Obrađujući praznike i njihova značenja i načine obilježavanja sa mlađim osnovcima s kojima radim, redom zapnemo na Prvom maju. Svima je prvi maj asocijacija na dugi vikend, nenadano mnogo dana odmora, proljeće, livade, izlete i prirodu… Redovito se nasmiju tome da se upravo najviše neradnih dana u godini, uz novogodišnje praznike, dobija na Praznik rada. O ideji borbe za prava radnika, o generalno radničkim pravima, znaju malo do nimalo. Znaju ono što vide ili što nekim neobičnim transferom energije u porodici osjete – znaju odgovoriti NE čim ih se upita misle li da su njihovi roditelji sretni na svojim poslovima.
Nisu.
Redom nisu.
Mogli bismo se igrati brojki i mjeriti sreću – sve je, napokon, mjerljivo, pa reći da su možda muškarci iz IT sektora sretniji od žena iz sektora trgovine, no, nezadovoljstvo uslovima na anarhičnom tržištu rada kakvo je ovdašnje, sveprisutno je.
Kako to obično biva, ironija je da se upravo u onom najizloženijom, najugroženijem i najpotlaćenijem sektoru, sektoru trgovine i uslužnih djelatnosti, odvija i najdirektnija rovovska bitka, kad se već, eto, služimo nemilim militarističkim narativom.
A u Sindikatu koji štiti radnice i radnike ovih sektora sjedi Mersiha Ferhatović-Beširović, borbena kao i sindikat, žena koja baštini ideje radničkih prava kao ljudskih prava i koja je nemalu energiju kojom odiše utkala u borbu i incijative za slobodan Prvi maj, za neradnu nedjelju, za plaćen prekovremeni rad i sve one rak-rane radnika u svim sektorima, ne samo onim iza kojih stoji.
„Sektor čije interese zastupamo, a to je onaj trgovine i uslužnih djelatnosti, nije samo u pandemiji izložen i ugrožen, premda je tek tada došao u žižu javnosti. To je jedan nepopularan sektor, onaj za kojeg vani jedva nalazite zainteresovane na tržištu rada, pa, mahom, uvozite jeftinu radnu snagu, onaj kojim ovdje plaše djecu pri profesionalnoj orijentaciji. Zaista, jeste li ikad čuli da roditelji guraju djecu u konobare ili trgovce?“, govori Mersiha, navodeći kako se u akcijama koje pokreću kako bi zaštitile svoje radnice i radnike uvijek oslanjaju na građanski sektor i na ideju zajedničke borbe.
Ne mogu a da se ne sjetim zaista genijalnog filma Pride, predivne filmske priče koja govori o stvarnoj zajedničkoj borbi nekolicine pripadnica i pripadnika engleskog LGBT pokreta koji pokreću lavinu protesta kako bi stali rame uz rame sa radnicima lokalnog rudnika u štrajku. Ta ideja opće solidarnosti gdje se ulicama slijevaju Potlačeni uz Potlačene, nije strana ni našim ulicama, i našim bitkama, premda bi bilo ohrabrujuće sretati je češće.
„Mi jesmo uvijek uz građanske inicijative, mi jesmo na ulicama, ali isto tako, i ljudi su uz nas, ljudi iz drugih sindikata, zdravstveni radnici, prosvjetari, svi oni koji su izgubili povjerenje u vlastite sindikate i u moć sindikalne borbe, u nama prepoznaju svoje. Bili smo u kampanji podrške za Prvu bh. povorku ponosa, bili smo dijelom i posljednjih protesta gdje se izlazilo, između ostalog, i sa zahtjevima za brzom i transparentnom vakcinacijom radnika i radnica. Jer naši radnici nisu, očito, ničiji interes“, ogorčena je Mersiha, premda, dodaje kako se sindikat snašao posredstvom solidarnih akcija sa sindikatom u susjednoj Srbiji i obezbijedio neku količinu vakcina za zainteresovane radnice i radnike.
I Mersiha, i dobar dio članstva koji broji 13.000 radnika i radnica, naći će se i ovog Prvog maja na ulicama Sarajeva, u jednoj protestnoj šetnji, nesvakidašnjoj po tome što će se zaustavljati ispred velikih tržnih centara, tih moderni hramova koje pohodimo i kad nam škole ne rade. Zašto tamo?
Nije teško odgovoriti – zato jer iza tog omamljujućeg presijevajućeg pleksigasa i dizajnersko-arhitektonskih ejakulacija rade rijeke radnika i radnica suočavajući se sa makar pet po život važnih problema: neplaćeni prekovremeni rad, nezakoniti otkazi, pravo na korištenje slobodnih dana i godišnjeg odmora, mobing i diskriminacija (najčešće rodna i starosna, a potom etnička, i ona po osnovi seksualne orijentacije).
„Mi smo“, objašnjava Mersiha, „putem Parapravne mreže u kojoj rade volonteri, uz svesrdnu pomoć organizacije Naša prava, od 2012. godine do danas, na stalnom raspolaganju svim našim radnicama i radnicima za prijave kršenja njihovih prava i svaku vrstu savjetodavne pomoći. Iskustvo kroz rad ovog našeg servisa govori da su u pandemijskom periodu za gotovo pedeset posto porasli slučajevi kršenja prava radnica, a za oko deset postotaka su povećani slučajevi nezakonitog otkaza“.
Stoga nije ni čudo da će ovaj sindikat izvesti svoje nezadovoljne radnike i radnice na ulicu, pandemiji uprkos. Jer ako ih nije ubio nedostatak empatije poslodavaca, ali i svih nas koji se bahatimo pred kasama i za šankovima, kojima život ovisi o kupovini nedjeljom ili praznikom, ako ih nije ubio nerijedak teror srednjeg menadžmenta, neće ih ubiti ni ulica, neće ih ubiti okupljanje na kojem će se, kao i dosad, ponašati odgovorno.
„Mi samo sebi možemo zahvaliti što smo se iz svega izvukli sa manjim gubicima – samo odgovornost nas samih, radnica koje su same šile maske, sindikata koji ih je dijelio, solidarnost koja nas je održala, bodrila i tješila.“
A mi koji ćemo na mora i planine radije nego pred tržne centre, bilo bi lijepo da ostanemo principjelni, pa mora i planine biramo i svake naredne nedjelje i svakog narednog praznika, kako bi i radnice i radnici, nekad, možda, umjesto svoje tacne ili kase, također ugledale poneki zalazak na pučini. Ili makar kauč u dnevnoj sobi, i porodicu umjesto nas.
Sretan i borben Prvi maj trgovkinjama, konobarima, radnicima i radnicima, a nama – nek nam bude jednako kao i njima, jer samo je društvo koje staje uz svoje Najpotlačenije društvo jednakosti, jednakih šansi i jednakih mogućnosti. Društvo budućnosti.