foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Ko će ustati za one što stoje?

Umjesto osmomartovske čestitke

Odrastajući ovdje gdje odrastasmo, uz prve poljupce, prve dejtove i prve koncerte, naučili smo, sa sjetom i leptirićima u stomaku, prepričavati i svoje prve proteste. Gdje si bila, s kim, koga si upoznala, jesi li imala transparent, je l bilo belaja?

Moje prvo iskustvo ulice bilo je okupljanje na protestima povodom ubistva Denisa Mrnjavca, sarajevskog dječaka kojem su život oduzeli njegovi vršnjaci, iziritirani time što ih je Denis, vedri nasmijani dečko, gledao u tramvaju. Protest se desio spontano, a izrevoltirane građanke i građani tražili su smjenu tadašnje gradonačelnice Semihe Borovac i predsjednika kantonalne vlade Samira Silajdžića kasnije poznatijeg pod nadimkom Tajo. 

Kristalno ga se jasno sjećam, mada je bio prije trinaest godina – dan je bio sunčan, premda februarski, pred Katedralom se okupilo mnogo ljudi – nikad nisam bila vješta sa tim prebrojavanjem mase, hiljadu, pet, deset, pet stotina, sve mi je djelovalo isto. I tu ću vještinu savladati kasnije, do prajda ću je, recimo, dovesti do savršenstva. 

Hiljadu, dvije, tri – ne znam – tužnih, bijesnih, razočaranih, gnjevnih ljudi i ja među njima, sama. Ni s kim se nisam dogovarala, došla sam posve sama, znajući da ću tu sresti ljude, da će nas biti još i da, na kraju, i nije važna sigurnost poznatog, koliko ta emotivna solidarnost i cilj zbog kojeg smo tu. Svaki će put biti jednako. I tih narednih februarskih i martovskih dana i kasnije, mnogo puta, kroz cijele moje tridesete. Bit će isto, dolazit ću sama i tamo redovito prepoznavati drage oči, u zraku poznate pesnice, u rukama zajedničke transparente. Uzvikivat ćemo parole, odlaziti u besanim noćima u skupne gerilske akcije… Malo po malo, doći ću do toga da ću otvoriti posebne pretince za drugarstva s protesta: raja iz srednje, raja s faxa, raja s protesta. Neke ću posebne ljude iz te kategorije, spremiti, kasnije, u one najvrednije ladičice prijatelja za do kraja. Kraja aktivističkog staža i(li) kraja života – činilo se, oduvijek, da među tim krajevima i nema razlike i da ćemo prosvjedovat dok ne poumiremo. 

Neovisno o rezultatima i ciljevima koje smo njima postizali (ili nismo), sve smo svoje proteste nekako djetinje voljeli. O njima i danas pričamo neobjektivno, kao roditelji o djeci, prisjećamo se ko je šta rekao policiji, ko je koga gdje upoznao i zavolio, kako smo prelazili kilometre i vozili se i na nenaše proteste, ali naše borbe – jer borba je jedna – pamtili smo prajdove u Beogradu, prosvjed za pravo na izbor i noćni osmomartovski marš u Zagrebu. Kad ne bismo putovali, srcem bismo bili s drugarima i drugaricama na ulicama gradova koje smo voljeli: Splita, Banjaluke, Rijeke, Podgorice… 

Starili smo i nisu s nama starila samo naša koljena. Starili su i ideali, starili naši saborci i saborkinje – uskoro smo na ulice počeli izlaziti sa svojom djecom. 

Moj je prvi protest bio taj davne 2008. godine. Imala sam 28. Vanjin prvi bio je sa godinu i pol. Sjedila je i kredama šarala po platou ispred Skupštine, na JMBG protestima 2013. godine. Izlazili smo tada za njenu generaciju, za djecu rođenu u međuvremenu, između naših borbi, između šetnji, u tišinama između dva neispunjena zahtjeva.

Posljednji protest na kojem sam bila je Prva bh. povorka ponosa. U periodu između februarskih prosvjeda za Denisa i tog magičnog delirijumskog iskustva predugo čekanog Prajda stalo je mnogo ideja, želja, vizija, poruka. Jedna jedina ostala je nikad ispunjena: da povedemo osmomartovski marš našim ulicama i da u njemu budu rijeke ljudi, rijeke ne samo nas iz poznatih raja s protesta foldera, već rijeke penzionerki, medicinarki, prosvjetarki, radnica trgovinskog sektora, umjetnica, nezaposlenih, studentica, učenica. Da se slijemo ulicama, da ostavimo kući cvijeće, da ne odemo na patetične večere… 

Dugo sam sanjala takav protest i pjevajući iz sveg glasa Ay Carmela na prajdu, sretna što mi se jedan san ostvario, pomislila sam baš to: Ostao mi je još jedan, prije aktivističke penzije i sadnje rotkvica i šparoga u okolici Čitluka.

Radnice sa prve linije

A onda je došla pandemija i promijenila lice stvarnosti. Javna okupljanja na ulicama su, od nečega čemu se radujemo, vrlo brzo postala nešto od čega zaziremo, plašimo se i bježimo u sigurnost izolacije i vlastite odgovornosti prema sebi i drugima. 

I dok smo se mi učili novim postavkama i oplakivali svijet kakav smo poznavali, cijenu su opet plaćale one. Dok smo se mi hvatali za zadnje kile brašna i rolne toalet papira, one su stajale za svojim kasama, njegovale svoje proširene vene, ljubazno nam se smješkale ispod maski ili vizira kuckajući nam naše artikle bez kojih nećemo preživjeti, uzimajući naše novce, mirne dok im pušemo za vrat. Kao i svakog praznika kad bismo se prvog januara sjetili da nema šampona, kao i svake nedjelje kad bi nam eto baš prahnula bajadera, one su bile tu. Bile su na istim pozicijama, bez stolaca i uz wc kao misaonu imenicu, i svakog osmog marta kad bismo mi dolazili da kupimo poklone za svoje žene.

U svijetu u kojem je pandemija došla tek kao šlag na kraju, da ga začini u svoj raskoši njegovog nereda i nepravde, one nisu bile ni žene, ni radnice. Jesmo li ih ikad vidjeli tako? Jesmo li pomislili imaju li porodice i prijatelje s kojima bi nedjeljom na planinu, šta čitaju, vole li putovati, koliko im je godina, u čemu uživaju kada uživaju? Ili smo njihov odmor uvijek zamišljali pokraj lavora tople vode za umorne noge prije nego padnu u krevet i onesvijeste se onako kako se oduzimamo samo nakon bolesti ili teškog rada.

Neko sam vrijeme mislila da je važno da im za svaki praznik, kupim sitnicu i ostavim na pultu, kao znak pažnje. Kasnije me postalo stid te navodne geste solidarnosti. Premda sam koliko god sam mogla, izbjegavala kupovinu nedjeljom i praznicima, pazila da ne dođem na samom kraju radnog vremena i gledala da uvijek budem ljubazna, znala sam koliko zapravo radim malo i koliko svi radimo malo.

Ko će ustati za naše žene u trgovinskom i uslužnom sektoru? Ko za sve naše sluškinje, pekarke, prodavačice, konobarice, hostese, medicinske sestre, odgajateljice, sve koje nas služe, serviraju nam, donose, prinose? 

Još uvijek sanjam marš

Još uvijek sanjam marš. Još uvijek, dok opušteno šetam ulicom, vidim svu potentnost svakog širokog trotoara, svake gradske trase. Vidim nas tu svaki put kad nas zatvore za kasu i oduzmu nam stolac, kad nas zatvore u kuću i ne daju nam u školu, kad nas odvedu na tavan i kažu neće boljeti, kad nas smjeste u kuhinju i kažu, kao jedna fabrička radnica sa četrdeset godina staža: On nikad nije htio jesti podgrijano.

Podgrijavam u mislima našu revoluciju i ne znam gdje će završiti. Nadam se u vrtićima, u udžbenicima, u školama, nadam se da će se preliti u dječiju igru gdje će djevojčice znati da ih ne tuče niko jer ih voli i da takva ljubav ne postoji. Ne znam gdje će završiti, možda na kasama koje će biti puste nedjeljom, možda u trgovinskim lancima koje nećemo posjećivati dok svojim radnicama ne daju stolac. Ne znam gdje će završiti, ali držim nam ovu stranu ulice da tu počne. I čuvam mjesto za Nejru i Amiru iz jednog dobrinjskog supermarketa. Sanjam ih kako ponosno koračaju, bez celofana od crvenog radnog mantila, za svoj stolac, za svoju slobodnu nedjelju, za našu fabriku, za našu rijeku bez hidrocentrale, za naše jednake plate, za naše porodiljne naknade, za naše neotpuštene trudnice, za naša neobjektivizirana tijela.

Sretan nam i borben naš praznik!

Lamija Begagić


Begagić: Mogu sama
Šehić: Sat apokalipse