Tri su zenička trademarka obilježila odrastanja generacija u tom radničkom gradu: Željezara, KP Dom i Čelik, sva tri gotovo jednako bipolarna, sva tri na vječitoj klackalici između prezira i podsmijeha s jedne i ponosa i autentičnosti s druge strane.
Sva tri su bila tu „oduvijek“, otkako je svijeta i grada, kao prepoznatljivi kolektivni identitet i važan dio svih naših ličnih mladalačkih identiteta, sviđao nam se on ili ne. Jer, kad imaš petnaest-šesnaest, možeš samo da snuješ da ti oca i majku i tebe i sestru hrane turizam, vinogradi ili fabrike sardina a da ti se gradski klub ne zove po metalnoj leguri, možeš da maštaš da ti stariji rođaci studiraju violončelo, neuroznanost ili brodogradnju, umjesto maštovitog izbora između mašinstva i metalurgije, možeš da čekaš da bilo kakav pop ili rock band opjeva prostor na kojem odrastaš umjesto da na svakom derneku nadglasavaš frontmena popularnog banda dok urla Zenico, mrzim svaki kamen tvoj… A, zapravo, s ove distance gledajući, dok smo čekali da nas puste u mainstream pop, mi smo zapravo živjeli čisti punk.
Punk je bio i Čelik i, premda nikad nije ostvarivao rezultate kao veći jugoslovenski klubovi, odanost Čeliku oduvijek je dolazila organski. Čelik smo dobili kad smo dobili i Fabriku, što dakako, ne odgovara posve istini, osim u našoj romantiziranoj slici stvarnosti u sjeni visokih peći.
Fabrika te hrani, Fabrika te vodi u odmarališta, Fabrika ti je dala stan, Fabrika ti je kupila vikendicu, Fabrika ti je stipendirala djecu, pa si logično, uz Fabriku, nekako, vezao i svoj radnički klub, dao mu najradničkije ime i boje koje danas ničim opravdati nema: nit ima crvenog otpora fašizmu, niti crne metalurgije.
Svi smo imali nekog svog u Čeliku: među igračima, upravom, u omladinskom pogonu, nekog dedu koji je igrao u prvoj postavi dok se uspostavljao klub, nekog pomoćnog trenera ili ako ništa od toga, imali smo hrpu rodbine i komšija koji griju sjedišta bilinopoljskih tribina i žive za svjetla reflektora. Nema plana B, nema rezervnog kluba u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Liverpoolu ili Madridu. U vremenima dok se Zenica još nije bila izgradila kao Real Madrid živjela je provincijski punk u kojem se njeguju rad, ali i odmor i dokolica, izdašno finansirani fabričkim novcima. I jedan klub, vječnu ljubav Uzavrelog grada.
Teško je mislit’ na romantiku…
Tako nekako zvuči priča o gradu i klubu, kao i svaka priča o gradu i klubu romantizirana i obojena onim što Amer Tikveša precizno imenuje intimnim mapama odrastanja i uspomenama koje žive u davno umrlim svjetovima koji, dodala bih, takvima možda nikada nisu ni bili.
Iza crno-crvene priče o radništvu, ponosu i zajedništvu stoje rijeke radnika, entuzijasta, intelektualaca, zaljubljenika u igru. Ali stoje i oni radnici, da deromantiziramo priču, što nakon završene smjene i premašene norme u izgradnji zemlje nakon posla odlaze u kafane pa, umjesto da kupe djeci knjige, plate ostavljaju za stolovima s kariranim stolnjacima i tako alkoholizirani petkom uveče premlaćuju djecu i žene, a subotom popodne uzmu sina za ruku i idu gledati Čelika.
Naše su intimne geografije oduvijek takve, rastrzane između punka i otpora sili i mraku i življenja patrijarhalnog nasilja u svakom našem danu, od onog u porodici, do onog na stadionu, u zajednici, u policijskoj stanici, pa eto ti ga na, i u pozorištu, istom onom koji je trebao socijalističkom čovjeku i radniku pružiti sadržajnu dokolicu, odmor, razonodu, kulturni kapital i famoznih osam sati kulture.
I eto nas, napokon, čudnim hodogramom, u jednoj od najvažnijih zeničkih institucija kulture, njenom narodnom pozorištu koje postavlja hrabre i angažirane predstave i koje kao toliki kulturni i naučni kolektivi u zemlji živi, djeluje i opstaje, uprkos institucionalnoj nebrizi i šutnji.
Šutnji koja se ponovo aktuelizirala i povod je za ovaj tekst.
Jer da je sve drugačije i manje opasno i da nije do temelja uzdrmalo svaki nanometar moje ideološke agende u kojoj su umjetnost i kultura prostor bezgranične slobode koja se ne ušutkuje nasiljem, situaciju oko otkazivanja predstave „Za život cijeli“ Sarajevskog ratnog teatra koja je trebala biti odigrana upravo u sklopu pominjanog Festivala bh. drame na daskama Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, pratila bih s određenom dozom bizarne sentimentalnosti i nostalgije. Osjetila bih se na sekundu kao bačena u neku vremensku mašinu u kojoj visoki rizik više ne podrazumijeva samo stadionske događaja na kojima se očekuju fašističke degutantne parole zasnovane na nacionalističkim narativima krvi i tla.
Gle, Robijašima dolaze Sarajlijice (kakva stilistička potentnost razgovornog jezika da od deminutiva napravi augmentativ!) u njihov grad igrati predstavu u kojoj veličaju svoj klub, sve uz neku priču o radništvu i zajedništvu i solidarnosti. Kući pa nek solidarišu! Ako njima dođu, oni će demonstrirati silu, napasti, uništiti, oštetiti, razvaliti, blokirati, spriječiti, obustaviti, demostrirati silu, napasti, oštetiti, razvaliti, blokirati… Nastavite niz.
Sve skupa zvuči kao predvidljiv i očekivan scenarij. Nikada nije navijačkim skupinama manjkalo nasilnih metoda, fašizma, šovinizma, neslobode, niti su baš poznati kao uspješni polaznici kurseva iz nenasilne komunikacije.
Sve skupa zvuči kao predvidljiv i očekivan scenarij na kojeg reaguješ predvidljivo i očekivano. Protokoli postoje i ne moraš biti master kriznog menadžmenta da mu pribjegneš: svaku prijetnju sačuvaš, zabilježiš, arhiviraš i prosljeđuješ nadležnima. Nadležni pregledaju i promptno reaguju. Kreću procesiranja, sastanci, koraci, prijedlozi sve u cilju da se oni kojima su prijetnje upućene zaštite, da se osigura njihova sigurnost, da se zaštiti imovina koja je dio kulturno-arhitektonskog nasljeđa grada i države, da se osigura neometano izvođenje predstave i festivala koji traje preko dvadeset godina i jedini je u državi s fokusom na domaći autorski dramski tekst, a da se pošiljaoci prijetnji procesuiraju, kazne i snose odgovornost, a sve u skladu sa zakonom koji još kako prepoznaje i zabranjuje cenzuru i garantira slobodu izvođenja scenskog djela.
Neugodnost je, ali je sastavni dio posla, kulturni radnici posvuda navikli su raditi „kontra sili, kontra mraku“, pa bi još jedan ovakav izlet preživjeli, a da pozorišna publika ne bi ni znala šta se sve odvijalo iza kulisa dok bi uveče napunili plavu salu BNP-a i u miru gledali SARTR-ovu predstavu.
Sve bi to izgledalo tačno tako ili neznatno drugačije, da institucije nisu primijenile strategiju „glava u pijesku“, omiljeni oblik kriznog djelovanja u situacijama kada su ugroženi sloboda, rad i život glasačkog tijela sklonog kritiziranju, propitivanju i insistiranju na društvenoj odgovornosti što uprava i kolektiv Bosanskog narodnog pozorišta Zenica godinama rade.
Nadležni vole šutnju. Nju su odabrali i ovaj put. Na njihovu šutnju, Odbor Festivala bh. drame i BNP Zenica odgovorili su odlukom da predstavu otkažu. Odluka je to donesena u kriznoj i neprijatnoj situaciji o kojoj je, nakon što je zvanično saopštenje napisano i objavljeno, svako imao stav, pa tako i ja, dakako.
Ne mogu životom garantovati da li bih da vodim ustanovu kulture donijela istu odluku koju donosim sad, iz udobnosti svog kauča, ali povlačenje pred pritiskom i otkazivanje mi je odmah djelovalo kao pogrešan i nedovoljno promišljen potez. Mišljenja sam da je predstavu trebalo igrati uz prethodno obavještavanje javnosti o potencijalnom riziku i nebrizi nadležnih, da povlačenje pred nasilnicima – koji bi da bez ikakve kompetencije kroje program pozorišnog festivala – šalje širu poruku kako je moguće biti cenzor svega što nam se ne sviđa samo ako si dovoljno glasan.
No, u ovom su slučaju organizatori vjerovali drugačije: da će potencijalna eskalacija nasilja, materijalna šteta ili ozbiljnije posljedice biti njihova odgovornost. Nisu bili spremni pristati na rizik, niti odgovarati za ljude, kada su već oni čiji je to posao, odbili da ih zaštite.
Bilo bi, možda, vrijedno zapamtiti ovu lekciju za budućnost i računati na širu društvenu i strukovnu podršku: uvjerena sam da ne bi izostala i da bi krizno komuniciranje sa zajednicom dovelo do rješenja i poslalo jasnu poruku nasilnicima, a nadležnima očitalo lekciju o odgovornosti.
Ponekad treba vjerovati u cijelo selo da se odgoji dijete ili odbrani sloboda.
Srcu drago skretanje s kursa
Možda je odluka BNP-a bila dijelom autocenzura, možda se saopštenje moglo bolje sročiti ili općenito manje vremena uložiti u pisanje saopštenja, a više u traženje alternativnih rješenja, tamo gdje sistem zakaže, a zakazao je. Možda se nasilnicima ovako dalo medijskog prostora. Možda su pobijedili.
Sve su ovo posve legitimne pretpostavke, no, čak i da su donijeli najpogrešniju odluku u historiji kriznog menadžmenta jedne kulturne ustanove, organizatori festivala nisu cenzori. Cenzori su zeničke gradske i kantonalne institucije koje su stale uz svoje huligane. Prešutno, ali i vrlo simbolično.
U nizu saopštenja koja su pristizala iz esnafa, pojavila su se i ona koja su se s priličnom lakoćom bavila relativizacijom, etiketiranjem i očajničkom potrebom za moralnim pobjednicima u situaciji u kojoj brojimo samo gubitke.
Možda bismo i mogli jedni drugima ukazivati na greške, da ne živimo u nasilnim društvima u kojima smo svi jednako nezaštićeni: i radnici u kulturi iz opštine vrednije od deset drugih, i oni iz provincije pod dimnjacima upropaštene fabrike.
Možda bismo i mogli vagati koji je radničkiji od dva radnička kluba da se ne moramo baviti onima koji su ih uništili sistemskom nebrigom.
Samo sistemsko nasilje može osnažiti pojedince i grupe da prepoznaju pritisak, prijetnju i zastrašivanje kao mehanizme koji dovode do rezultata.
Nisu huligani odgajani na bahatoj nedodirljivosti nasilja kao generativnoj sili društva bili u prilici otkazati predstavu zato što je slab ili kukavički ili nekompetentan ovaj ili onaj odbor, umjetnički direktor, žiri, reditelj ili producent, već zato što im je nasilni sistem odriješio ruke i dao zeleno svjetlo.
Institucije koje vjeruju da imaju pravo na šutnju, iste su one institucije koje sistemski urušavaju kulturno nasljeđe grada, koje obrezvređuju fabrike, zaobilaze javne rasprave, žmire na ekološke katastrofe, prebacuju vrući krompir finansiranja kulture…
Naša društva vole poznate neprijatelje više nego nepoznate prijatelje. Vole i moralne pobjednike, više no bilo kakve druge.
Nije ovdje neprijatelj nijedan pozorišni kolektiv, niti je moralni pobjednik niti jedan fudbalski klub.
Neprijatelji su ovdje jasni, birani voljom i građanki i građana Zenice, oni su MUP ZDK, oni su Grad Zenica i ured gradonačelnika, oni su Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta ZDK, oni su Ured Premijera ZDK.
A najveći gubitnik cijele priče jeste sloboda umjetničkog izražavanja i svaki onaj pojedinac i pojedinka koji vjeruju u neovisnost umjetničkog programa svakog umjetničkog kolektiva u zemlji koji će, nadamo se, u danima pred nama vršiti nenasilni pritisak da se sloboda brani na daskama, da odgovorni rade svoj posao i da Zenica dobije priliku pogledati predstavu u kojoj će još kako prepoznati dio vlastitog nasljeđa, identiteta i soundtrack za svoj vlastiti punk.
Jer punk nije mrtav. Samo su malo pokidali kablove.