Danas ne bih znala pronaći put do tog dijela sliva rijeke Bosne nadomak Zenice koji se vedro i optimistično zove: Mrtvice. Okružena teškom industrijom, Bosna je na tom svom dijelu pregrađena branom te je do juče kontaminirana rijeka najednom postala lokalno kupalište i mjesto za odmor.
Puta se ne sjećam, osim da dolazim s tatom, da je dan ranoljetni, a misija samo jedna: provjeriti sjećam li se još uvijek kako se pliva.
Prije mjesec dana navršila sam šesnaest godina. Ne sjećam se jesam li rođendan kako proslavila. Ono što sigurno nismo slavili jeste prva polugodišnjica nekog čudnog, blijedog mira na koji se još privikavamo. Još uvijek svemu pristupamo s priličnom dozom nepovjerenja i nevjerice, pa u sličnom raspoloženju dočekujemo i ponudu iz Doma mladih u kojem sam provodila svoje tinejdžerske dane tih godina da potpuno besplatno, po prvi put nakon pet godina, odem na more.
Niti u godinama prije, a ni u godinama kasnije, niko nikad nije odbio poziv na more, a odbiti ga prve poratne godine, bila bi posebna ludost.
Stoga su moji roditelji, odlučni da me razuvjere od tinejdžerske nesigurnosti da sam sigurno zaboravila plivati, predložili Mrtvice.
Otići ćemo, okupat ćeš se, shvatit ćeš da se sjećaš i u moru će biti deset puta lakše.
Premda su brat i svi drugari s kojima smo skupa ljetovali po Makarskoj rivijeri proplivali znatno ranije, ja sam svoje plivačke i ronilačke tehnike taman dovela do nekog nivoa s kojeg sam, stajalo je na mojoj imaginarnoj ljestvici, spremna podići se na napredni nivo koliko već idućeg ljeta. No, nedovoljno odrasloj, nije mi bilo baš jasno da se već tada vidjelo da iduće ljeto neće doći, jer, dok sam se ja bavila plivačkim trudbeništvom, poprilično opustjelom plažom odjekivala je pijana pjesma društva iz konobe.
„Evo zore, evo dana…“ bila je takav earworm da sam je ja, igrajući fliper, u predvorju hotela uporno pjevušila, dok me nisu upozorili da to baš i nije prigodno i da se ipak držimo Olivera.
Na Mrtvicama sam položila brzi test snalažljivosti u slatkovodnim okolnostima i odlučila povjerovati da ipak znam i da će na moru biti lakše.
A na moru je sve bilo lakše i svega se s tog Pelješca sjećam osim toga jesam li, kako i koliko plivala. Sjećam se ekipe iz „oba“ Mostara, Armanovih fora i Manjine ljepote, izvjesnog Prleta iz Travnika koji je zapeo za oko mojoj najboljoj prijateljici, ekipe iz dva Vakufa, Gornjeg i Donjeg, blesavog Rijada koji je već prvog dana pao sa stijene u blizini kampa i razbio vilicu i postao glavna zvijezda dokumentarnog filma „Žuljana United“ koji smo snimali, opremljeni britanskom video i audio opremom iz humanitarne organizacije koja je vodila Dom mladih i okupila nas sve tu da se mirimo, upoznajemo, snimamo filmove i provjeravamo sjećamo li se osjećaja kad se prepustiš, bez straha: moru, muzici, drugim ljudima.
Moje prvo poratno ljetovanje filmski je, tako, nalikovalo opjevanim jugoslovenskim omladinskim kampovima iz pjesme o Pišonji i Žugi. More je zaista bilo izvor života na kojem smo se obilato napojili te daleke devedeset i šeste.
Ako je ovako sada, a tek počinje normalan život, šta li nas sve još čeka? – mislili smo, ne krijući želju da što prije saznamo.
No, nakon tog besplatnog ljetovanja, prvog mirnodopskog i bezroditeljskog, uslijedio je opet petogodišnji morski celibat, ali o poraću, kao i o mrtvima, sve najbolje. Čak i oni koji o ratu pišu, o godinama mirnodopskih patnji radije drže jezik za zubima.
Tek u poznijim dvadesetim, more će se vratiti na velika vrata i zapljusnuti opet naše poststudentske osamostaljene živote, ćopkati nam prve plate, honorare, ugovore o djelu i književne nagrade. Davali smo mu mnogo, vraćalo nam je uvijek više.
“Dođite, nemojte gledati ko je zadnji bio”, govorilo je uvijek, ispraćajući nas.
Klaj-klaj preko Komara
Već sam prošlog naslutila, a ovog ljeta napokon i shvatila kako su djeca već toliko velika da se sva ljetovanja i ne planiraju više samo po njima i da su u njihove svjetove ušli neki novi priroriteti a koji ne podrazumijevaju jedenje precijenjenih krofnica na jadranskim plažama sa starcima.
Odlučila sam stoga, s prvim toplijim danima ove godine, da bi bila baš dobra ideja pozvati prijateljicu iz djetinjstva da odemo zajedno na more, na koji dan, budući da se i ona sigurno suočava sa istim spoznajama kod svojih dječaka.
Dugo sam razmišljala kako se to radi, jesam li sada ja ona britanska organizacija koja je one davne devedeset i šeste svojim pozivom vratila ljeto u naš mali zenički stan, iz kojeg je otišlo pet godina prije, samo godinu prije nego je iz Zenice otišla i D. i odnijela sa sobom i svoje i moje djetinjstvo? Ista ta D. koju bih sada pozvala da idemo na more, premda se viđamo rijetko i nikad još nismo ozbiljno putovale zajedno.
Nemajući priručnik kako se to tačno radi, pozvala sam je jedino kako znam: predugo, preopširno, uz more ograda. Prvo sam pitala kako su ona i dečki. Onda sam rekla kako je divno što su već tako veliki. Onda sam kukala kako je strašno što su već tako veliki. Onda sam pitala ima li generalno planova u životu. Onda sam pitala ima li planova za ovo ljeto. Onda sam, napokon, iznijela tu čudnu ideju da je vodim na more.
“Ali neće biti kako se nekad išlo na more”, dodala sam brzo, ni sama ne razumijevajući zašto.
Mislila sam pritom na auta prekrcanih gepeka, djecu duboko izdrogiranu rodavanima i drugim putnim sedativima, snenu i tek probuđenu ali spremnu da zalijepe nosiće na prozor auta i dočekaju ga iza sljedećeg zavoja. Mislila sam na ona putovanja dok tek zora sviće a juri se da se iskoristi dan iako se u smještaj ulazi tek iza podne. Mislila sam na davne nas i neke nove porodice koji su mi pomalo smiješni. Pa mi ih pomalo bude i žao. Pa mi onda bude žao mene što sam usput, u ovih trideset godina, to negdje izgubila.
“A neću onda ako ne bude baš tako! Polazak u dva ujutro, prvo povraćanje već u dva i deset na Vjetrenici, pa klaj-klaj (je l se ovako piše?!) preko Komara!”, otpisuje.
Smiju se njeni žuti čikci u Viber chatu.
Smiju se i moji iza tamnih sunčanih naočala.
“Dogovoreno!”, potvrđujem, “samo Vjetrenicu mijenjamo Šćepan poljem, malo drugačiji krajolik, ali povraćanje je zagarantovano”.
Uzbuđenje isijava iz zaslona telefona kojeg odlažem i smiješeći se pomišljam: Koliko još puta spavamo?
U sjeni ringišpila i šećerne vune
M. će, kad stignemo i smjestimo se u njenom morskom stanu, pričati D. kako ona tu živi i radi i naravno da ga voli, ali je ono za nju samo kulisa. Kako ga ni ne vidi, naročito ljeti. Kako ga gleda svaki dan, ali ga ne vidi, ne osjeti. Kako ga najviše voli u novembru, kad podivlja.
D. i ja ćemo se ibretiti kako se nikad ne kupa, makar noću. Okupat će se tih dana jednom-dvaput oko ponoći, kad snesemo bocu vina i stolice na plažu, više onako, nama za ljubav.
Onda će nam rondati o podivljalim betonskim čudovištima koji će, ako još malo zinu, progutati i more i otoke i pojesti sami sebe. O kirijama koje ne može zaraditi ni u jeku sezone, o pohlepi i korupciji.
Mi ćemo se osjetiti kao kod kuće, spomenuti sve razularene građevinske mafijaše i njihove državne đavolje advokate, sve postjugoslovenske gladne kapitalističke aždahe koje profit stavljaju prije socijalne i bilo koje druge skrbi o ljudima.
Onda ćemo se smiriti i opet ga pogledati: mirno i ravnodušno, uvijek blizu, a opet u sjeni i na sigurnoj udaljenosti od svih kičastih ringišpila, šećerne vune i plastičnih pištolja, u sjeni svakog all inclusive resorta, svih upokojenih fabrika ribljih konzervi, zatvora i mučilišta pretvorenih u privatne hotele i sobe s pogledom.
Ono, o kome je, kao i o svakoj ljubavi, nezahvalno pisati, iz straha od površnosti i predvidivosti, jer svaka nježnost prema predmetu žudnje, lako se da zamijeniti za patos i patetiku. A opet, kako nešto tako veliko i važno zadržati kao svijetlu tačku u životu, a ne imati ga u književnosti, kad toliko volimo isticati kako je književnost neodvojiva od života?