Emir talibana izdao je 7. januara 2026. uredbu od dvije stavke kojom je formalno odobrio nove Kaznene procesne propise za sudove (119 članaka, 3 poglavlja, 10 odjeljaka) te obznanio da stupaju na snagu odmah po potpisivanju. Propisi uključuju daljnje potčinjavanje žena, normalizaciju nasilja nad ženama, legalizaciju ropstva, formalnu podjelu društva na „slobodne“ i „porobljene“ osobe, dodatnu klasifikaciju u četiri društvene klase, uz praktičnu nekažnjivost za vjerske učenjake i takozvane velikaše, te nametanje strožijih kazni onima koji su označeni kao „niža klasa“. Pravne posljedice određuju se prema društvenom statusu, a ne prema djelu. Elite podliježu upozorenjima ili pozivima na sud, dok se siromašniji pojedinci suočavaju s pritvorom, zastrašivanjem i tjelesnim kažnjavanjem. Ova kodificirana hijerarhija institucionalizira diskriminaciju i osigurava da oni koji su u najvećoj mjeri marginalizirani snose najteže kazne. Nasilje se ne samo tolerira nego i delegira. Svaki musliman koji svjedoči navodnom „grijehu“ ovlašten je na licu mjesta izreći tazir (kaznu za prekršaje prema diskrecijskoj odluci suca ili vladara države) kao dužnost „sprječavanja poroka“, dok su muževi izričito ovlašteni kažnjavati svoje supruge. Članak 32 glasi: „Ako muž svoju ženu prekomjerno istuče, što dovede do prijeloma, ozljede ili pojave modrica na njezinom tijelu, a žena dokaže svoju tvrdnju pred sucem, muž se smatra kriminalcem; sudac će ga osuditi na petnaest dana zatvora.“ A što ako, terorizirana od strane muža, supruga pobjegne natrag roditeljima? Ako muž zatraži da se vrati, a ona to ne učini, time je počinila kažnjivo djelo… Članak 70 kriminalizira prisiljavanje životinja ili ptica na borbu i propisuje kaznu od pet mjeseci zatvora za takva djela. „Osoba koja prisiljava životinje — poput pasa, deva, ovaca i sličnih životinja — ili ptice poput kokoši, prepelica ili jarebica da se bore smatra se kriminalcem; sudac će ga osuditi na pet mjeseci zatvora.“ Ova nerazmjernost šalje poruku društvu da se u talibanskom pravnom sistemu nasilje nad ženama tretira kao manje ozbiljno od okrutnosti prema životinjama. Naposljetku, članak 48 proširuje represiju na privatni i obiteljski život ovlašćujući kažnjavanje čak i u odsutnosti bilo kakvog kaznenog djela. „Tazir u svrhu javnog interesa dopušten je čak i bez počinjenja kaznenog djela; na primjer, tazir koji otac izrekne svom desetogodišnjem djetetu zbog napuštanja molitve i sličnih stvari.“
Treba priznati da ima nečeg gotovo osvježavajućeg u takvom izravnom i otvorenom prihvatanju antifeminističkog stava koji zagovara brutalnu represiju nad neprijateljima: ovdje se zapadni liberal susreće sa svojim neprijateljem u njegovu najčišćem obliku, lišenom svake dvosmislenosti, tako da nema potrebe za dubinskom analizom ideoloških mehanizama. Osim toga, treba uzeti u obzir činjenicu da talibanski režim uživa stvarnu potporu u mnogim zaostalim regijama Afganistana, tako da, kada bi se ono što nazivamo „slobodnim izborima“ održalo u Afganistanu, postoji mogućnost da bi talibani osvojili većinu.
Možemo jednostavno reći: kakve god bile naše razlike, nadam se da se svi slažemo da je talibansko stajalište neprihvatljivo! Do određene mjere slažem se s takvim odbacivanjem. Kada je neko optužen za „islamofobiju“ ako to čini, moj je odgovor sljedeći: ukoliko bezuvjetno odbacujemo talibanski kazneni zakon, činimo li to doista s neke vanjske zapadne pozicije? Ne signaliziraju li feministički otpori u Afganistanu (i Iranu i…) jasno da je afganistansko društvo samo po sebi podijeljeno, zahvaćeno dubokim antagonizmima? Nije li, dakle, protuargument tvrdnji da namećemo vanjske zapadne vrijednosti nama stranoj civilizaciji dio standardne fašističke strategije premještanja uzroka naših imanentnih napetosti i antagonizama na vanjskog neprijatelja (za fašiste to su bili Jevreji, za ruske nacionaliste zapadni liberali itd.)?
Zato bismo također trebali odbaciti „antiimperijalistički“ stav BRICS-a (skraćenica koja označava zemlje sa ekonomijom u rapidnom razvoju: Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnoafričku Republiku, op. prev.) koji glasi: ne namećite vlastite vrijednosti talibanima, jer zauzimanje vanjske pozicije zagovaranja ljudskih prava i demokracije samo po sebi predstavlja najviši oblik terora, nasilno potkopavanje posebnih kultura drugih. U tom je duhu u julu 2025. Rusija postala prva zemlja koja je formalno priznala vladu u Afganistanu pod vodstvom talibana, označivši velik zaokret prema jačim bilateralnim vezama i strateškoj saradnji – Putin je talibane nazvao „saveznicima u borbi protiv terorizma“. Kao stari ljevičarski zagovornik univerzalizma, rekao bih: nema problema, podvrgnite ne samo talibanski „ekstremizam“ nego i čitavu muslimansku tradiciju nemilosrdnoj kritici – ali pritom ne zaboravite uključiti i sebe, vlastitu poziciju, u tu kritiku. U slučaju Afganistana to znači: prisjetite se da je do komunističkog puča (i izravne sovjetske intervencije koja je uslijedila) Afganistan bio relativno otvoreno društvo sa dinamičnim društvenim životom; upravo se s otporom komunističkoj modernizaciji (kojeg su podupirale Sjedinjene Države) rasplamsao muslimanski fundamentalizam.
Muslimanski fundamentalizam je stoga dio našeg globalnog svijeta čiji je određujući faktor tržišna ekonomija; on predstavlja pogrešno usmjeren pokušaj njenog obuzdavanja. Ono što bi univerzalistička ljevica danas trebala činiti jeste tražiti poveznice, solidarnost u borbi, između onih u Afganistanu koji se protive talibanskom ideološkom ludilu i onih na Zapadu koji su svjesni duboke krize liberalno-demokratskog kapitalističkog modela. Jedan od najnovijih izraza te krize jeste uspon novog tipa vođa koje Da Empoli naziva „predatorima“[1]: vođa, bilo demokratski izabranih bilo autokrata, koji svoju moć provode zanemarujući tradicionalne običaje ili pravni sistem kako bi potpuno preobrazili svoju zemlju. Iako postoje aspekti takve grabežljivosti u načinu na koji djeluju Trump, Putin i Xi, dva čista primjera su Nayib Bukele i Mohammed bin Salman (MbS). Bukele se na predatorski način suočio s velikim problemima svoje zemlje koji se nisu mogli riješiti unutar okvira uspostavljenog političkog sistema.
Nakon što je postao predsjednik u julu 2019., Bukele je proveo Plan teritorijalne kontrole kako bi smanjio stopu ubojstava u El Salvadoru koja je 2019. iznosila 38 ubojstava na 100.000 stanovnika. Tokom Bukeleove prve godine na vlasti broj ubojstava pao je za 50 posto. Nakon što je 87 ljudi ubijeno od strane bandi tokom jednog vikenda u martu 2022., Bukele je pokrenuo opštenacionalni udar na gangove, koji je do decembra 2024. rezultirao hapšenjem više od 85.000 osoba koje su navodno bile povezane sa kriminalnim skupinama. Kako je to učinio? Članovi bandi u El Salvadoru bili su tetovirani oznakama koje jasno ukazuju na njihov gang i poziciju unutar njega, pa je Bukele jednostavno hapsio sve tetovirane muškarce i smještao ih u velike zatvore gdje su lišeni privatnost i bivaju zadržani na neograničeno vrijeme; on te zatvore čak i širi kako bi primio i osobe iz drugih zemalja (poput ilegalnih migranata iz SAD-a). Rezultati su bili brzi: stopa ubojstava u El Salvadoru smanjila se na 1,9 ubojstava na 100.000 stanovnika 2024., što je jedna od najnižih u Americi. Bukele se kandidirao za reizbor 2024. i pobijedio sa 85 posto glasova nakon što je Vrhovni sud pravde reinterpretirao ustavnu zabranu uzastopnog reizbora. Bukele je izuzetno popularan u El Salvadoru: tokom cijelog svog predsjedništva njegova podrška ostaje iznad 90%, a popularan je i širom Latinske Amerike. Kritičari se žale da je El Salvador pod Bukeleovim vodstvom također doživio nazadovanje demokracije – međutim, ta kritika promašuje poantu budući da Bukele otvoreno naglašava svoja kršenja demokratskog pravnog sistema, ističući da je upravo na taj način uspio, a birači se u velikoj mjeri slažu s njim.
MbS je de facto vladar Saudijske Arabije. Od svog imenovanja za prijestolonasljednika 2017. godine, uveo je niz liberalnih društvenih i ekonomskih reformi; one uključuju smanjenje utjecaja vehabijskog vjerskog establišmenta ograničavanjem ovlasti vjerske policije i poboljšanjem prava žena, ukidanje zabrane vožnje za žene 2018. godine, te slabljenje sistema muške skrbničke vlasti 2019. godine. Međutim, MbS je to učinio kao vođa autoritarne vlade koja je nastavila zatvarati aktivistice za prava žena pod optužbama za terorizam. Osobe koje se smatraju političkim disidentima sistemski su podvrgnute represivnim metodama koje uključuju zatvaranje, mučenje i pogubljenje, čak i za online kritiku. Između 2017. i 2019. predvodio je čišćenje konkurentskih saudijskih političkih i ekonomskih elita pod egidom borbe protiv korupcije, prisvojivši oko 800 milijardi američkih dolara u imovini i gotovini, te učvrstio kontrolu nad saudijskom politikom. Način kako je to učinio nosi, čak i više od ubojstva Jamala Khashoggija, njegovu prepoznatljivu signaturu. Pozvao je članove saudijske elite u jedan od najluksuznijih hotela, a zatim ih tamo držao zatvorenima dok nisu bili spremni vratiti državi većinu svoje imovine. Iako je MbS napravio mnogo pogrešaka, on je, poput Bukelea, u osnovi uspio: on transformira Saudijsku Arabiju u modernu i otvoreniju državu. Žalostan je zaključak da je u oba slučaja, i kod Bukelea i kod MbS-a, predatorska strategija uspjela.
S opštijeg stanovišta, prvo što ovdje treba primijetiti jest da uspon predatora funkcionira kao (za neke neočekivano) naličje činjenice kojom nas svi masovni mediji neprestano bombardiraju: umjetna inteligencija i njezini algoritmi već kontroliraju i reguliraju naše živote, ljudsko učešće se sve više svodi na minimum jer umjetna inteligencija ne predlaže samo sredstva za ostvarenje političkih ili vojnih ciljeva, nego čak i definira te ciljeve… Istodobno, uspon vođa nalik predatorima predstavlja siloviti povratak ljudskog liderstva u njegovu najkontingentnijem obliku, ispunjenom krajnje osobnim idiosinkrazijama – prisjetimo se kako Trump opravdava svoje odluke izjavama u prvom licu o tome kako se on osjeća ili kako percipira neku situaciju. Kada je opravdavao napad na Iran, rekao je da mu se ne sviđa kako su pregovori tekli, da je zabrinut zbog prijetnji iz Irana… Otkuda potreba za takvim predatorima? Ovdje na scenu stupa marksizam, a započet ću prizivanjem nekoga ko zasigurno nije marksist, Sabine Hossenfelder. U svom nedavnom podcastu „Zašto strahujem za budućnost” rekla je:
„Odustali smo od klimatskih promjena. To ne izgleda dobro za budućnost naše vrste.“ Ako dobijete tumor i operirate ga što je prije moguće, privremeno si zagorčate život kako biste izbjegli gore posljedice kasnije. „Klimatske promjene su takve, samo ne na individualnoj razini nego na razini vrste. Što temperature više rastu, to će biti potrebno više napora za prilagođavanje i ograničavanje štete. Dakle, mogli bismo sada učiniti svoje živote malo neugodnijima kako bismo izbjegli nešto gore u budućnosti. Ali to ne činimo. Zašto ne?“ Kada bi nas neki vanzemaljac posmatrao, njegov bi zaključak bio: „Ljudi su naišli na problem čije je rješenje zahtijevalo globalnu koordinaciju. No jedini sistem koji su imali za globalnu koordinaciju bile su tržišne ekonomije. A ti ljudi nikada nisu osigurali da tržišne ekonomije na ispravan način u obzir uzimaju uništavanje okoliša. To znači da je jedini sistem koji su imali za globalnu koordinaciju radio protiv njih. Upravo je samu koordinaciju trebalo popraviti, a ne dotjerivati pojedine riječi u sporazumima koje ionako ne bi ni na koji način proveli.“ To zabrinjava Sabine jer „to znači da smo gotovo sigurno previše glupi da bismo riješili druge probleme. Reguliranje umjetne inteligencije dobar je primjer. Prijeko nam je potrebno unaprijediti svoju sposobnost donošenja kolektivnih odluka“ – kolektivnih inteligentnih odluka utemeljenih na ispravnim informacijama.
Zvuči naivno, ali u potpunosti pogađa bit: ono što nam je potrebno jest oblik globalne koordinacije koji će nam omogućiti donošenje inteligentnih kolektivnih odluka, kao i provedbu tih odluka; taj mehanizam mora obuhvatati područje šire od razine država kao i pravila tržišta. Kao što i kratka analiza jasno pokazuje, uspostava takvog novog institucionalnog mehanizma ne podrazumijeva ništa manje od onoga što marksisti nazivaju promjenom načina proizvodnje: promjenom u ekonomiji koja uspostavlja društvenu kontrolu nad tržišnom ekonomijom i nov način odnosa prema našem prirodnom okolišu, promjenom u cjelokupnoj političkoj sferi i sferi državne uprave, prekidom u našem temeljnom kolektivnom samorazumijevanju… nije li jedini naziv koji nam stoji na raspolaganju za označavanje takvog novog poretka – komunizam? Zbog toga također smatram da je pojam „glupost“, kojim se Sabine služi kako bi označila naše sljepilo prema potrebi za takvom radikalnom transformacijom, isuviše pojednostavljen: suočeni smo s ograničenjem našeg znanja koje je duboko ukorijenjeno u čitavoj našoj društvenoj strukturi i, ponovno, jedini pojam koji za to imamo jest ideologija. Ideologija se oslanja na mnogo složenije društvene mehanizme nego što je to glupost – sama Sabine već naznačava neke od tih mehanizama u dijelovima svoga podcasta koje nisam citirao, na primjer – kako ideološki haos u koji smo uhvaćeni čini ljude ravnodušnim, navodeći ih da odustanu od pokušaja razumijevanja pozicije u kojoj se nalazimo.
Polazeći od svoje tvrdnje da ne vjeruje u slobodnu volju, Sabine ističe da ne pokušava mobilizirati ljude na djelovanje, nego samo želi formulirati svoja zapažanja. Međutim, kada kaže da „hitno moramo unaprijediti svoju sposobnost donošenja kolektivnih odluka“, ona jasno zauzima stav etičke hitnosti, nastojeći da mobilizira ljude. Da bismo izbjegli nesporazum, ne optužujem je naprosto da je zapala u protivrječnost. Kao što svaki pravi dijalektičar zna, a kako je to protestantizam prvi jasno formulirao, predestinacija ne isključuje slobodno djelovanje: takoreći ste prisiljeni djelovati na doista slobodan način upravo onda kada svoju situaciju doživljavate kao zarobljenost u procesu koji vas, neumoljivom snagom sudbine, gura prema samouništenju. (U protestantizmu znamo da je naša sudbina predodređena, ali ne znamo kakva je ta sudbina, i upravo nas ta neizvjesnost paradoksalno potiče na djelovanje kako ne bismo promašili svoju sudbinu…)
U ovom trenutku neki ljevičari dolaze u iskušenje da tvrde kako se današnja Kina najviše približava takvom mehanizmu kolektivnog odlučivanja koji regulira i ograničava tržište, vodeći računa o dugoročnim interesima našeg opstanka. Spreman sam prihvatiti da je Kina u ovom trenutku najmanje loša od triju supersila (Kina, SAD, Rusija), ali mislim da netransparentnost njenog sistema protivrječi konfučijanskoj harmoniji koju Kina zagovara kao svoj model društvenih odnosa. Prisjetimo se samo najnovijih mega-čistki u kineskoj vojsci (obezglavljena je polovica cjelokupnog vrhovnog zapovjedništva): nije li Xi ovdje djelovao kao vrhovni Predator, postupajući bez ikakvog javnog savjetovanja? Opet, ne želim reći da se protivim toj čistki: postoje dobri razlozi za pretpostavku da je Xi ciljao generale koji su gurali Kinu u rat (napad na Tajvan), i općenito, Predatori čine stvari koje su nužne. Ono što nam svima trebaju jesu takvi snažni potezi, ali da se ne provode na predatorski način – ako je to jedini način koji nam je preostao, onda smo doista izgubljeni.
[1] See Giuliano da Empoli, The Hour of the Predator, London: Penguin 2025.