Ako postoji politički lider koji iznova i iznova pokazuje da je pun govana, onda je to Donald Trump. Sama činjenica da takav lider može držati u šaci čitav svijet mnogo govori o trenutku u kojem živimo. Budući da se njegovo posljednje veliko govno, koje smo svi primorani da njušimo, obično opisuje kao brutalna vježba ponovne kolonizacije suverenih država, čini se prirodnim da se analiza Trumpove kolonijalne politike nazove kolonoskopijom. Vrijeme za to je sada, na godišnjicu Trumpovog drugog mandata. Kolonoskopija je medicinski postupak u kojem ljekar koristi fleksibilnu cijev s kamerom na jednom kraju kako bi pogledao unutrašnjost rektuma i debelog crijeva, otkrivajući nadraženo i otečeno tkivo, čireve, polipe i kancerogene promjene. Da bismo razumjeli zašto Trump radi (i ne radi) ono što radi, moramo pažljivije pogledati sve to nadraženo tkivo i polipe koji tamo bujaju. Dozvolite mi da naglasim gađenje koje osjećam dok ovo radim: analiziranje šupaka nije moje omiljeno zanimanje, a naročito ne Trumpovog šupka…
Najsažetija karakterizacija Trumpa jeste da je on autoritarac bez autoriteta. On ima mnogo moći i zna kako da je koristi, brutalno kršeći brojne nepisane (a sada sve češće i pisane) norme društvenog i političkog života, ali mu nedostaje autoritet – ona tiha sigurnost kojom zrače pojedinci i koja njihovim postupcima daje posebnu, nenasilnu moć. Da Trump nema autoritet postaje očigledno kroz njegovu opsesiju vlastitom slikom o sebi: on nije tek spontani nasilnik, već pažljivo prati kako javnost percipira njegove riječi i djela i reaguje brutalno, osvećujući se neprijateljima. Ludwig Wittgenstein je ukazao na to da se iskrenost i autentičnost ne mogu imenovati, one se mogu samo pokazati kroz praksu – a slična logika važi i za obožavanje boga: „Da parafraziramo personoida Adana 900 Stanislava Lema: svaki bog koji zahtijeva naše obožavanje toga nije dostojan.“ Naravno, možemo govoriti o tome šta jedan govor pokazuje ili iskazuje, ali ne u prvom licu: ne mogu sebe proglasiti autentičnim, dostojanstvenim itd. Ako to učinim, potkopavam vlastitu autentičnost ili dostojanstvo, koji se mogu pokazati samo kroz moje djelovanje – a upravo to Trump stalno radi. Prisjetimo se njegovog bijesa zbog toga što nije dobio Nobelovu nagradu za mir:
„S obzirom na to da je vaša zemlja odlučila da mi ne dodijeli Nobelovu nagradu za mir zbog toga što sam zaustavio 8 ratova PLUS, više ne osjećam obavezu da razmišljam isključivo o miru“, rekao je Trump u poruci norveškom premijeru Jonasu Gahru Støreu. Naveo je da će, iako će mir i dalje biti ‘dominantan’, sada moći “razmišljati o onome što je dobro i prikladno za Sjedinjene Američke Države.“
Dakle, on će promijeniti politiku SAD-a zato što nije dobio Nobelovu nagradu – kao da je njegova nagrada važnija od samog svjetskog mira… Macron je Trumpovu prijetnju carinama zbog Grenlanda nazvao „neprihvatljivom“ i odbio Trumpov poziv da se pridruži „Odboru za mir“ koji bi nadgledao obnovu Gaze. Kada su ga pitali za Macronovo odbijanje poziva, Trump je rekao: „Niko ga ne želi“, i zaprijetio uvođenjem carina od 200% na francusko vino i šampanjac. Ovako hirovito poigravanje carinama, koje krši sva pravila slobodnog tržišta, očigledno je suprotno onome što Mamdani trenutno radi u New Yorku: on postupa veoma oprezno, pazeći da ne uzdrma tržišta. Pouka koju možemo izvući iz Trumpa jeste da su tržišta mnogo fleksibilnija nego što mislimo: ona preživljavaju „lude“ intervencije i brzo se oporavljaju.
Nadalje, iako Trump voli da se predstavlja kao gotovo svemoćan, proizvoljno ucjenjujući i napadajući zemlje širom svijeta, njegova snaga je vrlo precizno ograničena – i on je tih ograničenja itekako svjestan. Uzmimo primjer Ukrajine. U ekskluzivnom intervjuu u Ovalnom uredu Trump je rekao da je Putin spreman da okonča gotovo četverogodišnju invaziju na Ukrajinu. Zelenski je, prema riječima američkog predsjednika, bio suzdržaniji. „Mislim da je on spreman na dogovor“, rekao je Trump o ruskom predsjedniku. „Mislim da je Ukrajina manje spremna na dogovor.“ Nadalje, Trump je savjetovao Evropi da se fokusira na rusko-ukrajinski rat umjesto na Grenland. Kritikujući evropske lidere koji se opiru njegovim pokušajima da preuzme kontrolu nad Grenlandom, rekao je: „Evropa bi trebala da se fokusira na rat Rusije i Ukrajine, jer, iskreno, vidite do čega ih je to dovelo. Na to bi Evropa trebala da se fokusira – ne na Grenland.“ Kao i obično, Trump očekuje da Evropa finansira ne samo ratni napor Ukrajine nego i ogromnu većinu njene poslijeratne obnove. Njegova osnovna strategija je jasna: on zna da ne može donijeti mir, pa želi zauzeti udobnu neutralnu poziciju s koje će moći kriviti Evropu za neuspjeh pregovora.
Neki komentatori tvrde da je čak i „loš mir“ za Ukrajinu (odnosno mir koji bi ispunio sve ruske zahtjeve) bolji za Evropu nego nastavak podrške Ukrajini u njenom beznadežnom ratu. Evo šta tvrdi Zachary Paikin:
„Nakon što je već razorila svoj normativni kredibilitet, Evropa ima malo razloga da slijedi politički kurs koji rizikuje učvršćivanje njenog statusa kao strateške sporedne scene. Na milost i nemilost sve predatorskijem SAD-u, brzo se približavamo trenutku u kojem rizici ‘lošeg mira’ u Ukrajini bivaju nadmašeni rizicima propuštanja prilike da Evropa iz takvog mira izađe kao strateški agilniji akter tvrde moći.“
Ovaj stav smatram problematičnim. Prvo, isuviše je pojednostavljeno tvrditi da je Evropa „već razorila svoj normativni kredibilitet“: nju i dalje progoni njena normativna pozadina (emancipatorsko naslijeđe prosvjetiteljstva), zbog čega anti-eurocentrizam i mržnja prema ujedinjenoj Evropi dijele svi novi desničari (pa čak i mnogi ljevičari) širom svijeta. Drugo, očigledno je da bi, u slučaju „lošeg mira“, Evropa bila doživljena kao veliki gubitnik – ne kao „strateški agilni akter tvrde moći“, već kao predmet trgovine između SAD-a i Rusije. Što se granica tiče, da, one su po pravilu besmislene – ne postoje pravedne granice. Upravo zato ne možemo a da ne cijenimo mudrost novooslobođenih afričkih država krajem 1950-ih i početkom 1960-ih koje su kolektivno odlučile da ne dovode u pitanje kolonijalne granice, iako su ih uglavnom nametnuli kolonizatori.
S Iranom stvari nisu bitno drugačije: Trump je upozorio da će SAD intervenirati ako Iran bude ubijao demonstrante, a kada su ubistva počela, čak je rekao da je pomoć na putu – ali se onda ništa nije dogodilo. Možemo samo nagađati šta se dešavalo iza kulisa. Uopćeno govoreći, Trump je najbrutalniji prema saveznicima i slabim državama, ali se povlači čim njegovi protivnici pruže odlučan otpor. Što se Grenlanda tiče: Trump je zaprijetio upotrebom sile, ali čim se Evropa ujedinila u odbrani Danske, počeo je popuštati. Zamka koju treba izbjeći u takvim slučajevima jeste traganje za lakim kompromisom u stilu Marka Ruttea (kojeg neki hvale jer „omogućava“ Trumpu da se povuče). Iza svih mogućih kompromisa i kolebanja, Trumpov stav prema ujedinjenoj Evropi jeste stav mržnje. On je EU više puta označio kao glavnog neprijatelja SAD-a, većeg i od Rusije i od Kine. Zbog toga će Evropa morati provesti mnogo radikalniji raskid i proglasiti punu nezavisnost – ovdje ne postoji diplomatski srednji put.
A Rusija? Dok Trump opravdava američku aneksiju Grenlanda kao čin koji bi Grenland zaštitio od ruske prijetnje, ne može se ne primijetiti da je Rusija benevolentno neutralna prema Trumpovoj politici prema Grenlandu i da je faktički podržava. Treba slušati Aleksandra Dugina ne zato što je on državni filozof s velikim utjecajem na Putina (nije), nego zato što on otvoreno govori ono što zvaničnici Kremlja radije prešućuju, iako to efektivno vodi njihovu politiku. U nedavnom intervjuu, Dugin je „oštrim tonom otvorio pitanje suvereniteta država u postsovjetskom prostoru, tvrdeći da nezavisne nacionalne države ne mogu postojati u ‘novom modelu svijeta’. Ova izjava je ponovo u informativnom prostoru otvorila pitanje ‘ko polaže pravo na šta?’. Duginova osnovna teza glasi: on vjeruje da se formira ‘tripolarni svijet’ u kojem bi Rusija trebala postati ‘centar moći’ i ojačati kontrolu nad okolnim teritorijama. Naglasio je da područja koja nisu pod ruskom kontrolom neće ostati ‘neutralna zona’ – naprotiv, mogu postati ‘uporišne tačke’ za SAD, Evropsku uniju ili Kinu.“
Dugin također jasno iznosi stvarne implikacije svog stava: „Nemamo ništa protiv aneksije Grenlanda niti protiv rata između SAD-a i EU. Ali Evroazija (uključujući Ukrajinu) pripada nama. Mi imamo svoju rusku verziju Monroove doktrine. Evroazija za evroazijce.“
Ovaj stav je sada dio prihvaćene priče: ulazimo u novi multipolarni poredak s tri supersile (SAD, Rusija, Kina), od kojih svaka kontroliše vlastitu sferu utjecaja, dok Evropa gubi svoje mjesto, a jedino čemu se možemo nadati jeste da će se „velika trojka“ što prije dogovoriti oko nekih novih pravila koja bi garantovala mir… Međutim, prije nego što se upustimo u takve spekulacije, treba se usmjeriti na unutrašnje političke implikacije ove nove situacije. Unutar samih SAD-a, Trump provodi neku vrstu unutrašnje kolonizacije: ICE (a ne više Nacionalna garda) djeluje u velikim gradovima pod kontrolom demokrata kao neka vrsta spolja nametnute kolonijalne sile koja lokalnom stanovništvu oduzima osnovna prava. Uglavnom se sastoji od mladih nasilnika i delinkvenata, brzo obučenih i naoružanih, gotovo poput Trumpovih doseljenika na Zapadnoj obali. Pod novim vodstvom, ICE sada dozvoljava svojim službenicima da tokom imigracijskih racija nasilno ulaze u domove bez sudskih naloga – nije čudo što je jedan meksički svećenik koji radi u Minneapolisu opisao ICE kao gori od meksičkih narkokartela. Zašto Trumpu treba ICE? Odgovor je jednostavan: zbog straha od američkih međuizbora u jesen 2026. godine.
Kako se često primjećuje, Trump izvrće staru Hegel-Marxovu formulu „prvo kao tragedija, zatim kao komedija“: on počinje s idejom koja zvuči kao (loša) šala, a zatim (ponekad) prelazi na njenu realizaciju – dakle, prvo komedija, pa tragedija. Zbog toga Trumpovu prijetnju da će odgoditi ili otkazati sljedeće međuizbore treba shvatiti ozbiljno: ne možemo znati hoće li to učiniti, ali postoji mogućnost da hoće ako procijeni da može manipulisati situacijom. Opscenost je već u samoj činjenici da o tome javno govori. Također je važno imati na umu da Trump može igrati ulogu opscenog klauna samo ako je u tome usamljen: da bi on funkcionisao na način na koji funkcioniše, druge velike sile moraju održavati formu dostojanstva svojih lidera (samo Netanyahu ponekad dolazi blizu Trumpa).
Neki zbunjeni evropski ljevičari doživljavaju pritisak SAD-a i Rusije na Evropu kao zasluženu kaznu za evropsku kolonizaciju širom svijeta: Evropa sada navodno osjeća djelić onoga kako je u prošlim stoljećima tretirala druge… Međutim, ne treba brkati način na koji velike sile žele nametnuti svoje sfere utjecaja s kolonizacijom. Vrhovna ironija jeste da je Grenland, koji SAD želi, bio danska kolonija, a ono što SAD namjerava učiniti s njim gore je od stare kolonizacije. Kao u slučaju Venezuele, SAD se čak ni ne pretvara da Grenlandu nameće neku „višu civilizaciju“ – želi ga samo koristiti kao vojnu bazu za kontrolu Arktika i eksploataciju prirodnih resursa, pa im je sasvim prihvatljivo da Grenland formalno ostane dio Danske.
Danas je globalno priznato da se liberalni svjetski poredak raspada – to dijele nova desnica, stari konzervativci, ono što je ostalo od starih liberala i raspršene ljevičarske grupe. U toj tvrdnji nema ničeg radikalnog. Mnogi komentatori su hvalili govor Marka Carneyja u Davosu, u kojem se pozvao na esej Václava Havela iz 1978. godine Moć nemoćnih u kojem je Havel postavio jednostavno pitanje: kako se komunistički sistem održavao? A njegov odgovor počinje s piljarom. Svako jutro ovaj trgovac u izlog stavlja natpis: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se“. On u to ne vjeruje, niko u to ne vjeruje, ali natpis ipak stavlja kako bi izbjegao probleme, kako bi signalizirao lojalnost, kako bi se uklopio. A pošto svaki piljar u svakoj ulici radi isto, sistem opstaje – ne samo zahvaljujući nasilju, nego i zahvaljujući učešću običnih ljudi u ritualima za koje privatno znaju da su lažni. Havel je to nazvao „životom u laži“. Moć sistema ne proizlazi iz njegove istinitosti, nego iz spremnosti svih da se ponašaju kao da je istinit, a njegova krhkost dolazi iz istog izvora.
Međutim, u ovom trenutku Carney pravi čudno poređenje: na isti način na koji piljar u Havelovoj priči odlučuje da skine natpis, mi bismo danas trebali odlučiti da skinemo naš natpis, tj. da otvoreno odustanemo od starog svjetskog poretka. Ipak, postoji velika razlika između Havelove priče i današnje situacije: naš natpis nisu skinuli disidenti koji su se protivili sistemu, nego same velike sile – prije svega SAD – koje više ne smatraju korisnim sistem koji su decenijama nametale svijetu. Slobodna tržišna konkurencija i druga međunarodna pravila bila su im prihvatljiva dok su garantovala njihove privilegije; sada ih se odriču jer su postale svjesne da u novim okolnostima ta ista pravila mogu ugroziti njihovu hegemoniju:
„Prijatelji, došlo je vrijeme da kompanije i države skinu svoje natpise. Decenijama su zemlje poput Kanade prosperirale unutar onoga što smo nazivali međunarodnim poretkom zasnovanim na pravilima. Pristupili smo njegovim institucijama, slavili njegove principe, koristili se njegovom predvidljivošću. Zahvaljujući tome, mogli smo voditi vanjsku politiku zasnovanu na vrijednostima, pod njegovom zaštitom. Znali smo da je priča o međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima djelimično lažna – da su se najjači izuzimali kada im je to odgovaralo, da su se trgovinska pravila primjenjivala asimetrično. Znali smo i da se međunarodno pravo primjenjuje s različitim stepenom strogoće, u zavisnosti od identiteta optuženog ili žrtve. Ta fikcija je bila korisna, a posebno je američka hegemonija pružala javna dobra: otvorene morske puteve, stabilan finansijski sistem, kolektivnu sigurnost i podršku okvirima za rješavanje sporova. Zato smo stavljali natpis u izlog. Učestvovali smo u ritualima i uglavnom izbjegavali ukazivati na jaz između retorike i stvarnosti. Taj dogovor više ne funkcioniše.“
Ovo je govor s mnogo važnih uvida, ali potrebno je dodati nekoliko napomena. Carney previše idealizira stari sistem: da, on je dobro funkcionisao za razvijeni Zapad i odabrane azijske zemlje – otvoreni morski putevi bili su pod kontrolom Zapada, stabilan finansijski sistem (s američkim dolarom kao globalnom valutom) jasno je privilegovao velike zapadne sile, a kolektivna sigurnost i mehanizmi za rješavanje sporova uglavnom su služili neutralizaciji prijetnji iz nerazvijenih država. Drugo, nije li Merz u Davosu rekao gotovo isto: „Svijet u kojem je jedino bitna moć je opasno mjesto. Prvo za male države, zatim za srednje sile, a na kraju i za velike. Naša najveća snaga ostaje sposobnost izgradnje partnerstava i saveza među jednakima, zasnovanih na međusobnom povjerenju i poštovanju.“
Carneyju i Merzu pridružio se i Viktor Orbán, koji je u objavi na Facebooku napisao da je akcija koju je naredio Trump da se otme Nicolás Maduro „dodatni dokaz“ kolapsa jednog geopolitičkog modela: „Prvi dani ove godine podsjetili su nas da se liberalni svjetski poredak raspada. Novi svijet tek počinje da poprima oblik, a godine koje dolaze biće još nestabilnije, nepredvidljivije i opasnije“, upozorio je Orbán, uz ponovno potvrđivanje opredijeljenosti svoje vlade „putu mira i sigurnosti“.
Prvo što treba primijetiti u ovom citatu jeste pasivni oblik glagola: „raspada se“ – ne, ovaj raspad ima svog aktera, i taj akter je jasno nova populistička desnica. „Ovaj dogovor više ne funkcioniše“ za nove supersile, a Evropa se nalazi u izuzetno teškoj situaciji.
Evropa se nalazi u velikim kliještima između Amerike s jedne strane i Rusije s druge, koje obje žele da je raskomadaju: i Trump i Putin podržavaju Brexit, podržavaju desničarske euroskeptike u svakom kutku kontinenta. Šta im zapravo smeta kod Evrope, kada svi znamo za bijedu EU koja iznova i iznova pada na svakom testu – od nesposobnosti da provede dosljednu politiku prema migrantima do bijednog odgovora na Trumpov carinski rat? Očigledno, ne smeta im ova stvarno postojeća Evropa, nego ideja Evrope kao civilizacije. U dokumentu od 33 stranice „Nacionalna sigurnosna strategija Sjedinjenih Američkih Država“, koji je Bijela kuća tiho objavila krajem novembra 2025. godine, navodi se da Evropa ima ekonomske probleme, ali se insistira da su oni „zasjenjeni stvarnom i mnogo ozbiljnijom prijetnjom civilizacijskog brisanja“ u narednih 20 godina. Za nas, Evropljane, upravo je Trumpova Amerika ta koja se nalazi u procesu civilizacijskog brisanja. Ovdje nema trećeg puta, nema više sinteze.
Zato, iako je stari svjetski poredak mrtav, postoji nešto duboko emancipatorsko u istrajavanju u nekim njegovim pravilima. Najveća greška jeste dijeliti cinično zadovoljstvo zbog smrti starog poretka: ono što dobijamo njegovim nestankom jeste sirova, brutalna stvarnost koja je bila mračna naličja tog istog poretka. Podrška borbi Ukrajine protiv ruske agresije dio je te vjernosti starom poretku. Uz sve greške – korupciju, pogrešne procjene, nacionalističke ekscese – koje je Ukrajina činila, i bez obzira na ishod rata, treba nedvosmisleno tvrditi da je njen otpor ruskoj agresiji čin nezapamćenog narodnog herojstva. Ako Ukrajina čudom opstane kao država, to će biti zahvaljujući tom herojskom otporu – bez njega, ona bi već bila dio Rusije.
Trump je u određenom smislu u pravu: evropski pojam „objektivne socijalne demokratije“ (Peter Sloterdijk) zaista je dosegao svoje granice, i nema načina da se u njega direktno vratimo. Suočeni smo, dakle, s brutalnim izborom: ili ćemo jednostavno napustiti taj san, ostaviti iza sebe vlastitu civilizaciju i ući u trumpovsku novu varvarštinu, ili ćemo se uhvatiti u koštac s teškim zadatkom prevladavanja evropske civilizacije – prevladavanja u preciznom hegelijanskom smislu Aufhebunga: da je ostavimo iza sebe (negiramo), ali je istovremeno sačuvamo tako što ćemo je uzdići na viši, drugačiji nivo.