Vrući je dan, kraj maja. Rat smo tek uspavali, mir je još bunovan i nesnađen. Plate jedva da liježu, više se nema, negoli se ima. Ali ja slavim svoj sedamanaesti rođendan i sve što mi treba, kako reče Mirko Kovač, ionako je u nama samima. Parti pravimo u prijateljicinoj vikendici na Smetovima, planini iznad Zenice. Treći smo gimnazije, uskoro će raspust. Godina je to kad smo, nas četiri zaluđene onom legendarnom postavom Chicago Bullsa: Rodman, Kukoč, Pippen i neizostavni Jordan. U skladu s tim, od cura za rođendan dobijam košarkašku loptu. Nosimo je na Smetove. Grlim je i „vodim“, nikad sretnija. Nosimo je pješke, premda smo trebale ići autom, trebao nas je odvesti moj tata, skupa sa hranom i pićem, skromnom, ali ipak je rođendan, pa neka je i 1997, moramo nečim nazdraviti tu zadnju maloljetničku. No, tata nije došao kući cijelu noć, niti na naš jutarnji dogovor. Ne pitamo se je li mrtav i šta se dogodilo, ne alarmiramo policiju, što znači da nije prvi put i da smo dosad naučili da je uvijek savršeno živ. Javljam curama da ćemo pješke. Do vikendice ima nekih tri sata hoda. Ako usput vodiš loptu i zapucavaš imaginarne trojke, možda i četiri. Idemo veselo, s ruksacima sa okrepom na leđima.
Kako smo, pitam se svih ovih godina, tako ludo mirne, neiznervirane, uzbuđene, bez trunke sumnje da ćemo se super provesti, premda ćemo na vlastiti dernek kasniti tri sata?
I kako sam ja, tako ljuta, a tako savršeno sigurna da se one neće naljutiti na mene?
Ko je bio moja porodica tada, kada je pater familias zakazao? One. One koje su se penjale do gore i cijelim putem pjevale. I mama, koja je rekla da krenemo, a da će se ona snaći za neki prevoz da nam donese makar stvari. I tetka koja je posudila nekog golfa i presrela nas na pola puta, a mi rekle da produži sa gajbama, jer nama je baš lijepo tako, brzo ćemo mi uzletjeti.
To penjanje do Smetova ujedno je i sve čega se od tog rođendana sjećam. Vjerovatno je hrana bila okej, kao i piće, vjerovatno smo puštale i neku muziku, premda se pitam na čemu. Ne sjećam se ni kako smo sišle natrag, sjećam se, možda, maminog uzdaha olakšanja kad je prošlo, a možda sam i to učitala, naknadno.
Sjećam se kako smo same sebe nadmeno tinejdžerski zvale: dream snova – sintagma nastala iz lapsusa, parafraza, dakako, NBA-ovske tim snova / dream team. A to smo, nekako, i bile.
Možda je to bio, ako takvi trenuci postoje, trenutak kad se istovremeno i raspala i iznova sastavila moja slika porodice. Jednostavno: porodice. Niti tradicionalne, niti moderne, niti normalne, niti nenormalne. Jedine tada moguće. Bit će ih, u godinama koje dolaze, još.
Ko će biti moja porodica kad nas medicinska sestra izvede u hodnik i kaže da teško da će mama preživjeti noć. Oni koji nas odvedu na brdo iznad grada da gledamo svjetla i ne daju nam da ulazimo u prazan stan, danima. Oni koji tih dana dežuraju s nama, sve do dobrih vijesti, oni koji su bili tu tada, ma gdje su ih i u koje njemačke životi odveli kasnije.
Ko će biti moja porodica za svaku sreću koja je, nakon što je preživjela tu noć, poslije dolazila? Mama i brat. Za sve uspjehe i neuspjehe, selidbe, diplome, zaljubljivanja i odljubljivanja. Moja krnja porodica. Nepotpuna porodica. Jednoroditeljska porodica. Jedina tada moguća.
Ko će biti porodica njemu i diviti se njegovim velikim smeđim okicama i tepajućem „v“ umjesto „r“ dok proviruje između ogradica krevetića svaki put kad ga obilazim u Domu za nezbrinutu djecu? Odgajateljke koje su ga podigle? Volonterke kojima se smiješio i mahao nosa zalijepljenog za prozor? Bit ću ja. Bit će on, moj dečko, partner, potom i muž. Njegov tata. Bit će ona koja će se roditi kasnije – njegova mlađa sestra. Nećemo znati gotovo ništa o njegovim anamnezama iz biološke porodice, u blaženom neznanju od prijetnji bolešćurama i dijagnozama pratit ćemo njegovo zdravo odrastanje, dok nam na svakom čošku govore koliko je isti daidža, tata, ja, sestra…
S njegovim dolaskom, nakon trenutka kad babica u bolnici donoseći mi u naramak drugo dijete, njegovu sestru, objašnjava kako je baš to pravo majčinstvo, raskrstila sam s konceptom porodica iz školskih udžbenika jednom za svagda. Pravi sin, prava majka, prava sestra, pravi tata. U našem porodičnom vokabularu: riječ pravi postala je toliko nepoželjna da smo u internim šalama kada bi se u nekoj šetnji ili vožnji trebalo ići pravo govorili: ni desno, ni lijevo ili ravno.
Društvo nam je ogadilo pravo kao riječ i sve ono što je naša pseudotradicija u taj pravi koš utrpavalo.
Naša tradicija su ljubav i sloboda
A zapravo je sve oduvijek bila laž. Jer naša tradicija nije samo porodica sa mamom, tatom i dvoje djece. Naša tradicija nisu samo pasivno-agresivni odnosi, naša tradicija nisu samo očevi koji donose plate i majke u četiri zida uzidane, naša tradicija nije samo femicid, nasilje, Bećir i Badema, Mujo i Fata.
Kada smo prije tri godine napokon, kao posljednja država u regionu, organizovali Prvu bh. povorku ponosa, prošetali smo, mirno, lagano, veselo, od Vječne vatre do Parlamentarne skupštine pjevajući na sav glas Ay Carmelu, himnu potlačenih. Po dolasku na odredište, pozdravio nas je Damir Imamović i zapjevao Bella Ciao i Snijeg pade na behar, na voće (neka ljubi ko god koga hoće). Prije negoli će uzeti gitaru i zapjevati, rekao je upravo ono o čemu sam ovdje govorila: „Naša tadicija je ljubav, naša tradicija je sloboda, naša tradicija je antifašizam.“
Biram da stajem iza tog i takvog naslijeđa. Biram tradiciju u kojoj je ljubav bez straha, roditeljstvo bez emotivnih ucjena, u kojoj od nameta nema selameta. Biram tradiciju u kojoj ne brojimo krvna zrnca i ne mislimo da će nas dijete ubiti na spavanju, jer mu nismo mi podarili život, pa ko zna šta u genima nosi. Biram tradiciju u kojoj se djeca ne rađaju kao zalog za starost i da nam prinose čašu vode i u kojoj se u veze ne ulazi da se ušutka komšiluk. Biram tradiciju u kojoj na porodično okupljanje mogu povesti onu koju volim umjesto da joj donosim ohlađen ručak u tupperwareu kojeg su mi spakovali da imam za večeru. Biram tradiciju u kojoj niko ne jede porodične jazuke, niko nije nevidljiv, niko skriven i prešućen. Biram tradiciju u kojoj ljubi ko god koga hoće. I koliko dugo hoće.
Biram tradiciju gdje se ne ostaje na zgarištu kad je ljubav već davno otišla. Gdje se ne ostaje jer su roditelji rekli meni se ne vraćaj, gdje se ne ostaje zbog djece, niti se njima potkusurava kad ljubav ode. Gdje se ne pristaje na manje od zajedništva, poštovanja, gdje riječi nisu oružje, već ljuljaška koja nas nježno ušuškava u sigurnost.
Dijelom te i takve tradicije je i ova, treća po redu, Povorka ponosa koja će se 25. juna odviti pod sloganom Porodično okupljanje. Dijelom je tradicije ne zato jer se kroz našu historiju i historiju ovog grada decenijama već šeta za prava LGBTIQ osoba kao u nekim drugim metropolama regiona, Evrope i svijeta. Ne šeta. Ali ona jeste dijelom tradicije u kojoj se ovim gradom još kako šetalo, u kojeg se šestog aprila hiljadu devetstvo četrdeset i pete ukoračalo da se proslavi oslobođenje od fašizma, oslobođenje od ugnjetača, oslobođenje od zločinaca koji su po ulicama njegovog centra ne tako davno vješali ljude, naše sugrađane i sugrađanke.
Povorka ponosa jeste šetnja za slobodu, a otpor ljubavi i slobode protiv isključivanja, diskriminacije i porobljavanja nešto je što je ovaj grad živio i živi. I četrdesetpete. I devedesetdruge. I danas.
Porodice koje će se okupiti prošetat će opet u miru. Neće šetati da ikog nerviraju. Neće šetati da objasne da je neka ljubav veća od neke druge, jer ljubav je ljubav. Neće šetati da nametnu neke nove vrijednosti, jer vrijednosti koje nosi dio su tradicije ovog grada koji kroz svoju dugu historiju ipak slobodu cijeni više od straha.
A tačno to mjesto gdje je ljubav iznad straha trebala bi biti kuća gdje svi rado navraćamo na porodično okupljanje, gdje nas uvijek čeka fildžan viška, a ne manjka i gdje, kako reče jedan transparent sa prošlogodišnje Povorke ponosa: Više volimo nego što se bojimo.