Jednog nedavnog, ali predpandemijskog ljeta, posao me doveo u Rijeku gdje sam, nakon više od dvije decenije, opet srela Ivanu, prijateljicu iz djetinjstva. Prvo smo led razbijale pričom o poslu, ali nije trebalo puno da dođemo do srca tame koju smo, eto, pijuckajući veliki makijato s pogledom na more, barem nakratko pokušavale zaobići. Taj posao o kojem je tako srčano govorila bila je fotografija. Fotografijom se bavio i Ivanin otac Miroslav.
Ivana je iz Zenice otišla devedeset i treće ili četvrte. Sjećam se samo kako je pričala da idu baki na selo, negdje u Slavoniju i kako će, čim dođe, tražiti da joj ispeče tri jaja. Uspomena na Ivanu godinama će mi biti zavist na njena tri jaja koja će pojesti sama. Nakon bakinog sela, život ih je doveo u Rijeku. Nedugo po odlasku, do Zenice je stigla vijest da je Ivanin voljeni tata, šeret, vječito nasmijani oniski dobrodušni čovjek zaljubljen u objektive, preminuo od srčanog udara.
– Kažu, pričala je mama tetki, a ja prisluškivala, da je svako jutro odlazio na autobusku stanicu i čekao autobuse iz Zenice da vidi hoće li sresti nekog poznatog ili da one nepoznate upita kako je tamo.
Šta su mu mogli reći ti koji su iz tame izašli i iskoračili na stanicu s pogledom na pučinu? Da je glad, da je mrak, da su svi otišli, da nikog više na ulici ne sretneš, da djeca sanjaju tri jaja, da ti šverceri prodaju sto grama šećera za deset maraka pa kad dođeš kući shvatiš da su ga pomiješali sa solju?
Šta god da su mu rekli, znam da nije čuo. Čuo je ono što su mu tvrdoglavi mehanizmi odbrane u našim glavama dopuštali: čuo je Kamberoviće, pijuckanje na balkonu u Kineskom, čuo je šetnje, izlete, sastanke kod sata ispred Beogradske, čuo je Ivanino pozorište i dječiju scenu, čuo je gimnaziju na obali i spomenik na Smetovima.
Nisam Ivanu ni tada, ni ikad prije ili poslije, upitala da li je tačna ta priča o tatinim odlascima na stanicu. Nisam je upitala ništa. Pustila sam je da sama kaže.
– Znaš, ni mama, ni sestra, ni ja, to nikada nismo preradile. Kako smo i mogle u devedesetim, u izbjeglištvu gdje te niko ne prihvaća i boriš se za svaki dinar, kunu, šta god, odžalovati tatu. Nije bilo vremena.
Ivana zapravo i nije bila moja prijateljica, ali je bila neko u koga sam se ugledala. Starija od mene dvije godine, bila je bliska prijateljica mog starijeg brata. Spojila ih je Dječija i omladinska scena Narodnog pozorišta Zenica: njega, Ivanu i Jelenu i pretvorila ih u taj mladosti toliko važan nerazdvojan trojac. U mjesec dana obje su napustile Zenicu, Ivana je otišla u Hrvatsku, Jelena u daleku Kanadu. Nekoliko dana prije odlaska, sjedili smo u Domu mladih kojeg je na mjestu bivšeg obdaništa otvorila međunarodna organizacija Umcor i pjevali Balaševića. Neutješno ću, sedam godina kasnije, mirnodopske dvijehiljadite, svaki put plakati na stihove “Pločnici Toronta, oči boje fronta, lozinka svih nas…” ne znajući odakle svaki put taj jednak dert i taj mučni nagon na povraćanje duše.
Kasno sam shvatila da nikad nisam preradila Ivanu, nikad Jelenu, nikad Danijelu.
Kuća za kojom neko plače
Danijela i ja smo se vidjele odmah poslije rata, već rane 1996. Čim su proradile veze i ona uspjela da se, ko zna kojim putevima, dokopa Zenice. Tri godine nisam pojma imala gdje je, ni šta je s njom. Stizale su vijesti da je u Beogradu, pa da je u Švicarkoj gdje je imala tetku. Bila je zapravo mnogo bliže, u Banjaluci. Grlile smo se dugo i smijale kako opet imamo jednake frizure, uvijek smo se, kao djevojčice šišale jednako. Uradile smo to i sada, kao šesnaestogodišnjakinje, u neznanju. Ostale smo, nakon tog susreta, u kontaktu. Nisam uspjela vidjeti joj mamu, mada smo se dva-tri puta čule telefonom. A onda je jednom Danijela javila. Imala sam smrtni slučaj, rekla je. Smrtni slučaj. Tako se valjda saopštava da si izgubila strinu, maminu tetku, rodicu u trećem koljenu, kolegu s posla. Tako je, valjda, boljelo manje. Nije Danijela mogla reći da je umrla mama. Nije mogla reći da se ubila mama. Nije mogla izgovoriti da se mama objesila u tuđoj kući, nakon što je s njom popila jutarnju kafu.
Nisam imala nijedan Balaševićev ili bilo čiji stih kojim sam otplakala Danijelinu mamu, uvijek tako osjetljivu, onu koja je plakala i lošim i veselim povodima, i nervirala nas prolivajući te potoke suza na svakoj našoj najbesmislenijoj školskoj priredbi ponosna na naše mucave recitacije i igrokaze do kojih nam je bilo stalo kao do lanjskih smetovskih snjegova.
Nisam je oplakala nikada, ali sam nekako uvijek misleći na nju mislila na onu rečenicu koju sam negdje čula, a koju je samo u mojoj glavi izgovarao neko od Balaševićevih mrtvih i opjevanih predaka: Ne mogu da podižem djecu u kući za kojom neko plače.
Tepanja na vino mirišu
U nekom sam trenutku shvatila da odrastam uz svijetu bez očeva. Rijetko sam s prijateljicama pričala o njima.
– Rekla sam terapeutkinji nedavno da sam imala sretno djetinjstvo. Samo je, rekla sam, tata u jeku rata umro, njemu je bilo četrdeset, meni šest, ali život se nastavio, morao je – rekla mi je nedavno jedna prijateljica, shvativši valjda, s tri decenije zakašnjenja, ono što je terapeutkinja razumjela odmah, čim joj je izgovorila ovu samoobmanu o sretnom odrastanju.
S drugom prijateljicom nisam toliko pričala o gubitku oca. Više o njenoj decenijskoj ljutnji na majku, o stalnom otporu prema svemu što je ona od nje tražila, o buntu, bježanju od kuće, eksperimentiranju s inim opijatima… Tek je na pragu četrdesetih uspjela ući u njene cipele shvativši da je mama bila i mlađa od sadašnje nje, zaglavljena sama s troje djece, u ne svom gradu, s pogrešnim prezimenom u dokumentima, nesposobna da odžaluje smrt muža, zabavljena tinejdžerskim sranjima njene kćerke. Dugo im je trebalo da razmjene stajališta i shvate da su i majčina roditeljska inzistiranja i kćerkina tinejdžerska opiranja korijen imali u istom strahu od suočavanja s gubitkom.
Bilo me je ponekad stid što u takvom društvu imam oca, a ne uzgajam odnos s njim. Ponekad bih se grizla zbog toga, uvjeravajući se koliko sam loša osoba što svaki put imam grč u želucu kad ga trebam nazvati i pitati kako je, šta radi, kako provodi penzionerske dane.
No, naučila sam godinama pomilovati i nahraniti tu zvijer u želucu umjesto je izgladnjivati, nadajući se da ću je tako zauvijek ubiti. Znala sam da je moja i da je s razlogom tu. Nisam plakala na stihove “tepanja na vino mirišu” ali bih svaki put pomislila na tatu, kao na nekog slučajnog prolaznika kroz odrastanje, koji se očešao o njega, nikad sasvim živ i nikad potpuno mrtav.
Platforma za tugu
Kada je Jugoslavijom prostrujala vijest da je umro Balašević, u hipu je proizvedeno more tekstova, intimnih ili manje intimnih, u medijima ili na društvenim mrežama. U jednom od boljih među njima, moj prijatelj i kolega Dejan Ilić napisat će kako sahranjujući Balaševića, mi iznova, po ko zna koji put, sahranjujemo Jugoslaviju.
Složila sam se, odmah po čitanju, s tom Dejanovom tezom, ali sam odmah potom pomislila kako se ne radi samo o tome. Radi se o prilici za tugovanjem, o prostoru koji se pred nama pružio, o svojevrsnoj platformi koja se samootvorila i rekla nam: Evo, možete sad, možete ovdje, slobodno, budite tužni. Odtugujte svoje države, odtugujte mrtve očeve, odtugujte nesnađene majke, odtugujte nesretne sebe, nesretne jer nemate gdje i nemate kada priznati sebi da ste tužni.
Smrću Balaševića nije se samo u medijskom i virtualnom prostranstvu, nije se samo na trgovima svake jugoslovenske kasabe, otvorio taj prostor za suočavanje sa demonima neprerađenih emocija. Otvorio se i u svakom od nas. To što nam je jedna ni po čemu posebna smrt (kao da tako nešto kao posebna smrt uopće i postoji) pružila priliku da kolektivno oplakujemo svoje i grijehe svojih roditelja, sa Balaševićem je imalo male do nikakve veze: nije bilo važno jesmo li ga ukivali u zvijezde ili još kako znali, da je, ma koliko golem bio njegov aktivizam devedesetih i njegovo hrabro cjeloživotno iskoračivanje iz zone komfora, ovaj čikica s gitarom imao u svojim tekstovima izlete i u ksenofobiju i homofobiju.
Očeve mojih prijateljica neće vratiti naša tuga. Države neće retuširati naša solidarnost. Ostat ćemo i nakon ovog izleta u katarzu bosi, gladni i nesnađeni, ali ideja da jedan vikend nemamo osjećaj krivnje što plačemo nad svjetovima koji više ne postoje i da plačemo naglas i da u tu svoju tugu pozivamo druge umjesto da se od njih krijemo, katarzična je sama po sebi i više od same katarze kroz koju smo kao kroz one filmske džinovske četke autopraonice prošli u prethodna tri dana.
Neizmjeran je potencijal tuge i morao je biti velik i važan život onoga čija je smrt u stanju otkriti nam ga i dati nam ga na poklon, makar i na samo nekoliko pozno zimskih dana. Dok jednom ne naučimo češće odlaziti na ta mjesta u sebi kojih se toliko plašimo…