foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Jakna za jedrenje

U prijestolnicama susjednih država (i posvuda po Europi) postoje trgovine međunarodnog lanca specijaliziranog za prodaju sportske opreme. Koliko god se potrošačkom društvu opirali, rado privirimo u njega kad putujemo, da pogledamo nove hlače za trekking, štapove za planine, da djetetu kupimo triko za gimnastiku ili one superkorisne čarape za planinarenje u kojima se noge ne znoje, a tena ne žulja.

Odjeli su podijeljeni po sportovima, od nogometa do mačevanja, od biciklizma do stonog tenisa i više je no lako izgubiti sate i sate zamišljajući te neke sebe koji u slobodno vrijeme planinare, voze kajak, ljeti uredno kampuju, a zimi skijaju, u međuvremenu uvijek imaju najfensi nožić za izlete u raji, a na plivanje nose ultrabrzosušeće peškiriće. Sve s markom istog brenda, Ikee za poklonike aktivnog odmora, Mekke za sportiste rekreativce koji, pritom, ljube i svoj kućni budžet.

U nedavnom prolasku kroz Beograd, otvorila su se pred mene tri-četiri slobodna sata, te shvatih da se blizu dogovorenog mjesta susreta na koji sam došla prerano, nalazi jedna od trgovina rečenog lanca. Pomislih kako bih mogla potražiti vjetrovku, dolazi sezona kiša, a možda kupiti i kakav dodatak za kćerkicin novi bicikl. To je to, dvije stvari, i izlazim.

Naučila sam se, vremenom, toj mudrosti usmjerene kupovine, te sam disciplinovano završila na odjelu za trekking i planinarenje, no, vjetrovke su debelo premašivale predviđeni budžet.

Nesretna zbog takvog raspleta, odlučila sam se prošetkati kroz sve što nisam i nikad neću biti: gledala jednodijelne speedo kupaće kostime i zamišljala kako plivam savršeni kraul, umjesto onog bijednog održavanja na vodi kojeg zovem plivanjem, opipavala materijal na kimonima, vodila u glavi kurseve samoodbrane i uveče kasno peglala savršeno bijela kimona i vješala ih na vješalice pažljivo kao dragocjenost.

A onda sam ipak naletjela na vjetrovku, baš kakvu sam željela, odličan materijal, debljina, boja, a gle čuda, i cijena. Posljednji komad. Probavam – savršeno. Zakopčam, guram ruke u džepove. Sve odgovara. Pogledam veličinu, vidim da je dječija, otud i više no pristupačna cijena. Ubacujem je u korpu i krećem po zvonce za bicikl. Jedva čekam kišne dane.

Prisjećam se svih onih čuvanja novih tena na polici, dok sam bila dijete, da ih prve ugledam ujutro kad se probudim i čekanja savršenih vremenskih prilika da ih obučem.

Još je august, ali noći će, uskoro, postati prohladne.

Entuzijazam mi ponešto opada na odjelu za biciklizam – kraj je sezone i ponuda je oskudna. Nema veze, još jedan krug i idem na dogovor. A onda na odjelu za jahanje naiđem na četke za timarenje konja, tvrda plastika, savršena. Ozarim se, vidim osmijeh djevojčice koja ima igračku konja, predivnu crnu kobilu imena Scarlet, o kojoj skrbi bolje no ozbiljni vlasnici konja od krvi i mesa. Oduševit će se, pomislim, i ubacujem u korpu. Marka i po, preračunato iz novaca za monopol kako mi često izgledaju srpski dinari u konvertibilne marke. Marka i po za osmijeh i po.

To je to, jurim ka kasi da u nastavku ne bih kupila strelice za pikado i štitnike za koljena. Spremam račun u novčanik, sjedam potom s prijateljicom u obližnji cafe na Novom Beogradu.

Ponosno pokazujem vjetrovku i vadim račun da provjerim još jednom koliko sam dobro prošla. Slavodobitno ga pružam drugarici:

– Vidi, a?

Gleda u račun i smije se, pa potom u mene.

– Priznaj da sam dobro prošla? – čekam potvrdu, a ona me i dalje gleda ne skidajući osmijeh.

– Je l ti mene zezaš?

– Ne zezam, pa nije ni deset eura, a gle je kakva je.

– Mislim da ovaj račun trebaš uramiti kao najjapijevski šoping ikad.

Gledam je u čudu, aludira na jahanje kao sport više srednje klase, sigurna sam, a onda pogledam račun i vidim kako sam kupila dva artikla: četku za timarenje konja i – jaknu za jedrenje.

Da, tako se zove moja  savršena vjetrovka: jakna za jedrenje.

– Idući put kad dođeš, idemo po konja i jedrilicu – govori drugarica, a ja već vidim da je to to: upravo sam joj dala materijal za cjeloživotnu zafrkanciju.

Godina suše, godina kiše

Uskoro sam kući, septembar je za ćoškom. Dani su sve hladniji, džepovi one jakne griju promrzle šake. Svima sam već ispričala kako to nije obična vjetrovka, svi su, očekivano, reagovali jednakim smijehom i zadirkivanjem zbog nedostatka jedrilice i pripadajućeg mora.

Kako ništa ne prolazi tako vrtoglavo kao ljeto, ubrzo je, kao dlanom o dlan, počela još jedna školska godina. Stvarnost je iskočila iz ormara sa opremom za jedrenje i podlo se nasmijala.

A u toj stvarnosti čekala se nostrificirana diploma za sinov razred završen u susjednoj Hrvatskoj kako bi nastavničko vijeće nove škole razmotrilo molbu da ga prime. Dani se motaju, jedan brže od drugog, odluka čeka, a dragocjeni sati u školskim klupama se gomilaju kao kamate.

U toj stvarnosti mlađe dijete već treću sedmicu ima zamjensku učiteljicu jer njena, evo već četvrtu školsku godinu zaredom, iznova prolazi konkursnu proceduru. A to znači navikavanje na novi kadar, čekanje da prođe procedura, čekanje da prođe žalbeni rok, čekanje da se onda opet naviknu na staro.

Jer malo je šta staro u ovoj novoj školskoj godini. Jednom naviknutim na rad u vanrednim okolnostima, ove nam redne sada djeluju smiješno i kao da smo uporno nešto zaboravili. Prošla je školska godina bila prepuna izazova: neodlazak u klupe, rad na uređajima, ovisnost o tehnologiji, nekontakt sa vršnjacima, nepostojanje planskog razgovora sa djecom o okolnostima koje su ih našle, ima nastave, nema nastave, ova grupa, ona smjena, mama je online, mama je na poslu, tata je online, tata je na poslu…

Ovo sada je kao da smo preživjeli godinu strašne suše i razvili sve neznane vještine, naučili gdje i kako štediti vodu, kako je reciklirati, šta prati čime, šta kuhati, kako koristiti rijeke i potoke. Sve. A onda odjednom krenu kiše, vode u izobilju, a mi i dalje ljuti na one što popiju pola čaše, pa ono pola prospu, što ne zatvaraju slavinu dok četkaju zube kao da ništa naučili nisu.

A jesmo li išta i naučili? Čini se da nismo, jer smo evo na početku ove školske sa sve jednakim pitanjima pred školom i djecom: Šta ste učili, šta je za zadaću, treba ponoviti, treba sustići, radi odmah, kad je test, jesu li počeli ocjenjivati.

Opet su nam negdje presušila ona pitanja poput kakav je osjećaj napokon vidjeti cijelo odjeljenje na okupu, je li se promijenila sala za tjelesni, dijelite li, napokon, užinu?

Jer istina jeste da je pandemija rijetka negativna situacija koja nas je snašla sve jednako i trebala pobuditi kolektivnu empatiju i solidarnost, ali smo začas zaboravili da klasne i ine razlike nisu prestale dolaskom covida, da prefrigani virus nije u paketu donio jednake šanse i jednake mogućnosti. Da je bilo djece kojima je nedijeljenje užine značilo nemanje užine, kao i one kojima je MS Teams bio misaona imenica jer nisu imali uređaje na kojima bi bio instaliran. Postojali su, dakako, ljudi koji su pomagali, uvijek postoje, ali vanredne situacije, sve, pa i ova, izbace na površinu, tako lako, sve naše klasne razlike i svu neinkluzivnost naših sistema.

Spomenula sam u razgovoru sa njenim ocem, kako je naša devetogodišnja kćer, premda poprilično ovisna o rutini, dobro proplivala u novim okolnostima povratka u klupe i privremene učiteljice.

– Promjene su zdrave, ne znam zašto očekujemo da stalno budu u poznatom – zaključio je njen tata i ja sam se djelomično složila, a onda opet pomislila na ranjivije od nje, na djecu s poteškoćama kojima ovisnost o rutini nije eto tek neka sitna karakterna osobina već sastavni dio poteškoće s kojom žive.

Šta za njih (preciznije: protiv njih) radi sistem koji konkursne procedure ne sprovede prije povratka djece u klupe, pa u manjku “zamjenskih” učiteljica oduzme asistente/asistentice djeci s poteškoćama, jer mu je „kalkulacija“ jasna: bolje jedno dijete bez asistenta, nego dvadeset i pet djece bez učiteljice. Ili: neka dijete s poteškoćama sjedi kući i čeka, njegov je život ionako čekanje: boljeg sistema, boljih rješenja, boljih nas dvadeset i pet koji ćemo, jednom, reći kako nećemo ni mi.

Jesu li vama počeli diktirati?

Kraj je odurnih devedesetih, uskoro ćemo u novi milenij. Dugo mi se sviđa jedan Igor i kad napokon uspijevam izaći sa njim, shvatam da je mnogo sladak i mnogo dosadan. Osjećam kako smo, na svakom tom izlasku, na vrhu brda i ja stalno bacam grudvu dijaloga i ona se kotrlja i kotrlja i kotrlja, ali ne raste, ne postaje gromada, snijeg se ne lijepi na nju. U neka doba odustajem i samo gledam krajolik. Prepuštam razgovor njemu. On onda ponekad nešto kaže.

Recimo: Jesu li vama počeli diktirati?

Teško da ću ikada zaboraviti tu rečenicu. Jesu li. Nama. Počeli. Diktirati.

Mislio je na, jer je školska godina tek počela, a nismo dijelili školu, na onu najbesmisleniju od svih predavačkih metoda: diktiranje lekcija koje učenici bespogovorno zapisuju u svoje sveske.

Nisu nam diktirali, ili jesu, ne sjećam se. Pamtim tek kako sam tada pomislila kako je to to i kako ne mogu izlaziti sa dečkom od sedamnaest kojem je icebreaker jesu li nam počeli diktirati, ne kao poticaj na kritiku diktiranja kao takvog, već kao puko razbijanje tišine dok kružimo oko korza.

Stoljeće je prošlo od toga i neku djecu pred školom i danas dočekuju s tim pitanjima i ona će koliko sutra shvatiti kako treba smisliti glupe odgovore na glupa pitanja i sve će biti uredu. Komunikacija će se svesti na jesu li – jesu, imaš li – nemam, kad je – sutra je.

***

U pet popodne stojim pred školom i čekam svoju djevojčicu i njene drugare. Varljiva rana jesen, vruće je ali u jakni sam, ne mogu da je nosim u rukama.

– Mama, što će ti ta jakna za jedrenje, skuhat ćeš se! – govori s kapije i smije se.

I ona je shvatila šalu s jaknom, svaki se put jednako nasmije kad me vidi u njoj.

I da imam više od jakne, ne bih jedrila. Plašim se, imam morsku bolest, nisam komotna sa velikom vodom osim u Carverovoj poeziji. Ne treba mi jedrilica, kupila bi prašinu u garaži, premda nemam ni garažu.

Ne znam za nju, da li će upiti moje strahove, nadam se da neće.

Ne znam kamo će odjedriti, ali najviše od svega voljela bih da se ne plaši mora i da sanja veliko, a uživa u malom. Da sanja jedrilice, a bude sretna i nasmijana u jaknici od jedva deset eura, ili manje.

Lamija Begagić


Žujo: Pismo Ziji
Latifić: Melem na rani