foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Lik iz pjesme o Emiri

Ima nešto zanimljivo u toj kombinaciji strahopoštovanja i radoznalosti kakvu prema smrti i prolaznosti osjećaju djeca. Sjećam se neprospavanih noći i grča u želucu od pomisli na ideju da jednoga dana neće biti mame i tate, ali i vrlo racionalnog planiranja vlastitog mjesta vječnog počinka.

Deda Hazim kojeg nisam doživjela sahranjen je na gradskom groblju Crkvice. Mama je bila njegova mezimica, a deda je otišao prerano: u pedeset i drugoj godini. Zbog oba razloga, naši su porodični odlasci na njegov grob uvijek bili duboko emotivni. Mama bi uvijek jednako plakala, kao da je voljenog tatu izgubila jučer, kao da vrijeme ne liječi ama baš ništa, a kada bi obrisala suze, dala bi se u brisanje i uređivanje njegovog nadgrobnog spomenika. Dok bi ona to radila, ja bih se redovito iskradala i u tišini šetala grobljem.

Dva su mi spomenika bila naročito zanimljiva i škakiljala su moju dječiju maštu. Prvi je prikazivao tri košarkašice, ukopane su tu tri sestre, nesretan slučaj, tragedija.

Visok spomenik, vitak, monumentalan.

Drugi je bio čista suprotnost: tek ravna, mramorna crna glatka površina i na njoj upisano ime i prezime: Aljoša Buha. Na spomeniku samo jedna crvena jabuka. Svježa, prava. Uvijek jedna, uvijek crvena, nikad trula, ni načeta vremenom, činilo se, da ih neko svakodnevno postavlja.

I tu sam priču znala, još jedna tragedija, samo je ova nadrasla lokalni nivo, znala je za nju cijela Jugoslavija.

Nije bilo dvojbe gdje će me ukopati: tu gdje sam se rodila, a gdje drugo, na tom groblju, jedinom za koje sam znala. Željela sam tačno takvo mjesto, obično, bez ičega, osim jabuke.

I tu su negdje počela moja koketiranja s jugoslovenskim popom, premda se u kući nije slušao. Proganjala me ona jabuka, vukla da čujem više od hita Bježi kišo s prozora koji se ponajčešće vrtio na radio stanicama. Nije mi bio mrzak taj pjesmuljak, slušala bih ga perifernim sluhom dok crtam, pišem zadaću, igram se, no, htjela sam više.

A onda je jednom radio valovima slučajno zaplovila Emira, i sve što sam u tom trenutku radila – prestala sam. Tri i pol minute ili koliko je već ova numera trajala, samo sam gledala u zid. Koji dan kasnije, uspjela sam je na vrijeme uloviti na radiju i snimiti na kasetu.

Nije me rastuživala na način na koji to čine tužne pjesme. Ritam je bio veseo, ali atmosfera u koju bi me uvukla bila je u neskladu s ritmom. Uvlačila je u kosti neku dotad neproživljenu zimu i strašnu usamljenost. Kad bi prestala, imala sam potrebu da se zavučem pod deku ili sjednem mami u krilo. A onda da je čujem opet, pa još jednom…

Tek da pokuša…

Malo kojeg sam lika iz pop kulture voljela tako dugo, predano i odano kao lika iz pjesme o Emiri. Nosila sam ga kroz godine eksperimentiranja sa raznim muzičkim žanrovima, zaštićenog kao najgiltijeg od svih guilty pleasurea svijeta. Bila sam spremna braniti njegovu čast pred kritičarima, pred naukom o književnosti, hvatati se u verbalni koštac sa svima koji bi pokušali poreći tezu kako se radi o tragičnom heroju jugoslovenskog egzistencijalnog egzila.

Srećom, nikom nije padalo na pamet ulaziti u takve diskusije, jer njima je taj anonimni glas koji je došao iz nekog sela bogu za leđima, nije se nadao gradu i kulama, tek da pokuša bio tek pop pjesmica lako pjevljivog refrena i zarazne melodije.

Niko nije bio dovoljno lud da ga poredi sa junacima Dubravka Brigića, recimo, jer Brigićevi su egzilanti ionako bili na drugačiji način iščupani iz svojih gradova, mjesta, života, oni nisu imali šta i kamo da pokušavaju, oni su morali da proplivaju u svojim kanadama, jer je onog odakle su otišli nestalo sa mape svijeta.

Premda sam se na posljednjoj godini studija književnosti bespovratno zaljubila u junake tanušne Brigićeve zbirke priča S one strane života, čak ni oni nisu ugrozili suverentitet lika iz pjesme o Emiri.

Kako sam zavoljela nesretnike što okopavaju korov u bašti bogate starice suosjećajući s korovom samim, tako sam jednako i dalje voljela i njega, vjerujući da se u stihovima nedjeljom, koliko može on se dotjera kriju burad tuge i tone ponosa.

Lik iz pjesme o Emiri imao je taj privid izbora da iz sela bogu za leđima ode u Beograd, tek da pokuša, bez nade u veliko. Pored privida izbora, zadesio ga je, tamo, u surovoj beogradskoj zimi, dok urla košava, vjetar stran i divlji, i privid sreće da tamo sretne prijateljicu iz djetinjstva Emiru, jedinu kojoj može da se izjada…

Premda pjesma nosi Emirino ime, ona je pjesma o njemu i njegovom egzilu, njegovoj nesnađenosti, odrođenosti i strahu.

Sve su kanade, sve amerike i njemačke svijeta stale u njegovo: Kada čujem kuknjavu vjetrova, više me strah Beograda, od onih naših vukova

Nikad nisam odmakla dalje od tog prvog albuma Crvene jabuke. Sve što je snimano nakon tragedije u kojoj je poginuo i pjevač melanholičnog glasa i basista ukopan u blizini mog dede, nije me se doticalo.

Moralo je proći tridesetak godina da slučajno, na jednom planinskom zimskom derneku s probranom ekipom otkrijem ovu svoju tajnu ljubav i sa neskrivenim zanosom počnem tumačiti poetiku egzila u ovim stihovima.

Prisutni su me gledali s odobravanjem, ali ne i iznenađenjem. Pogled im je govorio: Pa, da, znamo, naravno da je tako.

Ispast će eto, da u potrebi da od svijeta i košave odbranimo lika iz pjesme o Emiri nisam bila sama, da su i drugi do mene gajili sličnu empatiju, samo o tome nikada nismo pričali.

Razgalila me ta spoznaja, ideja da u raspadnutim svjetovima koje su odavno već posve preuzele gazde iz Kraljeva i dalje njegujemo potrebu da od raspada sačuvamo neke nepoznate i nestvarne druge, a ustvari, sebe same.

I ne znam ni dan danas da li me to više ohrabruje ili rastužuje.

Lamija Begagić


Baković: Hermit
Rilke: Jesenji dan
Latifić: The God
Rodić: Reminiscencija