foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Kome (ne) pišem i drugi eseji

Dalo bi se raspravljati da li je sintagma „spisateljska blokada“ tek puka isprika za lijenost i stvaralačku neorganiziranost ili zaista postoje periodi u po pravilu dugim spisateljskim karijerama kada je svaki dokument na koncu blank, ma koliko po njemu pisali i brisali i mučili sirote tastature.

Kada dođu takva razdoblja, uvijek se pitam zašto i sjetim se genijalnog naslova još genijalnije zbirke eseja Viktora Ivančića: Zašto ne pišem i drugi eseji. Naslov je, naime, direktna aluzija na također zbirku eseja Georga Orwella, samo kod njega nema ove sudbonosne negacije – on, naime, piše.

Ne daje, naravno, Ivančić odgovore na banalna pitanja o autorskim blokadama, niti analizira stvarne razloge nepisanja na nivou nemanja ideja niti recipijenata – on britko, precizno i duhovito secira hrvatsku medijsku scenu i načine na koji je neoliberalni kapitalizam prepravljao novinarsku etiku, kao kad dijete da bi zadovoljilo nastavnicu do iznemoglosti kiti svoj ljetni raspust događajnostima, premda se nijednog ljeta ništa osim čarobnog blejanja pred zgradom ne događa.

Polazište za zbirku je naslovni esej naslovljen Zašto ne pišem ili izvještaj sretnog zamorca objavljen 2009. godine koji je, premda funkcionira kao svojevrsno otvoreno pismo kolegama iz dnevnog lista u kojem je autor tada bio uposlen, zapravo vjerovatno najkreativniji i najbrilijantnije ispisan zahtjev za otkaz ikada.

Opisao je u tom vrijednom eseju Ivančić svoje, pregaocima i radničkoj klasi, doista nesvakidašnje iskustvo: kako je godinu dana redovito, svakog mjeseca, primao urednu platu, pa i naknade za godišnji odmor, pa i topli obrok, a da pri tome nije napisao niti slova. O tom svom iskustvu nerada, plaćanja da šuti, pisao je britko i u maniru feralovskom, ali ističući sve mane korumpirane tranzicijske Hrvatske. Priča je, iza sve tragikomedije, u osnovi prosta i banalna: novi vlasnik kupuje dotad neovisni medij, novi vlasnik posjeduje krupni kapital i cijelu kolekciju kompanija i u prisnoj je vezi sa tadašnjim premijerom, pride i član vladajuće stranke. Ergo, novi vlasnik miga uredništvu da drži Ivančića podalje od tastature i on tako godinu dana parazitira i postaje, kako sam ironično kaže, sretni zamorac. U svom otkazu navodi kako bi iskustvo nerada preporučio mnogim kolegama, jer su mnogi tekstovi objavljeni u tom listu (riječki Novi list, ali mogao je biti bilo koji, recept je dobrano oproban) bili zaista dobri, ali im je nedostajao samo onaj završni začin: da ne budu napisani.

Navodi Ivančić i niz prijedloga uredništvu, ukazujući na duplo dno pozicije u kojoj se našao:

Zaokupljaju me neka pitanja od zajedničkog interesa. Kako ulogu najamnog neradnika učiniti još korisnijom? Može li se drugačijom organizacijom nepisanja poboljšati kvaliteta lista? Kakvim poticajnim mjerama dokonost dovesti do perfekcije? (…)

Kada ne pišem nedjeljom ili državnim praznikom, to bi, čini mi se, trebalo nagraditi više nego kad ne pišem uobičajenim svojim neradnim danom: petkom, srijedom ili ponedjeljkom. 

Ne pišem žene

Nepišući proteklih mjeseci, uvjeravala sam se da razlozi leže u tome što sam teme koje su mi predmet interesa rastegla kao prekjučerašnju žvaku, pa se više od njih nit prave dobri baloni, nit zabavljaju, nit su ikakvog okusa, a nose i rizik od upale vilice.

A šta je to predmet tvoga interesa, molit ću – pitala sam sebe ljutito u dokonim nepisačkim noćima. Ženski pokret? Žene? Žensko iskustvo? Ako ne pišeš, ti, dakle, ne ispisuješ žene, da parafraziram pjesmu kolegice Olje Savičević Ivančević: Ne čitam žene?

Jesu li ti kolegama teme muškarci ili je to geopolitika, rusko-ukrajinski odnosi, zelena tranzicija, ekonomija? Ili je sve to, pak, muško iskustvo? Ne pišući, da li i oni ne pišu muškarce? Ako zapnu u kakvoj blokadi, hoće li se puk listajući stranice i klikajući linkovlje pitati: Pa gdje su, danas, majku mu, muške teme?

Dok sam nepisala, nebrojene su žene progovorile kroz jednu platformu koju su same sebi (a kako drugačije) napravile: Nisam prijavila.

Čitala sam iskustva i mislila se: Kome? Kome da prijave?

Kome? Možda je to pitanje koje me mučilo – kome da pišem? Mogu li da pišem onom što mi je na nekom benignom studentskom derneku popravljao držanje da pokažem već jednom to što imam. Tarik, jesi li tu, mogu li ti pisati?

Da pišem onom očevom poznaniku što mi je iz zatvora slao dnevničke bilješke, memoare ispisane na omotima cigareta nedavno upokojene fabrike, jer znao je da, tad djevojka na početku karijere, umijem s tim riječima i da bih od te njegove građe mogla napraviti nešto. Imala sam sedamnaest i skoro da sam, čitajući, povjerovala da mora da je bio neki razlog da samo tako ubije ženu. Čuje li me on, ne sumnjam da je odavno na slobodi?

Je li to, pitala sam se, zaista ne pišeš jer nemaš kome da pišeš?

Čemu da pišem Ani, Enveri, Sandri, Alini, Lejli, Nori i drugim čitateljkama-lajkačicama, njima mogu prići iza svih blokada, one i bez mojih priča sve imaju svoje tarike i makar po još jednog kandidata za zatvorske bilješke na omotima cigareta, samo što sam ja, eto, imala više sreće, ovog je „mog“ bilo nemoguće neprijaviti, prijavio je samoga sebe.

Jedan ženski lik

Dok sam nepisala, nadalje, neke druge žene iz još jedne samopokrenute inicijative Pobunjene čitateljke oformile su nagradu Štefica Cvek i dodijelile je Mariji Andrijašević, Goranu Ferčecu, Martini Vidaić, Nori Verde, Lejli Kalamujić, Senki Marić, Ani Miloš, Mihaeli Šumić i Sonji Ražnatović.  Sve sjajne knjige, autorice raznolike, ali ozbiljne, vrijedne, talentirane. I nagrađene.

Je li zato ne pišeš – nastavljala je ona uporna i zajedljiva – jer nema ko da to valorizira? Jer ne želiš da si žensko lice koje pomalo i na mala vrata popravlja rodni prosjek, kao kad NIN sporadično ubaci ženu u uži izbor, da ne bude da nema ili kada, kao nedavno u medijskom obraćanju, ekipa dosta dobrih pisaca i kulturnjaka u Splitu pokrene računarsku igricu/aplikaciju namijenjenu turistima pa jedan među njima ponosno predstavljajući silne junake igrice istakne da „imamo i jednog ženskog lika!“

A možda da – promijeniš fokus, ostaviš se svog „predmeta interesa“, neka ga tamo. Probaj nešto veliko, nešto važno, tu geopolitiku, ili, recimo, sigurnost. To zvuči odlično. I aktuelno. Sigurnost. Googlaj, nadoći će, evo, gle, ima baš sad, velika, najveća konferencija u Europi: Minhenska sigurnosna konferencija. Ozbiljan site, izvještaji, treba vremena, ali pročitaj, možda prva dojaviš novi rat. Ne, stvarno, ozbiljna sam, što da ne?

Karikiram, naravno. Nisam do vijesti o postojanju ove važne konferencije došla ovako, tragajući za temom. Vijest me našla na ličnom Facebook nalogu kolegice Envere Selimović koja je podijelila jednu zanimljivu fotografiju sa svečane večere upriličene na rečenom samitu na kojem su, saznajem od kolegice, učestvovale brojne žene. No, na svečanosti za odabrane, nije bilo kavijara ni za jednu ženu. Ne znam, istina, šta se služilo, kavijar ili kifle, nije ni važno, ali nijedna žena nije uslužena. Podijeljena fotografija je otužna: mahom sjedokosi, bijeli muškarci u odijelima i sa kravatama, njih tridesetak, krema evropskih eksperata sa polja sigurnosti, sjede za spojenim stolovima i nježno ćakulaju.

Nema domjenka za jednog ženskog lika, pa sve da je to i sama Ursula von der Leyen koja je, nedavno, nakon skandala sa Erdoganom, opet imala bliski susret s državnicima kojima kognitivni sklop nikako ne može spojiti žene i moć u istu imenicu pa ju je na samitu EU-Afrika ministar iz Ugande hladno prošao ne udostojivši je pogleda, pozdrava niti rukovanja, dok mu Emmanuel Macron nije prvo suptilno, a potom i otvoreno, naišaretio, da ima i taj jedan ženski lik, igrom slučaja predsjednica Europske komisije, pokraj koje je prošao, te joj je ministar jedva uputio klimoglav.

Je li zato ne pišeš, je li se zato ne rukuješ, je li zato ovih dana nešto naročito ni ne izlaziš?

Vlastiti sto

Na dan kada sam odlučila prekinuti dvoipomjesečno nepisanje, molila sam kćerku da ide sama leći, da ove noći nema čitanja priča, ni češkanja kose. Molila me za kompromis: da makar pišem za njenim radnim stolom, tik uz njen krevet. Kada bi makar bio kompromis, bio bi sladak. Ali nije, jer drugog stola ni nemam, uredno gostujem u njenoj sobi i pišem s pogledom na samoljepljivi svemir na tirkiznom zidu i svijetleći globus na natkasni. Ne samo da nemam vlastitu sobu, već nemam ni vlastitog stola.

Na tom sam posuđenom dva i po mjeseca sjedila i nepisala. U ta se dva i po mjeseca, kćerka čini se bespovratno zaljubila u Sophie Scholl. Saznala je za nju iz knjige, a potom istraživala dalje. Potreslo je što je tako mučki ubijena, divila se njenoj hrabrosti, čak je i sama pokušala praviti letke i pamflete i dogovarala s prijateljicama gdje da ih dijeli. Bili su, doista, prepuni šapica i pasa, kao i cijeli njen svijet, ali je jedan pas uzvikivao: Sloboda!

Sophie i njen brat Hans, studenti, osnivači pokreta Bijela ruža, putem letaka, pamfleta, grafita i sličnih akcija, u istom onom Minhenu u kojem večeraju kravate i smokinzi, ukazivali su na nacističke zločine. Osuđeni su na smrt i pogubljeni.

Samo još nešto, mama, govori dok palim kompjuter, znaš da je danas godišnjica Sophine smrti – pogledaj. Pokazuje mi na datum. Možeš o tome pisati – dodaje.

Je li zato ne pišeš, zato što ima toliko toga od čega je želiš sačuvati?

Ili zato, pak, zapravo i pišeš?

Lamija Begagić

Begagić: San o skeli
Begagić: Rodovski rat
Begagić: Ljeto.
Begagić: Jakna za jedrenje
Begagić: Mogu sama
Begagić: Decembar.
Begagić: Mak na kolac