Tehnološki milijarder i pobornik MAGA pokreta Peter Thiel – koji se vrlo približio stvarnom oličenju antihrista – stalno napada svoje protivnike kao figure antihrista. Thiel, osnivač tvrtke za analizu podataka Palantir Technologies – izvođača radova za Pentagon čiji se AI sistemi koriste u američkim i izraelskim napadima na Iran – opsjednut je rizikom od “jedne svjetske, totalitarne države” koja ometa znanstveni i tehnološki napredak. One koji zagovaraju regulaciju tehnologije prikazuje kao vjesnike antihrista:
“Način na koji bi antihrist preuzeo svijet jest da stalno govori o Armagedonu. Stalno govori o egzistencijalnom riziku, i da je to ono što treba regulirati. Ono što ima politički odjek jest: moramo zaustaviti znanost, tome jednostavno moramo reći ‘stop’.”
Antihrist iskorištava strahove od apokalipse – od nuklearnog Armagedona, klimatskih promjena ili prijetnje koju predstavlja umjetna inteligencija — kako bi kontrolirao “uplašenu populaciju” – ali zašto uopšte trebamo prizivati antihrista? Thielova kombinacija hrišćanskog konzervativizma i radikalnog libertarijanizma ukorijenjena je u njegovom porijeklu: obitelj Thiel živjela je u Južnoj Africi i Jugozapadnoj Africi (današnja Namibija) u vrijeme aparthejda. Odrastao u njemačkoj evangelističkoj hrišćanskoj obitelji, razvio je snažan interes za antihrista te je tu biblijsku figuru više puta koristio kako bi kritizirao pojedince i javne institucije za koje vjeruje da se predstavljaju kao sile mira i stabilnosti dok zapravo zagovaraju “svjetsku vladu kako bi zaustavili znanost” (često spominje Gretu Thunberg). Njegov argument u osnovi glasi ovako: autoritarni akteri prerušili su se u nositelje sigurnosti, iskorištavajući osjećaj ranjivosti ljudi u opasnom svijetu. Kada ljudi povjeruju da je smak svijeta iza ugla, odreći će se individualnih sloboda u zamjenu za obećanje opstanka. Za Thiela, ta razmjena sigurnosti za slobodu jest ono što on naziva “Antihrist”.
Sasvim jasan libertarijanski stav. Ipak, iako se Thiel snažno protivi “totalitarizmu”, mnogi njegovi komentari protivni su libertarijanskom svjetonazoru: kritizira “zombi liberalizam” i “mlake libertarijanske apstrakcije”, preferirajući antikomunističku ideologiju “u kojoj ste mogli raditi prilično loše stvari jer su komunisti bili neuporedivo gori”. Na primjer, Thiel hvali CIA-u iz 60-ih, 70-ih i 80-ih kao “neku vrstu odmetničke strukture izvan State Departmenta” za koji kaže da je bio pun komunista.
Posljedično, Thielov stav prema državnoj moći je dvosmislen: američko carstvo opisuje istovremeno kao “prirodnog kandidata za Katehon” — entitet koji odgađa pojavu antihrista — “i Antihrista; epicentar jedne svjetske države, epicentar otpora jednoj svjetskoj državi.” Koje konkretne značajke čine državu otjelovljenjem antihrista? Thiel navodi “porezne sporazume, financijski nadzor i arhitekturu sankcija” kao ključne značajke međunarodnog “antihristolikog sistema” globalnog upravljanja. Objašnjava kako je “postalo prilično teško sakriti novac” nakon Patriot Acta, “opsežne” administrativne države (posebno Ministarstva finansija) i međunarodne mreže za razmjenu poruka poznate kao SWIFT, koju banke koriste za obradu globalnih plaćanja. Svi ti faktori onemogućuju “bijeg od globalnog oporezivanja ako ste američki državljanin.”
Ukratko, Thiel vidi Antihrista u globalizaciji i regulaciji tehnologije, kao i u “nevoljkosti da se milijarderima dopusti da zarađuju još više.” Kada Thiel slavi kreativne slobodne pojedince koji žele pobjeći kontroli antihrista skrivanjem svog novca, očiti model tih pojedinaca jesu novi digitalni oligarsi koji monopolistički kontroliraju web. Ukratko, Thiel “spaja svoja desničarska uvjerenja s rastućim tehnofuturističkim religijskim žarom Silicijske doline”: licemjerno tvrdi da “‘centralizacija’ državne moći i sistem globalnih nevladinih organizacija nalikuju Antihristu – dok istodobno osniva/vodi Palantir, jednu od najinvazivnijih, destabilizirajućih i totalitarnih kompanija ikad stvorenih. I dok također finansira oligarhe koji konsolidiraju moć i bogatstvo nasuprot ‘masama’ koje su (u njegovom čitanju Girarda) zarobljene u mimetičkim ciklusima zavisti i ogorčenosti.”
Spominjanje Renéa Girarda ovdje je ključno: osim što trampijanci prisvajaju Gramscijev pojam ideološke hegemonije i karakterizaciju našeg vremena kao razdoblja morbidnih fenomena, način na koji nova desnica koristi koncepte velike progresivne teorije doseže vrhunac u Thielovom pozivanju na Girardove teorije, posebno njegove pojmove mimetičke želje i žrtve. Decenijama ranije Thiel je bio Girardov student, a Girardov pojam mimetičke želje dao mu je ideju da koristi digitalne medije za širenje ideja i time kontrolu javnog mnijenja; kasnije je i J.D. Vanceu dao da čita Girarda. Čak je i pojam žrtve mobilizirao na iskrivljen način: dok Girard želi izaći iz zatvorenog kruga žrtvene logike, Thiel i Vance koriste ga za konceptualizaciju isključivanja imigranata, seksualnih manjina itd. Kako?
Ovdje Thiel uvodi konceptualni par koji ne postoji kod Girarda: konkurenciju i monopol. On izokreće uobičajenu pohvalu tržišne konkurencije kao dobre i monopola kao lošeg: za njega je konkurencija za gubitnike, dok je monopol dobar. Konkurenti su uhvaćeni u mimetičku želju, pokušavaju na jeftiniji način raditi ono što drugi već rade, čime snižavaju cijenu i osobito smanjuju profitnu stopu. Ali ako pokušam nešto radikalno novo, djelujem kao monopolist i ne moram brinuti o konkurentima koji smanjuju moju profitnu stopu:
“Kada imate mnogo ljudi koji rade istu stvar, imate mnogo konkurencije i malo diferencijacije. Općenito, nikada ne želite biti dio popularnog trenda… Mislim da su trendovi često ono što treba izbjegavati. Ono što preferiram umjesto trendova jest osjećaj misije. Da radite na jedinstvenom problemu koji drugi ne rješavaju.”
Dakle, kada Thiel slavi kreativne pojedince koji izmiču mimetičkoj želji, on zapravo govori o “oligarsima koji konsolidiraju moć i bogatstvo nasuprot ‘masama’ koje su (u njegovom čitanju Girarda) zarobljene u mimetičkim ciklusima zavisti i ogorčenosti.” Uz to, njegovo zagovaranje monopola nasuprot konkurenciji jasan je slučaj odbrane novih tehno-feudalaca. Međutim, u ovom trenutku Thiel ide u smjeru koji se potpuno razlikuje od Girardovog. Girardov osnovni uvid lijepo je sažeo Alexander Douglas: u jednom trenutku ljudi se
“počinju pitati tko smo. Svatko se može osvrnuti na svoje neugodne tinejdžerske godine kako bi se podsjetio na strašan izazov odlučivanja tko biti — dijeleći osjećaj svetog Augustina: ‘Postao sam zagonetka samome sebi’.”
Popularna kultura, s korijenima u romantičkoj književnosti, bombardira nas idejom da je vaš pravi identitet već duboko u vama. Sve što trebate učiniti jest pronaći ga i izvući ga na površinu. Girard odbacuje tu viziju kao laž — naziva je ‘romantičnom laži’. U stvarnosti, ne postoji pravi vi skriven duboko unutra. Unutra je samo praznina. Odgovori na pitanje tko ste mogu doći samo izvana, iz primjera drugih. Zato nam je potreban model koji posreduje naše želje i općenito nam govori što biti.
Girard kaže da je prva filozofska knjiga koju je razumio bila Sartreovo Biće i ništavilo. Možda je ideju naše unutarnje praznine preuzeo od Sartrea, koji je napisao da je ‘čovjek ništa drugo nego ono što od sebe napravi’. Sartre je vjerovao da, bez urođenog identiteta, možemo sebe izumiti u herojskom činu radikalne kreativnosti. Girard je to smatrao nerazumljivim. Kako možemo izumiti sebe, uključujući i želje koje nas pokreću, bez nekog modela koji bismo slijedili? “Ako nemamo urođeni identitet, nemamo izbora nego oblikovati se prema drugima.”
Kako izaći iz ovog nasilnog, samouništavajućeg ponora mimetičke želje u kojem se moj (ili identitet neke skupine) može stabilizirati samo kroz žrtvovanje neke figure Drugoga (Židovi, imigranti…)? Ovdje treba spomenuti da Jacques Lacan nudi mnogo primjereniji prikaz uvida da je želja upravo želja Drugoga. Prvo, on predlaže tri načina razumijevanja te tvrdnje. To znači da je moja želja uvijek usmjerena prema van, želim drugo ljudsko biće. To znači da želim biti željen od drugog ljudskog bića, njegov/njezin objekt želje. I znači mimetički moment na koji se Girard fokusira: želim ono što drugo ljudsko biće želi – a to je moment koji uvodi konkurenciju i resentiman.
Drugo, Lacan uvodi ključnu distinkciju koja nedostaje kod Girarda: ne želim samo ono što drugi žele, imitirajući njihovu želju; “želja je želja Drugoga” također znači da ono što želim ne proizlazi iz mog unutarnjeg prostora, već je predodređeno velikim Drugim, anonimnom simboličkom strukturom, društvenom supstancom naših života. Ta gusta mreža pisanih i nepisanih pravila i običaja služi kao pozadina na kojoj formiram svoja opredjeljenja, i važno je primijetiti složenost te pozadine: nepisana pravila često kodificiraju kako i u kojoj mjeri nam je ne samo dopušteno nego se čak i očekuje da kršimo eksplicitna pravila. Ovdje nema mjesta za razradu tog ključnog aspekta, dovoljno je samo istaknuti da veliki Drugi, kao treća instanca u svakom odnosu s drugima, omogućuje pojedincima da izađu iz okvira mimetičke želje. Budući da i Girard i Thiel u osnovi ignoriraju ovu dimenziju, nije čudo da se njihova rješenja radikalno razlikuju:
“Thiel se uvelike oslanja na Mimetičku teoriju: što je tržište konkurentnije, to tvrtke više kopiraju jedna drugu i proizvode bezlične proizvode. Što akademija postaje konkurentnija, to svi sve više pišu različite verzije istog rada, iznova i iznova. Do ovdje, stvari stoje sasvim girardovski (i, što se tiče akademije, nažalost tačno). No koje je Thielovo rješenje? Pravi inovator, sugerira on, mora se uzdići iznad mimetičke konkurencije i raditi ono što nitko drugi ne radi. To nije Girard; to je Sartre. Girard nije nalazio smisla u ideji radikalnog stvaranja bez modela. Pitao bi: odakle nam ideja za ono što niko drugi ne radi? Očito ne od drugih. Ali ni iznutra. Unutra je samo praznina. Ta otrežnjujuća misao tiho je izbačena iz Thielove poduzetničke verzije girardijanizma.”
Girardovo rješenje potpuno je drugačije, hrišćansko. Samouništavajući ciklus mimetičke želje može se prekinuti samo paradoksalnom žrtvom čija je svrha da okonča samu logiku žrtve – žrtvom Hrista, utjelovljenjem nevinosti. Kada mi – čovječanstvo – to učinimo, žrtvovana nevina žrtva jasno pokazuje da žrtvovani nisu bili krivi, da smo na njih samo projicirali vlastitu krivnju. Ono što slijedi jest hrišćanski stav najbolje izražen kroz oca Zosimu u Braći Karamazovima Dostojevskog: “Svatko od nas kriv je za sve pred svima, a ja više od svih” – stav potpuno nespojiv s načinom na koji djeluju Thiel i Vance.
Kako bismo izbjegli nesporazum, Thiel iznosi neka valjana opažanja, posebno u kritici konkurencije. Slažem se s Thielom kada kaže da su “trendovi često stvari koje treba izbjegavati. Ono što preferiram umjesto trendova jest osjećaj misije.” Ali ja bih misiju definirao mnogo šire, u smislu poziva. Ne samo bogati oligarsi, već i mnogi ljudi angažirani u slabo plaćenim poslovima, poput njegovatelja, doživljavaju svoj posao kao poziv, kao nešto što nema veze s konkurencijom. Taj pojam (s religijskom pozadinom, ali ipak otvoren materijalističkom čitanju) pokazuje način kako učiniti život smislenim bez upadanja u zamku neke više sile koja jamči taj smisao. U svom djelu Shattered, Hanif Kureishi primjećuje da, mnogo više od vrhunskih specijalističkih liječnika, medicinske sestre svoj posao smatraju pozivom:
“Iz razgovora koje sam vodio s medicinskim sestrama, s kojima provodim većinu dana, kao i neke noći – ne poznavajući nijednu od prije – one svoj rad smatraju pozivom, zvanjem, načinom života. One me svlače i oblače, peru moje tijelo, genitalije i stražnjicu, čisteći sve. Češljaju mi kosu, mijenjaju zavoje, hrane me i razgovaraju sa mnom; stavljaju supozitorije, mijenjaju kateter i peru mi zube, briju me i premještaju iz kreveta na stolicu – to je njihov svakodnevni posao. /…/ Medicinske sestre ovdje su vedre, pjevaju i šale se, ali nisu dobro plaćene. Plate su svakako niže u Italiji nego u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali to rade godinama i, koliko mogu vidjeti, žele tako i nastaviti.”[1]
Ovdje ne govorimo o nekom višem obliku kreativnosti (umjetnosti, politici, znanosti…) koji nas strastveno zaokuplja, iako ni to nije posao koji radimo samo zbog novca. Govorimo o teškom, neugodnom radu koji donosi malu naknadu – radimo ga jer osjećamo da jednostavno ne možemo ne raditi ga. U Thielovom mentalnom prostoru nema mjesta za poziv u tom proširenom smislu: kada suprotstavlja konkurenciju i monopol, njegovo stajalište je strogo stajalište bankara i kapitalističkih menadžera koji brinu kako maksimizirati profit. Većina kapitalističkih menadžera kao i oni koje zapošljavaju i eksploatiraju svedeni su na gomilu uhvaćenu u mimetičku želju, a izbjegavaju samouništavajući ponor konkurencije projiciranjem vlastitog zla na vanjskog uljeza kojeg treba žrtvovati. Dakle, nije samo većina gomila koju drži na okupu mimetička želja; novi gospodari koje Thiel slavi, oni koji su uspjeli izaći iz mimetičke logike, ulažu najveći dio svoje “kreativnosti” i novca u daljnji razvoj digitalnih medija pod svojom kontrolom kako bi nemilosrdno eksploatirali mimetičku želju medijskih konzumenata.
Dakle, ne samo da je gomila pod čarolijom mimetičke želje glavni objekt na kojem rade “kreativni” pojedinci koje Thiel slavi; njihov cilj je čak pojačati mimetičku želju – oni se fokusiraju na to kako kontrolirati masu koristeći digitalne algoritme koji reguliraju i manipuliraju mimetičkom željom. U njihovom kraljevstvu pojedinci ne oponašaju druge i ne natječu se s drugima: modeli koje pojedinci oponašaju već su definirani digitalnim prostorom nad kojim “kreativni” geniji imaju monopol. Drugim riječima, digitalni gospodari nastoje zamijeniti našeg tradicionalnog velikog Drugog, simboličku supstancu društvenih interakcija, algoritmima digitalnog velikog Drugog koje oni kontroliraju. Ostvarivanje monopolske moći znači da jedan entitet kontrolira tržište kako bi određivao cijene, ograničio konkurenciju i maksimizirao profit, a digitalni monopolisti poput Bezosa, Muska, Zuckerberga i Gatesa održavaju svoj monopol nemilosrdnim gušenjem svake konkurencije.
Thielova razmišljanja stoga treba shvatiti vrlo ozbiljno, ne samo zato što u njima nalazimo mnoge vrijedne uvide (njegov pokušaj da se ide dalje od konkurencije ide u pravom smjeru, sadrži neočekivanu emancipatorsku dimenziju), nego prije svega zato što Thiel pruža vrlo uvjerljiv opis kako ono što Varoufakis i drugi nazivaju tehno-feudalizmom funkcionira kao društvena praksa: kroz pukotinu unutar same vladajuće klase koja razdvaja obične kapitaliste uhvaćene u konkurenciji od digitalnih feudalnih gospodara koji kontroliraju cjelokupan prostor društvene interakcije.
Zato Thiela ne bismo trebali svoditi na figuru unutar trampijanskog svemira. Globalna hegemonija SAD-a sada se postupno raspada, a Trumpovi pokušaji da se ponaša kao gospodar svijeta koji intervenira gdje god želi, od Venecuele do Irana, u svojoj sve proizvoljnijoj i pretjeranijoj formi sve više nalikuju komediji, mračnoj komediji, ali ipak komediji. Američka hegemonija nije bila samo loša stvar – na primjer, pomogla je održati mir u Evropi tokom hladnog rata. Sada je ta hegemonija u zalasku, ne samo zbog uspona drugih supersila: sam Trump, svojom haotičnom politikom, ubrzava taj pad. Međutim, čak i ako se aktualni rat s Iranom pokaže kao kraj Trumpove vladavine kakvu je prakticirao protekle godine, Thielova vizija ostat će relevantna, uključujući i svoj temeljni paradoks borbe protiv antihrista s pozicije koja jeste u konačnici upravo pozicija antihrista. Nije li to ono što jesu nacionalističko-populistički hrišćani? Nisu li oni danas konačno otjelovljenje antihrista?
Zagonetka je sljedeća: zašto se Thiel, zagovornik digitalne kontrole, poziva na pojam antihrista? Zašto ne djeluje poput mnogih drugih, kao jednostavan radikalni tehnokrat koji misli da nas može spasiti samo nesputana umjetna inteligencija? (Da i ne spominjemo činjenicu da mnogi veliki izumitelji umjetne inteligencije upozoravaju na opasnosti koje ona sa sobom nosi.) Zašto opravdava neograničenu vladavinu digitalnih korporacija pozivanjem na hrišćansku duhovnost? Mislim da je, u dubljem smislu, Thiel u pravu u odnosu na čiste tehnokrate. Čista digitalna tehnokracija ne može opstati sama, potrebna joj je neka vrsta duhovnog temelja, a budući da su naša društva pretežno hrišćanska, najočitiji način jeste u tome da se njihov antihrišćanski stav predstavi kao istinsko hrišćanstvo – besmisao, ali besmisao koji očito funkcionira.
[1] Hanif Kureishi, Shattered, London: Penguin 2024, p. 154-155.