Kukavičije jaje patrijarhata
U svojim sam tridesetim vjerovala kako je činjenica da sve mogu sama nešto što mi ide u prilog, zasigurno važna vrlina, nešto od čega nikako ne treba odustati. Nezavisnost, snaga, borbenost – nisu li to kvalitete-imperativi svake feministice? Iskreno vjerujući da pomičem svjetove i uzimam parče po parče teritorija u napetoj frontovskoj borbi, jurila sam odraditi sve, ne tražeći pomoć. A kada bih završila poslove, skuhala ručkove, odradila emotivni i svaki drugi rad oko djece, dolazili bi na red novi zadaci, izazovi, ciljevi. U strahu da nikad ne postanem posao-kuća tip osobe, panično bih pravila tabelice u koje sam upisivala imena prijateljica i prijatelja sa kojima se moram vidjeti u određene dane, jer prijateljstva ne smiju da trpe. Gledala sam da i ti susreti ne budu uvijek u kafani, da smo nekad u pozorištu ili makar kinu, jer: osam sati rada, osam sati odmora, osam sati kulture. Parališući je bio strah da ću se odvići navike čitanja, da će proći dani da ne otvorim korice, da će produkcija biti brža od mog čitalačkog tempa, da će se nizati preporuke i liste čekanja, da s kolegicama i kolegama iz struke neću moći zapodjenuti diskusiju o novoj Ferante jer – nisam čitala.
Potom strah od mentalne nehigijene, od kognitivne negimnastike: moram da pamtim, držim vijuge živim, makar Duolingo ako ne i kurs-dva. Pa nove stvari, nove vještine, nova muzika, novi ljudi, protok svježe energije.
Gurala sam armije drugara u nove avanture, kupovala karte za koncerte, pravila plan putovanja, ordinirala bookingom i airb'n'bom, kuhala i pakirala u putne kutijice, da ne zafali.
Kad bih se selila, mogu sama, govorila sam svima koji su nudili prevoz, ruke, pomoć. Razvođenje djece po turnirima – mogu sama. Krpljenje kućnog budžeta – mogu sama, ne treba posuditi, izmislit ću još jedan, sasvim novi način da rastegnem, da od pedeset napravim sto, od sto dvjesto, da taj prvi u mjesecu dođe brže no prošlog mjeseca.
Individualnost nauštrb solidarnosti
Identične sam obrasce primjenjivala i u odnosima. Kad su me prijatelji, na odluku o razvodu pitali kako ću, osjetila sam se gotovo uvrijeđeno.
Kakvo je to pitanje: pa lako, mogu sama!
U odnose nakon braka, ulazila sam oprezno i polako, ali sa jednakim stavom: ako šta i krene po zlu, nema veze, mogu sama. Izuzetno mi je bilo važno zadržati nezavisnost, pohvaliti se vještinama multitaskinga, stići na sve dogovore, posvetiti se odnosu, ali ostati pribrana i uvijek dostupna majka, kćerka i prijateljica.
A onda sam se, da napokon skratim priču, probudila jedno jutro umornija no ikad u životu i shvatila da je „mogu sama“ podvala, kukavičije jaje patrijarhata i kapitalizma kako bismo, opet, povukle više, radile više, dale više sve pod marketinškom obmanom o snazi, nezavisnosti i borbenosti.
Nijedna nas lekcija feminizma nije učila tome, naprotiv, sve smo krivo shvatile. U putu smo odlučile zaboraviti važne lekcije o zajedništvu i solidarnosti, ne vjerovati u nju a vjerovati u vrlinu samostalnosti.
U kom sam trenutku odlučila da čak i u odnosima u potpunosti oslobođenim heteronormativnih dinamika insistiram na individualnosti nauštrb solidarnosti, na ponosu na vlastite sve tanje kapacitete naspram blažene sigurnosti u zajedništvu?
Dosada na rasprodaji
Nedavno sam ekipu djece sa kojom radim (šest- do devetogodišnjaci) vodila na izlet u Park prirode Hutovo blato. Organizovale smo kolegica i ja kompletnu avanturu: brzi voz do Čapljine, autobus do Hutova blata, vožnja brodicom, vodič, prstenovanje ptica sa entuzijastima iz Vojvodine, šetnju rivom ka Mogorjelu…
Neosporno su naše male drugarice i drugari bili uzbuđeni, no, jednako tako i – do nepodnošljivosti nestrpljivi.
Nije nam problem odgovarati na isto pitanje po stotinu puta, to je usud prosvjetni, u neka doba i ne primjetite da stalno izgovarate iste rečenice. No, ono što nas je zabrinulo zaista jeste ta nemogućnost življenja u trenutku. Već nakon prvih deset minuta vožnje vozom kojeg su toliko priželjkivali, pitali su kad je ručak, na ručku kad će u park prirode, u parku prirode kada će u brodicu, a čim su se ukrcali na brodicu i isplovili u impresivnu vožnju rijetko čistim jezercetom, pitali su a kada će te ptice. Bilo je sasvim jasno da su već programirani na budućnost, da je ono što dolazi uvijek zasigurno uzbudljivije od onog što je sada.
Podijelile smo, po povratku, taj dojam sa roditeljima. Složili su se nakratko, a onda krenuli planirati sljedeću sedmicu, jer nedjelja je veče, treba se okupati i spremiti knjige i opremu za trening i ponoviti engleski, i…
Svijet u kojem živimo trgovina je bezbrojnih slika budućnosti koje nam se prodaju na svakom ćošku. Istovremeno kada sam shvatila da zasigurno mogu sama, ali neću sama, protok se vremena usporio i najednom se preda mnom otvorila tek mekana sadašnjost, bez nahajpane, steroidima napumpane budućnosti koja hoće instant da se desi i da bude brža, viša, jača, bolja, nudeći nam svu silu usmjerenog (i dakako – naplativog) slobodnog vremena, koje je sve samo ne slobodno.
Jedino što nam niko nigdje nije nudio jeste stara dobra dokolica.
Ko bi, zaboga, bio dovoljno lud da, pred punim policama (pseudo)znanja i vještina pazari dosadu?
Mogu sama, ali neću sama. I mogu ništa – samo sjediti na prozoru i gledati nebo, a da ne mislim, pritom, da će mi život proći pokraj mene kao onaj oblak što liči na lokomotivu. Nije svaki trenutak života marketinški „kodak moment“. Neki su tu i da prosto budu i prođu i u tome je njihova vrijednost i ljepota.