Begagić: Dan zaljubljenih u slobodu

Stala nisam

U Zemaljskom muzeju nedavno je postavljena zanimljiva izložba nazvana Predah, posvećena kulturi ispijanja kafe i pušenja duhana u trenucima odmora i dokolice. Ideja, realizacija, vizual za svaku pohvalu – nešto što, ako živite u glavnom bh. gradu ili dovoljno blizu njega, ne biste smjeli propustiti.

Kafu pijem, manje ili više pasionirano, od srednjoškolskih dana. Startala sam, kao svako postratno tinejdžerče, uz preloši espresso sa kilom šlaga i pola kila šećera (za marku), griješila godinama uz instant mutljaže, da bih se, na koncu, skrasila na crnoj bosanskoj, bez ičega.

Pušila nisam, izdavši djevojčicu u sebi koja se nikada nije pitala da li će pušiti, već koje će tačno konzumirati: da li Kent kao dido, Partner kao najdraža tetka, Marlboro kao tata ili Lord kao mama? U ratu sam, kao dežurno granapče, donosila Vek na komad roditeljima, da bih, na koncu, svoj prvi pokušaj uvlačenja duhanskog dima imala u opskurnosti jednog zagrebačkog studentskog kluba. Pokušala sam još koji put, redovito u društvu, došavši uvijek do istog zaključka: odvratno je, smrdi i prosto nije za mene.

No, za nekog ko nikada nije zapalio, nikada zapravo razumio taj opričani i opjevani spokoj koji se s dimom udiše, za nekog ko se ježi neprovjetrenih i duhanskim smradom ispunjenih prostorija, iznenađujuća je bila moja opsesija mjestom gdje se kalila strast koju nikad nisam uspjela razumjeti: fabrikama duhana.

Odrasla sam uz drugu fabriku, zeničku Željezaru, no, dok su visoke peći oduvijek bile tu, pod nosom (jedino što je smrdilo više od cigareta), Fabrika duhana Sarajevo i, još više, Fabrika duhana Mostar bile su vječna egzotika, predmet nikad sasvim mi jasne opsesije.

Obje sam tvornice zavoljela bez ikakvog racionalnog razloga i vezala se uz njih, mada niko od bližnjih nije radio u njima, mada nikad nisam kročila u njihove pogone, a opet bi me, eto, prilike same nekom magičnom dramaturgijom njima uvijek dovodile, za ruku, kao dijete pred izlog slastičarne.

Prezreni je 14. februar, Dan zaljubljenih, praznik na kojeg ne vrijedi trošiti riječi, kritike, ironiju, pošalice. Nedjelja je, hladno je, lijeno je. Ne kuha mi se, rado bih ručala u omiljenom restoranu, ali strepim pred rezervisanim stolovima i gužvom koju ne volim ni izvan pandemijskih okolnosti.

Najavljujem se mami na ručak. Iz taksija izlazim kod glavne kapije Fabrike duhana. Hodam kratko Drinskom, pa se uskim stepenicima uspinjem ka Pofalićkoj ulici. U maloj dvospratnici u kojoj, unazad dvije godine, živi zenički ogranak moje porodice, nekada su živjeli fabrički radnici. Mahala je „mirisala“ na neprerađeni duhan – nije to miris cigarete, kažu očevici koje sam ispitivala – to je posebna dimenzija smrada na koji se navikneš i koji ti, gle ironije, nedostaje gdje god da odeš. Po bizarnosti, izjava ravna onoj opjevanoj „eh, da mi je osjetiti Željezarin miris dima“ iz mog zavičaja.

Otpor počinje s djevojčicama

Februar je, četrnaesti i prije 76 godina, patrizanke i partizani, učesnice i učesnici Narodnooslobodilačke borbe, oslobodili su Mostar od fašista.

Samo koju godinu prije oslobođenja, u fabrici sličnoj ovoj na koju uz ručak gledam, nalazio se jedan od najjačih tajnih ogranaka komunističke partije. U Fabrici duhana Mostar radile su brojne ilegalke i ilegalci koji su u Fabrici organizovali otpor na području grada, izvlačili lijekove i cigarete, rasparčavali propagandne letke i dijelili važne informacije. Žene su činile okosnicu otpora u FDM-u.

Jedna je od njih bila Midheta Mida Čadra koja je dugo tragala za mladom radnicom koju će rasporediti na poziciju pretresa radnika i ubaciti je među ustašama lojalne ljude kako bi propuštala ilegalce dok su iz fabrike iznosili cigarete za snabdijevanje partizana. Taj je posao hrabro odrađivala mlada Đulsa Bišćević, svjesna rizika da bi je nadređeni kontrolori mogli uhvatiti, ali je ipak, s mišlju o nekom dalekom predahu uz duhan, žmirila na kutije duhana u džepovima.

Fabrika duhana Mostar radila je cijeli onaj rat, pa i ovaj „naš“, posljednji. A radila je prije svih naših ratova.

Daleke 1908. godine, u njoj se desio štrajk kojeg su povele takozvane „cigaretuše“. Posebno su se među njima istakle dvije djevojke Fila Bajić i Anđa Lasić. Imale su tada petnaest-šesnaest godina i obustavile su proizvodnju nezadovoljne uslovima rada. Kap koja je prelila čašu bilo je poskupljenje cigareta, te naglo opadanje prodaje, pa time i proizvodnje. Budući da su plaćane po učinku, ionako bijednim nadnicama, mjesečni prihod im je tom odlukom smanjen za četvrtinu. Nakon što su stupile u štrajk, uhapšene su. To je izazvalo reakciju ostalih radnica koje su, njih gotovo devedeset, preplavile krug fabrike, a potom i mostarske ulice tražeći puštanje kolegica, te bolje uslove rada. Dvije godine ranije, sličan štrajk za bolja prava povele su njihove kolegice – radnice Fabrike duhana Sarajevo koji se kasnije prelio na kolege i kolegice iz drugih sektora.

Ni proizvodnje, ni predaha

Brojne sam Mostarke upoznala zahvaljujući istoimenoj knjizi Mahmuda Konjhodžića koji je vrijedno bilježio  „fragmente revolucionarne djelatnosti“ žena Mostara kroz likove i djela Darinke Bitange, Nadžide Hadžić-Novak, Zlatke Vuković, Dane Milićević…

Ni za jednu nisam čula ranije, nijedno mi ime nije „zvonilo“. Darinka Bitanga bila je supruga poznatijeg Rade Bitange. Zbog pomaganja ilegalnom radu, obješena je u centru grada, u svirepoj ustaškoj akciji zastrašivanja i odmazde.

Nadžida Hadžić-Novak bila je prva sutkinja Vrhovnog suda, predsjednica AFŽ-a, aktivno vodila otpor, kroz svoju kući u ulici Alekse Šantića provela mnoge bjegunce, ilegalce, borce, kasnije bila i politička zatvorenica. Između ostalog: i kćerka mostarskog književnika Osmana Nuri Hadžića, opet daleko poznatijeg od nje.

S proljeća ću, mislim se, kad prođu delegacije i ispolažu cvijeće, kad proslavimo ljubav, s termosicom crne bosanske, bez ičega, napraviti predah na Partizanskom groblju i popričati s njihovim duhovima. Voljela bih, ako bude imala vremena, a imat će ga, odavno već ne radi, da je sa mnom popije i Aida Kajtaz.

Za razliku od mrtvih saborkinja i sugrađanki, Aida je živa, mada niti jedan fragment nijedne knjige naše divlje tranzicije nije rezervisan za nju, tu bivšu radnicu FDM-a koja trinaest godina čeka famozno „uvezivanje radnog staža“, nakon što je Fabrika 2007. godine, nakon godina njenog ciljanog urušavanja, prestala sa proizvodnjom. Od privatizacije još uvijek nema ništa, a to za Aidu i desetine kolegica i kolega u praksi znači – još čekanja do penzije, s pogledom na zguljenu, spaljenu i obraslu zgradu u kojoj se nekad, i za ovih i za onih vladara i pokoritelja, u predahu između cigareta proizvodio otpor.

Danas nema proizvodnje, nema ni predaha.

Ima li, pita se Aida, pitaju se potomci revolucionarnog Mostara na današnji Dan oslobođenja: Ima li, makar, otpora?

Lamija Begagić