Trideset je godina od dejtonskog nesporazuma koji je sahranio Republiku Bosnu i Hercegovinu a porodio pravno međunarodno priznanje Republike Srpske. Bosna je podijeljena na dva entiteta i jedan distrikt. Gora od te je trajna podjela na tri naroda. Tri jednoumlja, a jedna matrica.
Ideja „dogovora naroda” dovela je do trajnih podjela, na zadovoljstvo i u korist nacionalnih stranačkih vođa koji se ne moraju i neće nikad dogovoriti, ali su sve što njima treba, od plata preko beneficija do nekažnjivosti, davno dogovorili. Nacionalne vođe su uništile institucije i razorile društvo, a napravile su „državu” po mjeri političara, za sebe i sebi bliske. Ostalima je ostavljena mogućnost snalaženja, kao u ratu.
Dejtonska kapitulacija je donijela preživjelima preskup mir. Mada mir nema cijenu. Mir je dragocjen pa i kad je nepravedan. Tako su pregovarači u ime Republike Bosne i Hercegovine i računali – narod će raširenih ruku dočekati željeni mir, i sve drugo što nikad nisu poželjeli. To su dobro sračunali. Sve ostalo je, po svemu sudeći, nakon trideset najtežih godina, proračunati „promašaj“, jer Bosna nije bila cilj već sredstvo glavnog pregovarača u ime Republike Bosne i Hercegovine. Plaćena je prevelika cijena, nakon cjenkanja ljudskim životima, budućnošću naroda, igranja s državom, jer su za nedjeljivu, sekularnu, jedinstvenu Republiku pale prevelike žrtve, zemlja razorena a društvo uništeno. A dobilo se ono što se ni pod koju cijenu nije htjelo prije rata.
Danas, nakon tri decenije iskustva, i nakon što su opljačkana sva tri naroda, i država, čini se da je sve bilo sračunato s ciljem da se pokaže da je Republika Bosna i Hercegovina „nemoguća“ pa da onda sve ide po principu – daj šta daš. Samo što to nije bila platforma naše borbe i niko nam to nije rekao dok se iz Daytona nisu vratili s mrtvom Republikom, a živom Republikom Srpskom.
U dejtonskom miru su, oni koji su vjerovali u Republiku Bosnu i Hercegovinu, možda našli utjehu, a posebno oni koji su se za tu Republiku borili, puškom a ne jeftinim parolama i smrtonosnom šupljom pričom. Dobili smo mir ali nismo dobili ono za šta je poginulo i ubijeno previše sinova i kćerki ove zemlje i za šta smo se morali boriti iako nam je rečeno – mirno spavajte, rata biti neće. Kao što su u Foči govorili – glasajte za nas da se ne ponovi ’41, a onda se „desila“ ’92. Samo što se nakon posljednjeg genocida u Foču skoro niko nije vratio, a trideset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata u tom gradu su Muslimani opet bili većina.
Ironično, nakon ‘92. više se ni teoretski ne može ponoviti Foča iz ’41. Krvavi posao je završen. Dosljedno, oni koji su predizborno obećavali „nikad više“ (nakon još samo jednom) nisu prstom mrdnuli da se preživjeli Muslimani (kao Bošnjaci) vrate u sela i gradove iz kojih su protjerani, niti su pomogli onima koji su se sami vratili kući. Jer „Bosna nije cilj, već sredstvo“ pa tako ni Bošnjaci nisu cilj već su bili (i ostali) sredstvo nacionalne politike čije su konstante (bile i ostale) laž, obmana i lopovluk. U tome se takozvane nacionalne stranke i politike u Bosni i Hercegovini ne razlikuju. Rezultat takvih politika reflektira se i u činjenici da je više pripadnika sva tri naroda napustilo ovu zemlju poslije rata zbog sveopšte moralne i materijalne korupcije i beznađa, nego u ratu zbog neposredne smrtne opasnosti. Nacionalizam ubija, protjeruje i pljačka podjednako i „svoje” i „one druge”.
Već je rečeno, da Bosanac (a i Hercegovac) čitav život skuplja pamet da bi pod stare dane, kad mu pamet nizašta ne treba, bio i pametan i mudar. Ali, eto, može tu zakašnjelu pamet na izborima iskoristiti pa ne glasati za one koji su ga smrtonosno varali i bezdušno pljačkali, sve vrijeme i u svakoj prilici. Jer „ko nas vara nije naš“. Pa makar i ne mogao glasati za bolje, jer u Bosni nema bolje. U Bosni i Hercegovini ima samo manje loše.
Kad smo zaista mogli birati između dobrog i lošeg, sva tri naroda su jedinstveno izabrala i glasala za loše. A loše ne može biti dobro, niti se može izdobriti. Zato je u ovoj našoj nesretnoj zemlji svaki dan sve manje onih koji žele u njoj da žive, i koji ovakvu domovinu žele svojoj djeci, a sve više onih što svoju budućnost vide daleko od nje.
A šta bi sa građanima? Šta bi sa nesretnicima koji su birali građansku Republiku Bosnu i Hercegovinu, republiku ravnopravnih građana, a samim tim i naroda? E, pa građani više ne žive u Bosni i Hercegovini. Nestali su zajedno sa Republikom. Ostale su samo prikaze građana. I avet građanske republike, kao nedosanjani san pretvoren u beskrajni košmar.