Predvidljivo je i zamorno gledati kako poznati intelektualac započinje svoje glavno predavanje otrcanim citatom Antonija Gramscija: „Stari svijet umire, a novi se ne može roditi; u tom međurazdoblju pojavljuje se mnoštvo simptoma morbidnosti.” Tjeskoba nastupa kada shvatite zašto to radi. Za intelektualnu superzvijezdu, figure klasika služe tek kao scenski ukrasi za njegovu izvedbu, dijalektički čin balansiranja koji je već godinama izuzetno tražen među publikom.
Naoružan svojim prepoznatljivim slovenskim naglaskom i ekscentričnim humorom, Slavoj Žižek pronalazi ideologiju posvuda: u holivudskim blockbusterima i u dizajnu zapadnih toaleta. No postoje dobri razlozi za vjerovanje da bi se na slikovitom rimskom groblju u Testacciju Antonio Gramsci okretao u grobu kada bi vidio kako Žižek postupa s njegovim nasljeđem.
Čini se da je Žižek odavno prestao njegovati reputaciju marginalne figure, svojevrsnog modernog Diogena u bačvi. Danas je uspješan intelektualac, rado viđen u najuglednijim akademskim institucijama i koncertnim dvoranama. Živi i radi između Londona, Ljubljane i SAD-a, zarađujući pozamašne honorare za svoje govore i knjige, koje se produciraju gotovo kao na pokretnoj traci, pokatkada i po dvije godišnje. Uživa status globalne zvijezde, a njegov se život očito razlikuje od života prosječnog istraživača u zapadnoj akademskoj zajednici (s nesigurnom vizom, skromnom stipendijom i kratkoročnim ugovorom).
Kada se Slavoj Žižek na jednom od svojih pop-performansa postavi uz bok Karlu Marxu i Antoniju Gramsciju te započne dekonstruirati njihove klasične koncepte, važno je prisjetiti se iz koje su pozicije i u čijem interesu klasici govorili. Upravo to razdoblje interregnuma o kojem je Gramsci pisao bilo je doba raspadajuće hegemonije, vrijeme radikalnih političkih izazova. Usred zastrašujućih kriza i polarizacije 1920-ih, Gramsci je izabrao borbu protiv fašizma Benita Mussolinija. Nije otišao u Moskvu i tokom najopasnijeg razdoblja počeo je organizirati podzemni otpor kod kuće, u Italiji. Stavio je vlastiti život na kocku, baš kao i hiljade drugih talijanskih komunista. Poznata rečenica fašističkog tužitelja na Gramscijevom suđenju 1928. godine ušla je u povijest: „Moramo onemogućiti da ovaj mozak radi narednih 20 godina.”
U zatvoru je Gramsci zadobio čitav niz teških bolesti i posljednje godine zatočeništva proveo je u bolnici. Formalno je pušten na slobodu 21. aprila 1937. godine, ali je već bio preslab da napusti rimsku kliniku. Šest dana kasnije, Antonio Gramsci umro je od moždanog krvarenja. Iza sebe je ostavio svoje legendarne “Zatvorske bilježnice”, pokušaj da se shvati poraz radničkih pokreta u Evropi i pronađe nova strategija emancipacije kroz klasnu analizu. Godinama nakon njegove smrti, njegove su ideje ušle u glavni tok različitih područja akademskog istraživanja i postale nezaobilazna alatka u arsenalu i lijevih i desnih političkih snaga.
Stoljeće kasnije, u novom dobu globalne nestabilnosti, živa superzvijezda Slavoj Žižek koristi citate Gramscija i Marxa tek kao „ljevičarski začin” militarističkoj retorici evropske vladajuće klase.
Kasni Žižek za kraj vremena
Šta Žižek danas predstavlja javnosti? Njegovi javni govori i tekstovi iz razdoblja 2022-2026. izgrađeni su oko ideje odbrane Evrope kao glavnog bastiona slobode i nasljeđa prosvjetiteljstva. Prema slovenskom filozofu, jedino Evropa danas posjeduje potencijal za istinski univerzalnu emancipaciju, a ta je uloga predodređena njenim jedinstvenim povijesnim iskustvom:
„Postoji duboka sličnost između Trumpovih napada na trojstvo environmentalizma, političke korektnosti i LGBT+ prava te sukoba između Rusije i Europe. Treba postaviti jednostavno pitanje: Koja civilizacija danas u potpunosti utjelovljuje trojstvo koje Trump napada? Samo jedna: evropska civilizacija, kao najnoviji oblik prosvjetiteljstva.”
Prema Žižeku, savremeni svijet uopšte ne napreduje, nego se kreće prema najstrašnijoj od prijetnji – kraju svijeta. I upravo sada Evropljani moraju „povući revolucionarnu kočnicu za nuždu”. Žižek se oslanja na metaforu koju je uveo Walter Benjamin, koji je živio u ekstremnim okolnostima i bio prisiljen bježati od nacizma. Njemački intelektualac preispitao je marksistički postulat prema kojem su revolucije „lokomotive povijesti”. U njegovoj interpretaciji, istinski emancipatorski čin događa se upravo u trenutku kada „putnici” pokušavaju zaustaviti kretanje prema katastrofi. Katastrofa je sustigla Benjamina upravo na granici Iberijskog poluotoka 1940. godine – suočen s prijetnjom deportacije u Francusku pod nacističkom okupacijom, počinio je samoubojstvo.
U naše vrijeme glavne su brige ponor klimatske krize, prijetnja novog globalnog rata, novi autoritarni režimi i umjetna inteligencija. Međutim, Slavoj Žižek ne nudi nikakva rješenja u antikapitalističkom duhu. S jedne strane, izjavljuje da mu se, kao univerzalisti, ne sviđa svijet različitih „civilizacija” s njihovim vlastitim skupovima vrijednosti i pravilima života. Još od vremena migracijske krize 2015-2016, Žižek je često govorio, u svom karakterističnom triksterskom stilu, o pravima žena u islamu i islamskoj kulturi uopšte – te su izjave izazvale valove protukritika.
Žižek je temu islama pretvorio u oružje protiv svojih „lijevo-liberalnih” protivnika, optužujući ih da izdaju ideale prosvjetiteljstva zarad multikulturalne tolerancije. Filozof tvrdi da mu se ne sviđa teorijska postavka iz djela Samuela Huntingtona – promatrati takav svijet različitih „civilizacija” kao prirodni poredak stvari koji treba prihvatiti.
S druge strane, sam Žižek izričito poziva da jedna od tih „civilizacija”, Evropa (predstavljena kroz EU), stekne suverenitet. Prema Žižeku, samo evropski suveren može donijeti istinsko svjetlo napretka svijetu, dok on pritom za 180 stepeni okreće nagovještaje „antikolonijalne borbe” iz drugih regija:
„Novi blokovi moći koji nastaju diljem svijeta samo su verzije novog fašizma – pomislite samo na osovinu Rusija – Iran – Venezuela. Evropa bi ovdje trebala biti iznimka: jedino mjesto vjernosti emancipatorskom prosvjetiteljstvu.”
Teško je ne primijetiti da Žižek u svojim najnovijim govorima i tekstovima izražava agresivnu eurocentričnu poziciju kakvu smo navikli slušati od političke klase u EU. Često to čini potpuno istim terminima i istim argumentima. Skandalozni intelektualac odbacuje poziciju antiimperijalističkog internacionalizma i svoje lijeve protivnike podrugljivo naziva „mirotvorčekima” („peaceniks”). Taj je pogrdni izraz stekao popularnost u SAD-u tijekom prosvjeda protiv Vijetnamskog rata i od tada ga aktivno koriste ratnohuškački jastrebovi.
Žižek je svoj najnoviji glavni govor održao upravo u zgradi u Rimu gdje je prije gotovo 70 godina stvorena prethodnica Evropske unije. Cijeli patos teksta „EVROPSKA UNIJA, SEDAMDESET GODINA POSLIJE” bio je vezan upravo uz taj datum. Odlomak za odlomkom, slovenski je filozof čupao citate iz različitih konteksta, bacao ih u zrak, primjenjivao na njih svoju pop-dijalektiku i vraćao ih publici. Njegova omiljena metafora kastracije trebala bi objasniti odnos desnih populista prema današnjoj Evropi: oni plaše evropsko biračko tijelo idejom da Stari kontinent gubi svoju vitalnu mušku snagu suočavajući se sa „autsajderima” – migrantima i manjinama. Šta nam daje ta triksterska vježba iz frojdizma? Kako nam pomaže razumjeti velike krize – ratove, klimatsku krizu ili krizu troškova života?
Prije jednog stoljeća Gramsci je pisao o krizi buržoaske hegemonije, koja otvara prostor i za proletersku revoluciju i za fašizam. Žižek u svojim govorima i tekstovima posljednjih godina iz te jednačine izbacuje proletersku revoluciju, zadržava fašizam (koji tumači na prilično osebujan način) i dodaje „prijetnju religijskog fundamentalizma”. Takva manipulacija omogućuje Žižeku da sugerira kako se Rusija i Kina kreću prema fašizmu (ili su već stigle do njega), te da narodi Bliskog istoka teško mogu polagati pravo na istinske revolucionarne projekte, jer su stisnuti u zagrljaju svojih nacionalno-konzervativnih, religijskih režima. O velikim državama koje kombiniraju nacionalnu ideologiju s projektima ekonomskog razvoja Žižek govori ovako:
„Dakle, glavne opcije danas su: ostaci Fukuyamina sna, izravni religijski fundamentalizam i posebno ono što ne mogu drukčije nego nazvati umjereno autoritarnim mekim fašizmom: tržišni kapitalizam kombiniran sa snažnom državnom mobilizirajućom nacionalističkom ideologijom radi održavanja društvene kohezije – pomislite na Modijevu Indiju.”
Autor smatra da sile u usponu poput Irana, Kine i Rusije lažno poistovjećuju same sebe s antikolonijalnom borbom. Prema Žižeku, njihov alternativni prijedlog predstavlja univerzalizam drukčijeg tipa. Takav u kojem različiti „političko-teološki načini života” mogu mirno bivati u uzajamnoj interakciji.
Tako se „religijski fundamentalisti” nalaze u istoj skupini s „mekim fašistima”: Talibane, Rusiju, Indiju, Kinu, Sjevernu Koreju i Iran povezuje činjenica da se, kroz usta svojih službenih predstavnika, nazivaju borcima protiv američkog imperijalizma i kolonijalizma. U svojim najnovijim člancima i esejima Žižek dosljedno protura ideju da autoritarni režimi žele riješiti svoje unutarnje probleme koristeći sliku vanjskog neprijatelja. Što se tiče Latinske Amerike i Afrike, slovenski filozof čak odbija razmatrati ih kao regije u kojima bi mogla započeti istinska borba za univerzalnu emancipaciju.
Novi svjetonazor Slavoja Žižeka suočava se s očitom protivrječnošću. Kapitalizam je bio i ostao sistem globalne nejednakosti između zemalja i regija. Šta učiniti s činjenicom da je Kina doslovno bila britanska kolonija, a Iran se vrlo dugo borio za pravo da vodi neovisnu politiku i kontrolira vlastite resurse? Šta Žižek misli o globalnoj ekonomiji u kojoj postoje očito ovisne zemlje i očito one koje su stoljećima iskorištavale tu ovisnost?
Iako na razini retorike slovenski intelektualac promiče ideju univerzalizma, njegov se politički prijedlog svodi na suprotno – logiku isključivanja i partikularizma. Posebna „civilizacija” Evrope može iznova podbacivati na svom povijesnom putu: u kolonijalizmu, u fašizmu, u svojoj nesposobnosti da riješi ključne probleme i prevlada globalnu nejednakost. Ipak, ta ista imaginarna Evropa iznova dobiva novu priliku, zadržavajući svoju staru mesijansku ulogu, zahvaljujući svom „posebnom” povijesnom iskustvu i nasljeđu prosvjetiteljstva.
Žižek i Rusija
Žižekov intelektualni neuspjeh postaje još očitiji kada se pobliže promotri ruski materijal koji nam je bliži. Oslanjajući se na demofobni koncept homo putinus, Žižek očito izjednačava ono što se događa u Rusiji s onim što govore Putin i njegovi dužnosnici, birajući citate iz ozloglašenih govora Putina, kremaljskog ideologa Haričeva ili bivšeg guvernera Kalinjingradske oblasti Alihanova. Prema Žižekovu viđenju, današnji put Rusije određen je ideologijom euroazijanizma i tradicionalizma, koju zemlji nameću funkcioneri zaduženi za tu ideologiju. Ljudi u zemlji moraju biti spremni na masovno samopožrtvovanje radi države.
Suprotno onome što govori Žižek, ponavljajući klišeje zapadnih kremljologa, ruska vladajuća klasa prilično je složen sistem unutar kojeg se sukobljavaju različite interesne skupine; ona nimalo ne nalikuje klubu obožavatelja Aleksandra Dugina. Štaviše, rusko društvo vjerojatno uopšte ne mari za radikalno konzervativne ideje.
Imamo sve razloge reći da fantazije ideološkog bloka Predsjedničke administracije i stvarno rusko društvo prebivaju na različitim planetama. Sociološka analiza (i kvalitativna i kvantitativna) pokazuje da Rusija nije zemlja u kojoj je Dugin pobijedio. Savremena Rusija je depolitizirano tržišno društvo. To je zemlja s jednom od najviših razina ekonomske nejednakosti u svijetu, gdje je neoliberalni kult osobnog uspjeha doveden do krajnosti. To je društvo u kojem cvjeta industrija „infopoduzetništva” i osobnih trenera.
Koja ideja zapravo dominira u Rusiji? Izvući se iz ekonomskih teškoća i dužničkog ropstva vlastitim snagama. Upravo je to motivacija ogromnog broja onih koji trenutno ubijaju i ginu na bojištima u Ukrajini. Brojna svjedočanstva – pritužbe i prosvjedi, videoporuke obitelji vojnih osoba, pa čak i naširoko raspravljani dokumentarni film novinarke Anastasije Trofimove – pokazuju zbunjenost oko ciljeva rata koja postoji i među samim sudionicima rata. Tijekom svih godina takozvane Specijalne vojne operacije (SVO), nije bilo redova pred vojnim uredima, a ugovorna vojska popunjava se prvenstveno kroz dosad nezabilježene novčane isplate.
Umjesto analize ruskog društva, Žižek, poput stotina drugih zapadnih komentatora, svoju analizu ruske ideologije gradi na prikladnim citatima pojedinih predstavnika ruske elite.
U svom govoru u Rimu Žižek sasvim ozbiljno analizira ruski „popis zemalja koje nameću destruktivne neoliberalne stavove” i smatra to pokazateljem ideološke bliskosti Rusije sa Sjevernom Korejom i Talibanima:
„Države na ovom popisu sada su službeno označene kao ‘neprijateljske države’ jer ne dijele ‘tradicionalne ruske duhovne i moralne vrijednosti’ – ovdje nema govora o multipolarnom svijetu; neprijatelj ste Rusije jednostavno ako ne dijelite njezine vrijednosti.”
No činjenica je da taj popis od 49 zemalja gotovo u potpunosti preslikava jedan drugi popis, onaj „neprijateljskih zemalja” (jedina razlika jest što Slovačka i Mađarska nisu prisutne na drugom popisu). Oba su popisa povezana s ruskim ekonomskim ograničenjima i politikom protusankcija: trenutno je protiv Ruske Federacije uveden rekordan broj sankcija u povijesti sankcija, više od dvadeset i šest hiljada (ostavljajući Iran daleko iza sebe na drugom mjestu). Ti su popisi prije svega dio ruske ekonomske politike.
Još jedna od Žižekovih omiljenih tropa postala je analogija između Rusije i Izraela. On tvrdi da obje države negiraju postojanje etničkih skupina (u prvom slučaju Ukrajinaca, u drugom Palestinaca).
Vrijedi ovdje prigovoriti da, unatoč ratnim zločinima i bujicama ksenofobne retorike usmjerene protiv Ukrajinaca iz ruske propagande i od samog Putina, to očito nije dovoljno da bi se Rusija i Izrael izjednačili kao države.
U Ruskoj Federaciji vidimo autoritarni državni aparat koji učvršćuje i reproducira golemu ekonomsku nejednakost između regija, istodobno asimilirajući lokalne narode i kulture. Ipak, još uvijek govorimo o multietničkoj federaciji koja uključuje 21 nacionalnu republiku, a to je samo po sebi oduvijek imalo materijalni učinak na Rusiju i moglo bi još igrati političku ulogu u budućnosti.
U slučaju Izraela govorimo o etnokratskoj državi koja je, i na papiru i u praksi, već uspostavila sistem teškog apartheida na svom teritoriju.
Šta treba učiniti? Od eurocentrizma prema internacionalizmu
Na kraju svog govora u Rimu slovenski filozof naposljetku skicira sliku budućnosti: ako je prije 150 godina bauk komunizma kružio Evropom i dok su ga sve političke snage pokušavale uloviti, danas je taj bauk sama Evropa. Svaka „civilizacija” pronalazi razloge da okrivi evropski kontinent za sve nevolje čovječanstva. Tako Žižek u svojoj viziji budućnosti komunistički projekt zamjenjuje idejom Evropske unije, koja već postoji kao činjenica u materijalnom svijetu. Neko će za tu Evropu morati ne samo živjeti nego i umrijeti, što Žižek priziva koristeći klišeizirane fraze koje odjekuju retorikom izvjesnih evropskih funkcionera. Uloga Ukrajine u Evropi svodi se na vojno-utilitarnu funkciju:
„Pozicija EU-a trebala bi biti bezuvjetna podrška Ukrajini čak i uz rizik rata s Rusijom; padom Ukrajine Evropa ostaje osakaćena. Ukrajina nije daleko i nije nešto što se Evrope ne tiče; ona je ključna evropska ispostava.”
Iako Slavoj Žižek u retorici zadržava svoj ljevičarski patos, pa čak i glasno predlaže „odcjepljenje od glavnog leša liberalne demokracije”. Iza toga ne stoje nikakve alternativne ideje, osim psihoterapijskog poziva Evropi da se „prestane bojati same sebe”.
Nastavljajući spekulativnu metaforu, moglo bi se reći da upravo sada taj „leš demokracije” polako prelazi u stanje zombija. Postoje svi razlozi za vjerovanje da će bez alternativnih prijedloga EU sve dublje tonuti u ponor kriza, kombinirajući rastuću društvenu nejednakost s mjerama štednje te nudeći evropskoj srednjoj klasi i najsiromašnijim slojevima priliku da poboljšaju svoj položaj radeći za vojno-industrijski kompleks.
Žižek, koji toliko voli analizirati paradokse, čini se da je propustio glavni: njegov pasivni politički prijedlog bolno podsjeća na ono što Vladimir Putin radi s Rusijom. Ispada da se te putanje presijecaju ne samo na socioekonomskom nego i na ideološkom planu, prema kojem u svijetu postoji izuzetna civilizacija suočena s posebnom povijesnom misijom. Putin i Dugin tako vide Rusiju, a Žižek tako vidi Evropu.
Sami Evropljani, zemlje Globalnog juga i cijeli svijet imaju potpuno opravdane razloge da ne vole pa čak i da mrze Evropu. Pred nama je svijet koji je Evropa izgradila sa nasljeđem evropskih kolonijalnih carstava, svjetskih ratova, novih i starih genocida, ekstraktivizma i goleme strukturne nejednakosti u globalnoj trgovini i proizvodnji.
Žižek se rutinski žali da tržišna ekonomija ne može koordinirati globalne krize i zahtijeva djelovanje EU-a. No istodobno ne podsjeća da su stvarni pokušaji koordinacije ekonomije na načelima jednakosti na međunarodnoj razini povijesno dolazili iz zemalja Drugog i Trećeg svijeta. Posljednji ozbiljan pokušaj takve koordinacije bio je projekt Novog međunarodnog ekonomskog poretka (NIEO).
Projekt su aktivno promovirale zemlje Pokreta nesvrstanih na platformama UN-a tokom 1970-ih. Pod sloganom „trgovina, a ne pomoć”, Globalni jug zahtijevao je bezuvjetni suverenitet nad vlastitim prirodnim resursima i mehanizme za kontrolu transnacionalnih korporacija, kao i jamstva za prenos tehnologije, kako bi mogao razvijati vlastitu industriju i izaći iz sistemske ovisnosti. Ideološki temelj NIEO-a bile su ideje teoretičara zavisnosti i neomarksista, poput Raúla Prebischa i Samira Amina.
Taj projekt nije bio puka „pričaonica”, bio je vrhunac borbe perifernih zemalja koje su se još 1960-ih organizirale u politički blok „Skupina 77” i prisilile zemlje centra na sistemski dijalog. Zahvaljujući pritisku tog bloka, uloga Konferencije Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju (UNCTAD) značajno je porasla. To je bila prva globalna platforma koja je otvoreno branila interese zemalja u razvoju. Sam mehanizam nejednake razmjene bio je opisan toliko precizno da i danas ostaje temelj dekolonijalne ekonomske kritike. Danas nasljeđe tog projekta živi u novim inicijativama.
Dužnička kriza i neoliberalna reakcija 1980-ih pokopale su projekt u njegovoj aktivnoj fazi: umjesto pravedne koordinacije, zemlje periferije dobile su programe strukturnog prilagođavanja pod strogim uvjetima MMF-a. Međunarodne finansijske institucije prisilile su zemlje da uklone trgovinske barijere i provedu masovnu privatizaciju. Neoklasična paradigma, sa svojom dogmom „slobodnog tržišta” i Rikardovom teorijom komparativne prednosti, pomogla je da se opravda odustajanje perifernih zemalja od vlastite industrijalizacije. Ti su stavovi dugo vremena bili apsolutni ekonomski mainstream.
Žižek je također agresivno nastrojen prema bloku BRICS-a. Bez upadanja u njegovu idealizaciju ili pretjerivanja njegove važnosti, mora se priznati da zemlje BRICS-a danas igraju mnogo veću ulogu u globalnoj ekonomiji nego EU. Boriti se protiv te stvarnosti slično je borbi protiv vjetrenjača. Ali ako sam BRICS nije alternativa, gdje bismo je danas trebali tražiti, posebno Evropljani?
Sam slovenski intelektualac hvali španjolskog premijera Pedra Sáncheza kao odgovornijeg vođu kada odbija podržati vojnu invaziju Irana od strane SAD-a i Izraela. Međutim, upečatljiva razlika između Sánchezove politike i Žižekovih prijedloga upravo je u tome što prvi gradi mostove između Evrope i Globalnog juga te čak promiče suradnju među samim zemljama Juga.
Tokom svog nedavnog posjeta Kini, Sánchez je održao govor u kojem je izjavio da multipolarni svijet nije prijetnja, nego objektivna stvarnost u kojoj sada živimo. Istodobno, multipolarnost ne smije skliznuti u haos saverenog egoizma i pravo jačega. Ona se mora oslanjati na multilateralizam, sistem funkcionalnih multilateralnih sporazuma. Sánchez inzistira da regionalna središta moći moraju biti dio globalnih institucija (prvenstveno UN-a), gdje je moguće uravnotežiti interese svih zemalja na načelima jednakosti. Pravi cilj multipolarnosti jest ponovno pokretanje i demokratizacija međunarodnog prava.
Doslovno nekoliko dana nakon povratka iz Azije, Sánchez je u Barceloni otvorio veliki kongres lijevih snaga „Globalna progresivna mobilizacija”, okupivši ključne vođe Globalnog juga i lijevog centra. Praktična agenda foruma bila je posvećena upravo velikim institucionalnim projektima. Predsjednica Meksika Claudia Sheinbaum razvija projekt koji bi omogućio preusmjeravanje vojnih proračuna država prema okolišu. Lula da Silva zalaže se za uvođenje globalnog poreza na ultrabogate. Španjolska vlada iznosi plan demokratske kontrole digitalnih monopola.
Danas pokušaje globalnog proguravanja progresivne politike poduzimaju zemlje i regije koje su u analitici slovenskog intelektualca kategorizirane kao beznadne ili čak „neprijateljske”, osobito ako pogledamo golemi uspjeh Kine u energetskoj tranziciji. Ipak, sam Slavoj Žižek odbija raspravljati o globalnoj progresivnoj suradnji. Još je indikativnija činjenica da filozof izbjegava bilo kakvu suštinsku kritiku same Evrope. Njegova pozicija, iako izgleda radikalno, zapravo je iznenađujuće blagonaklona prema evropskim elitama i ne govori nam ništa o najvažnijim društvenim proturječnostima.
***
Slavoj Žižek ima poznatu, prostačku i politički nekorektnu šalu o tome kako u srednjovjekovnoj Rusiji mongolski ratnik siluje rusku seljanku i prisiljava njezina muža da mu drži testise kako se ne bi zaprašili. Nakon što ratnik odjaše, žena kroz suze promatra kako njezin suprug odjednom likuje. Zašto? Zato što je sabotirao naredbu i pustio da se Mongolovi testisi prekriju prašinom. Seljak je tu sitnu neposlušnost doživio kao pobjedu. Tom je anegdotom Žižek ilustrirao djelovanje savremenih kritičkih intelektualaca. Oni se bave manjim simboličkim subverzijama koje ne predstavljaju nikakvu stvarnu prijetnju sistemu. Nikada im čak ni ne padne na pamet da bi mogli „odrezati jaja” onima na vlasti.
Možda bi superzvijezda ljevičarske filozofije i svi njegovi simpatizeri trebali razmisliti o tome da dijalektička metoda gubi svoj smisao ako se iz nje ukloni kritika kapitalizma i zamijeni eshatologijom pomiješanom sa šovinističkim narativima. Ako Slavoj Žižek tako samouvjereno papagajski ponavlja retoriku evropskih birokrata, kakvu onda ulogu on sam danas igra u onoj prostačkoj šali?