Predstava je otvorila Festival, a kasnije, nakon zatvaranja, po ocjenama stručnog žirija, okićena je i glavnom nagradom. Premda lutkarska, njen je rejting, za razliku od svih ostalih koje su na Festivalu gostovale, poprilično visok: 9+.
Namijenjena je starijoj djeci, a scenografija, lutke i tema uskoro će nam pokazati i zašto.
Zove se „Robot“ i autorski je projekat španskog lutkara i umjetnika Davida Zuazole. Festival koji je otvorila zove se Lutfest, festival lutkarskog pozorišta, koji se već 22. godinu dešava u Istočnom Sarajevu i na Palama.
Ovo je prvi put da gledam predstavu koja ga otvara, pa samim tim, i čin svečanog otvorenja koji je, klišeizirano i predvidivo dosadan, nepotreban, neprohodan i apsolutno djeci, kao ciljnoj publici, neprijemčiv i odbojan. Izredale su se zvanice ove i one, sve pozdravljale jedne, druge, sebe i sebi slične, pojavila se i ministrica prosvjete Republike Srpske koja sebe, dakako, imenuje ministrom prosvjete, izgovorila niz floskula te važnost kulture, te na djeci ostaje svijet, te tradicija i moderno, te učenje različitosti.
Nakon nekih tridesetak minuta, već odveć ucrvana djeca, mogla su napokon da zaplješču predstavi o robotu, nadajući se, zasigurno, nekom šarenom limenom junaku, možda nalik Limenku iz Čarobnjaka iz Oza ili čak dobrodušnom Wall-E-ju iz istoimenog Pixarovog remek-djela.
No, ne lezi vraže. Scena je mračna, ograđena bodljikavom žicom. Kako se koji robot žici primakne, upali se uzbuna, zračna opasnost, PTSP kod dijela publike udara u bubnjiće. Stvari se stišaju kako se robot odmakne od žice: nema izlaska. No, onda, jedan po jedan padaju, otvaraju se vratanca privezana teškim lancima i oni upadaju u pod, u nigdje. Tišina, ništa, a onda iz mjesta gdje su nestali prokulja dim, para.
– Ovo je horor – dobacuje neki dječak iza nas.
Do kraja predstave, neće se pojaviti naročito svjetlo na pozornici, niti će doći do znakovitije promjene scenografije. Samo će se u jednom trenutku skinuti table koje upozoravaju na opasnost i ne dozvoljavaju pristup postavljene ispred bodljikave žice i postavit će se ploča sa natpisom: Muzej.
Robot je jedan od glavnih likova. Uz njega, tu je i djevojčica u invalidskim kolicima, jedina koja mu pokušava pomoći i izbaviti ga iz logora, zatvora, smrti. No, u tom pokušaju, ona strada. Slijedi poduga i mučna scena ponovnih pokušaja da se robot primakne ogradi i opet zvukovi, zvukovi, sirene, lanci, teška vrata, brave…
Rijetko svjetlo je robotovo srce. Ono osvjetljava mrak. Ono je, dakako, dobrota, nju se ne može ubiti.
Ostala galerija likova je opskurna i duboko potresna i za publiku 39+. Čuvari zatvora, po svemu uprizoreni da nalikuju jednako SS vojniku kao i svakom drugom ko bdije na granicama fašizama, potom visoki zvaničnici koji izgovaraju tekst, rijetke replike budući da je predstava većinom nenarativna: na otvorenju muzeja oni će 80 godina od istrebljenja robota obilježiti riječima kako je nestankom robota napokon pobijedila „naša istina“ koja je, dakako, i „jedina prava istina“.
Isti će likovi kasnije, nakon otvorenja muzeja, biti u noćnom klubu i gledati nastup prsate pjevačice unoseći joj lica u grudi, a kasnije, isti će biti na sceni i kada ona postane „tribunal“ koji će onom toliko puta ubijenom robotu opet dosuditi smrt, a njegovim krvnicima slobodu.
Katarzu je teško pronaći ispod svih slojeva ove predstave, zlo je u njoj toliko upečatljivo i duboko, da ona djevojčica i ono svjetlo djeluju kao kapljice vode pred požarom.
Djeca koja su izlazila iz dvorane nisu bila sretna. Od pozorišta žele nešto drugo: prinčeve, princeze, borbu oko princezine ruke i krune. Odgajateljke i učiteljice koje su dovele organizovane grupe djece također nisu oduševljene: Preteško i prerano za ovaj uzrast, nije lako o ovome pričati sa djecom.
Ako se o „Robotu“ Davida Zuazole i bude govorilo na časovima, a sumnjamo da će, priča će se banalizirati floskulama o vječnoj borbi dobra i zla kako već oštricu književnosti i umjetnosti često na časovima umijemo otupiti do bezazlenosti.
Istina jeste da niti je lagana, niti zabavna, niti kratka i sažeta priča o predstavi u kojoj se mora otvoriti tema koncentracijskih logora, nacističke Njemačke, nacizma i fašizma, Aušvica, sudova pravde, pa sukladno tomu i drugih genocida: od Armenije do Srebrenice. Nije lako ni navoditi djecu u dijalogu na pokušaj razumijevanja kako narodi pristaju na ideju da se takvi strašni i masovni zločini moraju desiti, nađu za njih opravdanje i sprovedu ih u djelo. Nije lako ni objasniti im da su pojedinci koji stanu na stranu razuma, poput nesretne djevojčice u kolicima, uvijek manjina, uvijek samo pojedinci.
Može li se, zaista, i kako, podučavati o holokaustu, podučavati o Srebrenici, ili je rano, kasno, bolno, previše?
Proizvodnja neprijatelja
Odgovor je dakako: može. I mora.
Isti su odgovor dosta prije mene dale dvije sjajne žene, obje ekspertice u svojim oblastima: Dubravka Stojanović, historičarka iz Beograda i Ružica Marjanović, profesorica srpskog jezika i književnosti u Gimnaziji Užice.
Profesorica Marjanović istakla je u svom sjajnom pogovoru romanu Vrapci Van Pea Eriha Koša objavljenog u izdanju magazina Školegijum, u ediciji Lektira narodu kako je od nevjerovatne važnosti razgovarati sa djecom o onome što je masovnim zločinima prethodilo a to je uvijek „proces pripreme čitavog društva da na taj zločin pristane, svedoči mu, učestvuje u njemu, a da se većina ne pobuni“.
Ono što su kod Zouzole roboti, ti omrznuti Drugi nevrijedni života, kod Koša su vrapci. Ova sjajna alegorija inspirisana je stvarnim događajem koji se desio pod diktaturom Mao Cee Tunga koji je 1958. godine pokrenuo masovnu akciju istrebljenja četiri štetočine: pacova, muha, komaraca i vrabaca. Vrapci su proglašeni opasnim i štetnim jer se hrane žitom i uništavaju usjeve, a kampanja je bila toliko agresivna i masovna da se provodila i u svim osnovnim i srednjim školama gdje se intenzivnom propagandom poticalo djecu da ubijaju ptice i nagrađivalo ih se značkama ukoliko donesu što više mrtvih vrabaca kao dokaz. Uništavana su jaja, ptići, odrasle ptice, organizirano i instrumentalizirano je podizana ogromna buka u gradovima kako bi se ptice uznemirilo i natjeralo na histerični let, da bi ih se potom ubijalo iz vatrenog oružja ili se prosto čekalo da same umru od iscrpljenosti. Efekat je postignut: u periodu od dvije godine pobijeno je oko dvije milijarde vrabaca i, dakako, ozbiljno narušena ekološka ravnoteža što je rezultiralo pojavom ogromnih količina buba koje su uništavale usjeve u tolikoj mjeri da je došlo do perioda poznatog kao Velika glad od koje je u Kini umrlo oko 15 miliona ljudi.
Profesorica Marjanović, radeći eksperimentalne časove sa đacima, navodi kako većina djece nikad nije čula za ovaj zločin nad vrapcima, nad pticama koje su preko noći postale neprijateljima, te je mogućnost da mase ljudi odjednom povjeruju u nužnost nečije smrti ono što ih je iskreno zastrašilo.
Roman Vrapci Van Pea kratka je alegorija, dragocjena u preciznosti opisa upravo toga: svih faza stvaranja neprijatelja, a školski časovi na kojima bi se pričalo o robotima, vrapcima (ergo Jevrejima, Romima, Armeniji, Srebrenici, Ruandi…) ne bi u nama trebali izazvati samo sažaljenje i empatiju zbog stravičnih zločina koji su dijelom historije čovječanstva već i svijest o opasnostima i stravičnosti posljedica do kojih dovode predrasude, stereotipi, rasizam i diskriminacija.
Kada bi škola zaista htjela da se zločini ne ponove, ona bi odgajala građanke i građane koji bi umjeli primijetiti signale koji upućuju na propagandu, zastrašivanje i sve mehanizme kreiranja neprijatelja među nama, građanke i građane koji kritički misle i znaju povući paralelu o tome da je pomagati progonjenima nekad bilo protuzakonito i da ni zakoni nisu uvijek dobri, dapače, da nam je kršiti ih ponekad ljudska dužnost. No, škola koja odgaja poslušnike, a ne kritičare ideologija, zasigurno, neće napraviti taj korak, jer joj nije u interesu kreirati aždaju koja će je sama proždrati.
Historija (ne)odgovornosti
Iz istog razloga, u školama tamo gdje se prikazivalo sjajno lutkarsko ostvarenje „Robot“ možda će se pričati o holokaustu, ali neće o Srebrenici. Za šutnju će se iskoristiti neka od „argumentacija“ koju navodi Dubravka Stojanović kada za Peščanik govori zašto podučavati o Srebrenici: prerano je, bolno je, kontroverzno je, to je pitanje koje će samo dodatno produbiti sukobe među narodima. Stojanović, naravno, opovrgava svaki argument i navodi da podučavanje o Srebrenici ne samo da nas uči odgovornosti već nam daje i važnu lekciju iz suočavanja s prošlošću jer nas uči da je u svakoj situaciji, pa i tako velikoj i tragičnoj kakav je genocid u Srebrenici, postajao drugi izlaz, i postojala mogućnost da do toga ne dođe. Postojanje izuzetno jakog antiratnog pokreta u Beogradu, uporni i hrabri aktivizam pokreta Žene u crnom samo su jedan od dokaza, a njihov rad se danas često previđa, a jako nam je važan jer pokazuje da alternativa nasilnim i konačnim rješenjima uvijek postoji.
Učenje o holokaustu i Srebrenici, daje nam, kaže Stojanović i neprocjenjivo važno tumačenje historije kakvo bi moglo udariti tačno u temelje našeg obrazovnog sistema i zato oni koji to sprečavaju dobro osjećaju da bi to bilo subverzivno: uči nas da historija nije sudbina ili neka prirodna pojava, ona nije neka oluja koja nas pohara svako malo i mi tu ne možemo ništa, nego je naprotiv historija skup odgovornosti: za sve što se desilo u historiji neki ljudi snose odgovornost, za svaki je historijski događaj neko donio odluku da to bude baš tako i za svako je sprovođenje takve odluke potreban priličan rad i ozbiljna logistika.
I tu dolazimo i do onog nedostatka katarze u predstavi „Robot“ i do osjećaja beznađa kad izlazimo iz pozorišne dvorane. S razlogom je i nedostatak katarze kada kraju privedemo roman Vrapci Van Pea:
Vrapci su izdržavali više no što su mogli. (…) Celih osam časova leta bez odmora, bez hrane i bez vode. Samo svojim krilima i svojom jakom dušom. Ali sad više nisu mogli. Umirali su. (…) Stotine odjednom, hiljade, desetine, stotine hiljada. Milioni. Svi. Svi. Svi. Svi. Svi. Svi. Do jednoga.
Nema katarze u masovnom istrebljenju. Nema katarze u zločinu i kukavičkom posmatranju zločina.
Katarze bi jedino moglo biti u generacijama koje neće fabrikovati škola kao altiserovski ideološki državni aparat, već onaj obrazovni sistem koji kritički razgovara o odgovornosti, prepoznavanju i suprotstavljanju zlu, koja u robotovom svijetlećem srcu ne vidi samo banalnu „dobrotu“ već svjesne i odgovorne zajednice koje će jednom, napokon, reći: Ne, ne sad, ne ikad, ne u naše ime!