Djevojčica je tada, ima tome koja godina, išla u vrtić. Daleko više no danas, bila je tad ne pretjerano ekstrovertna, nerazgovorljiva i poprilično nepovjerljiva prema nebliskim odraslim ljudima, pa i djeci. Utoliko me iznenadilo kada je jednog dana radosno prepričala kako su se danas među drugarima dijelile tajne o mamama, pa je i ona otkrila jednu moju.
– Koju? – pitam, ne bez straha.
– Rekla sam im – kaže ponosno – Moja se mama tušira vrelom vodom!
Odahnula sam i nasmijala se. Bilo mi je lijepo biti junakinja koja stameno podnosi vrelinu, kao pretkinje partizanke mi igmansku zimu. Osjećala sam se sigurno u toj izmaglici vodene pare koja puni kupatilo i zamagljuje ogledala dok ona – jer uvijek joj se silno piški baš kad sam ja pod tušem – ulazi i uvijek se iznova snebiva koliko je vrelo i kako mogu.
Istina, sve ono što ostatak ukućana smatra toplom vodom, za mene je hladno kao Neretva. No, nikad za nikad nisam mogla slutiti da će temperatura vode kojom se kupam postati najtajnijom tajnom koja se šapuće među petogodišnjacima.
Danas je djevojčica nešto starija, no, još uvijek je u onom uzrastu u kojem filteri kroz koje propuštamo porodične tajne i nisu baš najslavnije podešeni. Po roditeljskim standardima, naravno. Dio je grupe vršnjaka s kojom radim u jednom edukativnom centru gdje dijelimo ne samo knjige, znanja i obroke, već počesto i tajne.
Lagala bih kad bih rekla da ne strepim svakodnevno pred mogućnošću da ću nepozvana saznati neku tajnu kakva je ova moja, nešto malo i nježno što samo u ušuškanosti kuće poraste do tajne. Ali bih lagala i da kažem da me, još i više, ne paralizira mogućnost da nikad neću čuti takvu jednu tajnu, da ću umjesto velikih malih riječi čuti samo one što se se okrznu o njih dok se igraju, čitaju ili gledaju u uređaje, pa ih, neprerađene, izgovoraju vršnjacima, ne znajući kamo bi s njima.
A izgovaramo takve riječi svi, u svim odnosima. I ne moraju to biti psovke, ne moraju uvrede, mogu to biti poluodsutne, neodređene tvrdnje koje odmrmljamo bez kontakta očima, neka sitna vidjet ćemo, ne znam, pusti me sad, umorna sam, pričat ćemo, nije mi do mene trenutno, ne mogu sad misliti o tome… Nastavite niz.
Imala sam običaj djevojčici ponavljati kako je to tuširanje zaista vrijeme samo za mene i kako bi bilo dobro da mi ga da. Kao da, najednom ona, ima tu moć da gospodari mojim vremenom pa mi ga daje ili uskraćuje. Ponovila bi te moje rečenice kad bi me molila da joj napunim kadu, rekla bi: Želim da se dugo kupam i da imam vrijeme za sebe. A onda bi me stotinu puta dozivala iz kupatila: pogledaj kako ronim, dodaj mi peškirić, gle kako prska, gle kako pluta, zašto ovo tone, de vidi još jednom, de samo još ovaj put, de mi nove balončiće.
– A kako je ovo tvoje vrijeme kad me stalno dozivaš da nešto vidim? – pitala bih je nakon sedamnaestog vidi.
– Pa moje je, al ti ga gledaš! – rekla bi i zaronila.
Djeca s kojom radim, kao i moja djeca, odrastaju u privilegiranim porodicama, po pravilu zaštićena, voljena, slušana. No, mi, njihovi roditelji, puni smo, dakako, roditeljskih grijeha, kao sito rupa, čega je dobro biti svjestan, ali na što se, nikako, ne bismo smjeli navići. Trudim se da stalno stražarim nad tim rupama i krpim ih da kroz njih otiče što manje.
Da manje gledam njeno vrijeme, da sam više makar sekunda u tom protoku.
Spavaš li, Diko?
Scena je sljedeća, na planini smo, možda i na moru. Oko nas je smirujuće plavo ili divlje, a božanstveno zeleno. Topao dan, ne vreo, povremeni povjetarac u kooperaciji sa sunčevim zrakama. Pijuckamo nešto hladno, pričamo lijeno, ćaskamo. Radili smo teško za ovu dokolicu. A onda me ona, odjednom, upita: A gdje ćemo mi za Novu?
Uvijek me taj prizor uljuljka u mir. Premda nije rečenica za zapisati u notes s citatima, to Gdje ćemo za Novu, počesto mijenja oblike, forme, stanja, zvukove. Nekad je šta ćemo kuhati, ponekad je nalaz je uredan, ponekad nešto sam ti donijela.
Takva je jedna rečenica ostala kao vječni trag i valjda jedino što sam ja, unuka, ikad saznala o odnosu roditelja svog oca, odnosu pred kojim su i majka i dido, kao i toliki supružnici tog vremena, uvijek stajali kao pred valovitim morem u predsezoni: kao i ušli bi, jer lijepo je, a kao i neće, jer prehladno je.
Sjećam se, prepričavalo se, kako je noćima dido kuburio sa snom, u strahu da ima tešku bolest. Nemušt da strah verbalizira, a umoran od samoće koja bi ga zapljusnula čim bi začuo plitko disanje moje majke, naposljetku je jedne noći zavikao njeno ime: Dikoo, Dikooo! Čula ga je majka Dika i iza sna promucala neko mucavo šta je, na šta je dido, sad posve pred zidom, pazeći da se ne raspadne, ležerno upitao: Je l to ni ti ne možeš zaspati?
Povlačili smo tu rečenicu dugo poslije, i nakon što su otišli i dido, i majka. Povlačila se u svoj svojoj tuzi i duhovitosti i po literaturi koju sam pisala, po našim sobama, u intimi porodice, kad bismo bili dobre volje, kad bismo u tišini ležali u krevetima i puštali dan da se pred nama gasi.
Je l to ni ti ne možeš zaspati bio je, oduvijek, poziv za razgovor, za smijeh, za nastavak dana mirnodopskim sredstvima, za sve samo ne za san, ni za strah.
Ne znam koja je samo vaša tajna rečenica, ali znam da svi u našim odnosima imamo makar po jedan takav neobični i po pravilu slučajni zbir semantičkih jedinica koji nam izmami osmijeh na lice i otjera slutnje.
Ne znam još gdje ćemo za Novu, premda valja misliti o mjestu nekom, vazdušnoj ili kakvoj drugoj banji, gdje ćemo udahnuti i za poslije pohraniti nove riječi – tajne, one koje nikad niko neće zapisati u rubrici Mudre izreke. Jer nisu te naše rečenice mudre, ni naročito stilske, a opet su veće od svih onih uokvirenih crno-bijelim fotografijama andrića-selimovića-bukovskog-balaševića-tesle što se obeznačene prostituiraju virtualnim pustopoljinama.