foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Nikad go, vazda margina

Ususret trećoj bh. povorci ponosa

Priča 1: Ima izać’

Nisam dovoljno stara da pamtim, ali vjerujem da je sintagma ima izać već postojala u slengu kada ju je Top lista nadrealista popularizirala i lansirala u razgovorni jezik generacija. To nekada porugi izlagano, neuko, ruralno ima izać uzvikivano zamišljenim vozačima u javnom prijevozu, u vremenima onim prije tastera s oznakom stop koje sami pritisnemo kada želimo da autobus uplovi na naše stajalište, udomaćilo se u jeziku i počelo koristit u ine svrhe. Ne bih rekla da je sintagma udomaćena tek u Sarajevu, no, sasvim je sigurno da je, recimo, moje beogradske drugarice, premda lingvističke entuzijastkinje, nikada nisu čule, te su s oduševljenjem ponavljale koliko je genijalan slogan prve bh. povorke ponosa. A glasio je upravo tako: Ima izać’!

Ima nešto čarobno u toj transformaciji glagola izlaziti u ovoj krilatici: od običnog, fizičkog, izlaska iz vozila, jer smo stigli na odredište, do izlaska na ulice obespravljenih i onih koji svojim isto tako fizičkim prisustvom žele pokazati da postoje, žive, rade, školuju se, plaćaju porez, vole, ljube, pate, raskidaju i mire se – ergo, da nisu likovi iz modernih TV serija, niti uvoz sa zapada već građani i građanke Bosne i Hercegovine koji, eto, zbog svoje seksualne orijentacije, ostaju uskraćeni za svoja, ljudska, prava.

Izlazi se na ulice, jer ulice su svih nas. Izlazi se iz prevoza, iz grada, iz zemlje, iz pozorišta kad je predstava preloša, iz kafane kad muzika postane treš, a novčanik pretanak.

Izlazi se na dejt, u kafanu, restoran, na zidić. Tamo gdje sam odrasla i onda kad sam odrastala, i na korzo, premda je bilo ofirno tako ga zvati, pa i nismo. Govorili smo prosto: u grad. Izlazimo u grad.

Nas smo tri imale svoje mjesto kraj crvene ograde. Preko puta nas Roseto i Da Capo. U baštama ekipa koja ima marku za kolu ili kafu. Mi dekintirani stojimo, pa kružimo. U Rosetu Muha. Malo niže Vedran, pa Sivro, pa Adis i Davor. Stojimo dvadesetak minuta pa idemo napraviti krug. Danas sam oko vrata stavila lanac kojim se privezuju bicikli. Imam šesnaest, držim da je to beskrajno kul. Već smišljam šta ću sutra, mora biti drugačije, nikako, baš nikako, ne smijem se utopiti u masu. Sivro mi se sviđa premda je ozbiljno stariji od mene. Ozbiljno tada znači 4-5 godina. Ima dvadeset, možda dvadeset i jednu, i sive, sive oči. Otud i nadimak: Sivro. Ništa o njemu ne znam, ni ime čak, ali pričam o njemu s njih dvije: s njima sve dijelim. Gotovo sve. Potajno maštam da izlazimo on i ja, ali kako Sivro očito ne mašta isto o meni, u međuvremenu se skontavam s Muhom. On priđe crvenoj ogradi i upita me hoću li krug. Ja kažem može, on me pokupi, pa pravimo krug. Onda se opet vratim svojima, on svojima.

– Znači li ovo sad da izlazimo? – pitam prijateljice.
– Valjda – kažu.

Sliježem ramenima, kul je i Muha, mršav, sladak, i on ima svijetle oči.

Brzo dođe devet i rastajemo se. Imamo izlaz do pola deset, sve tri. Prava je istina da je moj ipak do deset, makar to ljeto, kasnije će nam se starci koordinirati, doći će mobiteli i nestat će sva čarolija onih mojih pola sata sa L.

L. je drugarica iz razreda. I njih dvije su, sve zapravo idemo skupa u gimnaziju, ali iz nekog razloga, nekim prećutnim dogovorom, sa L. se družim samo ja i samo kad one odu kućama. Sjedimo na stepenicama ispred njene zgrade. Pazimo da nas niko ne vidi. Pričamo pola sata, a onda ja jurim kući. I tako svake noći, tog beskrajnog ljeta.

Po danu se viđamo nešto slobodnije, ponekad prošetamo Kamberovićima, ali sigurna zona ipak su nam uvijek stepenice ispred njene zgrade. Da dođem do njih, prevalim cijeli grad, ali s pjesmom, uzvodno, ne dotiče me protok vremena, vjetar je u petama.

Svaki put joj donesem pismo i pokupim njeno. Pisma se zovu Odgovor na odgovor na odgovor na odgovor na… – ne sjećam se naziva tog prvog od kojeg je sve krenulo. Ne sjećam se sadržaja nijednog, tek leptirića u stomaku kad ih primim i mira dok ih čitam i pišem.

Veza s Muhom se razvija, premda odugovlačim s poljupcem. Povremeno se držimo za ruke. Žurim uvijek ranije kući, moram učiti, pa onda opet na bulevar, uzvodno, po naših pola sata na stepenice.

L. i ja smo drugarice, nemamo šta drugo biti. Muha mi je momak. S Muhom izlazim, o njemu pričam njima dvjema. O L. šutim. Čudno im je kad u doba opće besparice štedim da joj poklon za rođendan kupim sama, ne u talu s ostalom rajom iz razreda, ali ne propituju.

Jednom u Romanticu dok pijemo kafu sa šlagom spominju pedere uz kratki komentar da im je to bljak. Upitam šta to, a one kažu pa seks dva muškarca. Ne dotiče me to, još nisam poljubila Muhu, pa i ja kažem bljak. To je vrijeme kad ne vidim ništa sporno da se s prijateljicom, izbjeglom iz Žepča, šalim ksenofobnim pseudohumorom: Dabogda se udala za Hrvata. Časti i ona mene jednako, pa se smijemo.

Divlje je poratno ljeto u provinciji. Ja imam šesnaest, homofobna sam, nacionalšovinistica i, da to pojma nemam, do ušiju zaljubljena u L.

Kad izlazim s Muhom pjevam drugaricama obradu Bajagine Tišine: Noć će dugo trajati, a meni će trebati, najkraća na svijetu… Smiju se i pitaju me što ne raskinem, a ja slegnem ramenima.

Ne raskidam jer znam da s nekim moram izlaziti, dok izlazim sa L.

L. nije dovoljna. I godinama poslije neće biti.

Ne meni, naravno, da je mene imao ko pitati, ja bih sve sate dopuštenog vremena za izlazak provela na tim stepenicama ispred njene zgrade. Ali godine su to kad pitaš društvo, a ono ti ne ostavlja da biraš: čekaš da te neko pokupi ispred crvene ograde, a dalje sve već ide samo… A taj neko ne može nikako biti žensko, ako si i ti žensko.

Priča 2: Nije život četiri zida

Gotovo dvije decenije nakon moje L, upoznajem drugu L. koja će mi nedugo po prvom susretu gotovo odmah postati prijateljica iz reda onih do groba. Imamo uspone i padove, nekad se čujemo osam puta dnevno, nekad nestanemo na mjesec-dva. Uzgajamo ljubav i povjerenje, ona je od onih koje uvijek mogu kad nešto treba, uvijek zna i kad sama ne znam šta je to što treba. Kad je imala šesnaest, ona nije imala svog Muhu. Možda jeste jednom. A onda je shvatila da, premda je odrastala u trostruko manjoj sredini od moje provincije, voli nešto drugo. Neku drugu.

Kad se doselila u Sarajevo, pronašla je sebi slične. Dobro se sjeća osjećaja kada je prvi put mogla s drugaricama podijeliti informaciju da izlazi na dejt. Ne ide na kafu s drugaricom. Ne ide se vidjeti s rodicom iz Tuzle. Ide vani s curom koja joj se sviđa. Ide na dejt. Upoznavat će se, razmjenjivat muziku i knjige, putovati na more, upoznavati familiju, vjenčati se, dići kredit… Ups. Pardon. Putovat će na more, da. Dalje od tog, godinama još, neće. Neće upoznati familiju (o vjenčanju da ne govorimo), jer curina familija ne zna, a njena, njena zna ali čeka da je prođe. Faza je to, kao pank i moji lanci od bicikla oko vrata. Proći će, sve prođe.

A jedino što zapravo prolazi, to su godine života u četiri zida. I da, jesu, svi su naši zidovi vedri. Svi su naši stanovi i sobice naša utočišta, dragocjeni mikrosvemiri u kojima je L. dovoljna i u kojima ne skupljaš snage za poljubac s nekim koga ne želiš, već kuhaš, tepaš i nosiš doručak u krevet onima koje želiš. Naši su zidovi, ironično, naša sloboda, makar bi bili kad bi sloboda imala državljanstvo i granicama omeđen prostor kretanja. A ljepota slobode baš je u tome: ona mora biti svugdje. Zato su naši zidovi i naša tamnica: onda kad nas u njih tjeraju, onda kad njima prijete, onda kad nas najrođeniji iz njih istjeruju jer im se ne sviđa koga i kako volimo.

– Pa, budalo, kad si shvatila da si zapravo zaljubljena u nju – pita me drugarica L. kad sam joj ispričala priču o „drugarici“ L.

Izbjegavam odgovor. Ne znam kad. Sjećam se da sigurno nisam ni onog dana čak kad sam je dovela do suza.

– Htjela sam ti reći da se selim, izgleda. Kod tetke, u Visoko. Tamo ću upisati treći razred.

Šutila je. Podigla sam pogled i vidjela da plače. Otišla je kući, a meni su odjednom te stepenice postale preširoke, prestrme, nepregledne. Nikad nisam imala tetku u Visokom, nikad u životu nisam bila u Visokom. Lažima sam testirala njenu ljubav, jer riječima se nisam usudila – kako da drugaricu pitaš da li te voli, kad su te riječi rezervisane za nešto drugo?

Dugo je jedino druga L. (i moja beskrajno otvorena majka) znala za prvu L.

U godinama koje su dolazile i prolazile udala sam se, pa potom i u miru razišla. Za Hrvata. Voljela ga i lijepo, mahom mirno, živjela. Bez problema me posjećivao u bolnici, prijavila sam se na zdravstveno osiguranje preko njega. Gledali smo stanove za kupiti, na poslovima pričali o zajedničkim ljetovanjima i svađama. Nismo se tome iščuđavali, pa svi tako žive, valjda.

U svijetu u kojem nema izać, ako izlaziš s krivima, mi smo bili pravi.

Nisam se godinama pitala šta bi bilo da sam sve to isto probala s njom. Da li bismo još pisale pisma ili bismo, kao sve ljubavi iz rane mladosti, raskinule već tristo puta?

U jeku pandemije, kad su se vlasti pokušavale snaći i boriti s nemani koja ne bira nacionalnost ni seksualnu orijentaciju, našli smo se najednom svi u svoja četiri zida. I onda smo shvatili: lijepo je, toplo je, prozori dihtuju, ali je li dovoljno?

Nije. Nikad nije. Nekom je nedostajala majka, nekom partner, partnerica: samoća je grizla temeljitije no za zdravih dana. Nekom je, pak, baš samoća nedostajala: zarobljene s nasilnim partnerima, nebrojene su žene klele četiri zida.

Nije svaka strejt veza nasilna. Nije svaka lezbejska veza romansa s macama, cukama, cvijećem i tepanjima. Nije čovjek drvo. Nije život četiri zida.

Godinu dana nakon prve bh. povorke kada smo svi napokon izašli, kada smo svi bili vrijedni izlaska, kao što su izlaska vrijedne sve radnice i svi rudari, desila se pandemijska, druga. Nije bilo načina za masovni izlazak, životi su bili u pitanju. Ali je slogan povorke koja se desila u okolnostima prilagođenom obliku bio baš taj: Nije život četiri zida.

Pjevali smo taj slogan na melodiju pjesme Dine Merlina Nije sreća para puna vreća.

Nije život četiri zida, to znaju oni što ga imaju – smijali smo se, ali malo i nismo. Ako život i nije život bez ljubavi, može li se životom zvati ograničena ljubav, ljubav bez prava, ljubav u tajnosti, ljubav u kojoj o zdravlju ili životu bolesne voljene osobe ne možeš pričati sa ljekarima, ljubav u kojoj strepiš od otkaza ako zatražiš dopust jer ti je djevojka imala smrtni slučaj, ljubav o kojoj odlučuju drugi.

Znamo li, zaista, šta je imati život, pravi život, slobodan život? I ko ima pravo da, umjesto nas, bira kako ćemo ga živjeti?

Priča 3: Otpor sa margine

Primičem ovo pisanije kraju, dok se sati broje do treće bh. povorke ponosa. Postat će povorke, uskoro, nešto obično, naviknut će se i Sarajevo što zasad još uvijek kaska za gradovima regije. Neki će joj se uvijek radovati i sa svojim drugarima i drugaricama, djevojkama i dečkima šetati za ljubav, drugi će čekati da prođe i da ljeto nastavi lagano koračati ka vlastitom nemilom kraju. Nije lagan put, ali je izgledan.

Doći će jesen i centar će opet ostati isti, a na marginama društva tavorit će obespravljeni. Ili neće?

Slogan ovogodišnje povorke je Otpor sa margine. LGBTIQ osobe u bh. društvu jesu margina. Margina su i mnoge druge kategorije društva, na margini se kao riba na samrti koprca ideja građanske BiH, ideja četvrtog obrazovnog programa, na margini su djeca s poteškoćama i njihovi roditelji-heroji. Ini.

U nekom se trenutku naviknemo. Margina nam postane majka i maćeha, kao i oni naši zidovi, pa ne znamo da li da s nje bježimo u centar kao nadobudni alkari ili da je se držimo kao pijani plota.

I premda je simpatično zvučalo da se za kraj ovog teksta opet okoristim Merlinovim stihovima i nanovo parafraziram Nikad go, vazda margina, ipak ću odoljeti, jer šalu bi, u ovom trenutku, trebalo skrajnuti na marginu i pažnju preusmjeriti na onaj prvi dio slogana, a to je Otpor.

Otpor onoj djeci u nama koja su, huda, mislila, da su okej šale na račun nečije nacionalnosti, koja su voljela po automatizmu i po istom bila spremna mrziti. Otpor onima koji nisu više djeca, ali rado djecu uzimaju u usta svaki put kad se priča o pravima LGBTIQ osoba kada ljubav odjednom postane samo seks, nemoral i razvrat. Za patrijahalno društvo u kojem se femicid još počesto imenuje zločinom iz strasti, nerijetko i ljubavi, mnogo smo licemjerni kada djecu štitimo od dvije zaljubljene djevojke s druge strane ceste a ne od od komšije koji u tišini svoja četiri zida tuče zakonitu ženu.

Zato, sa margine ili iz centra, iz Sarajeva jednako kao i iz Kladnja ili Ljubuškog: otpor! Otpor danas, otpor sutra, u 12h, otpor svakog drugog dana sve dok ljubav ne oslobodimo, a slobodu ne prestanemo zarobljavati.

Lamija Begagić