foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Moralna obaveza i druge nelagode

Šesti mjesec rata u Ukrajini a kraj se ne nazire ni kao fatamorgana na dalekom horizontu. EU pokušava pronaći nove načine za nove sankcije, a dok pokušava strahuje da bi mogla ostati bez ruskog gasa. Da – planiraju da zabrane gas koji im treba kao zrak, i bez kojeg će vlade nekih EU članica pasti i prije zime. Strahuju da Rusi ne iskoriste gas kao oružje nakon što su oni uveli sankcije kao oružje, i pokrenuli ekonomski rat protiv Rusije. U odlazeće ne treba brojati britanskog i italijanskog premijera koji su već završili karijere kao članovi Zapadne koalicije zasnovane na moralnoj obavezi. Ukrajina nije članica EU, ni NATO-a, pa se u nedostatku pravne uvodi moralna referenca da bi se naoružala Ukrajina odnosno porazila Rusija u proxy ratu Amerike.

Morbidne su, osim što su demokratski neizabrane, evropske vodeće birokrate – Ursula von der Ništa, ili onaj Michel što oduševljeno odgovara novinarima: “Da, da, da! Povećat ćemo budžet za naoružanje”, egzaltiran kao da će otvoriti sto bolnica i dvjesto škola. Ili Borrell koji je već u martu diplomatski zaključio da je jedino moguće vojno rješenje u Ukrajini. Pitamo se koliko će im trebati da se sjete diplomatije.

Ćumuranje

Čovjek bi pomislio da EU ne zna šta radi dok se samouništava jer sankcije evidentno ne zaustavljaju ni rat, ni ruske vojnike, niti spašavaju živote – naprotiv. Zato unazađuju EU, a kad će dohakati Rusima ne zna se i za sada nema pouzdanih indicija. Rusija je očito bolje pripremljena za sankcije od sankcionista.

Možda i nije tako loša stvar da EU popuca po šavovima vlastite hipokrizije. Savez zasnovan na trgovini uglja i čelika kako bi se izbjegla konkurencija vraća se na ćumur kao osnovni domaći energent Evrope, a energetska galopirajuća kriza nastavlja, očekivano, razjedinjavati nikad zaista ujedinjenu EU. Nastavljaju dakle sa ćumuranjem dok pale ugašene termoelektrane. A šta će biti sa CO2 taksama? Šta bi sa zelenom tranzicijom? A klimatske promjene? Zna li se šta?

Evropa može glumiti Evropu gdje želi ali u Bosni ne. Bar ne uvjerljivo, i ne onima koji pamte devedesete, sa otvorenim ranama na duši i ožiljcima na svojoj koži. Danas EU u Bosni ima Schmidta da zloglasni non paper pretvori eventualno u konkretan papir.

EU se nije politički i ideološki promijenila od devedesetih. Ne samo da su bili posmatrači genocida usred Evrope, već taj genocid priznaju kao tekovinu kao i udruženi zločnački poduhvat s ciljem konačne legitimacije rezultata agresije Srbije i Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Dozvolila je EU rat u Bosni i nagradila krvnike. Trideset godina nakon rata u Bosni gledamo reprizu u Ukrajini. Tražili ste – gledajte!

S tim da smo mi bili pod embargom, ali nam nisu padali gradovi koje smo branili s brigadama, pogotovo ne za sedam dana, kao što padaju do zuba naoružanim Ukrajincima dok EU i Amerika skandiraju – hoćemo pobjedu!

Moralna Evropa je čekala da u Bosni pobijedi jači pa da pregovaraju sa pobjednikom, kako je to kancerogeni Mitterrand definisao. A Bil ne-bil Clinton je “reagovao” kad je njemu trebalo, i navukao Bosni mirovni sporazum kao ludačku košulju, odgađajući uništenje Bosne za neka nova gora vremena. Čekali su da nas sve pobiju pa da pričaju o miru, a kad su vidjeli da će genocid potrajati i da neće biti zadovoljavajuće uspješan, i kada smo se konačno kako-tako naoružali, rat je prekinut.

A onda u Daytonu jedan potpis “menja sve”. Republika Bosna i Hercegovina je upokojena a rodila se RS. Isti dan. Jednim potpisom, jednog Bošnjaka, jedinog predstavnika Republike Bosne i Hercegovine u Daytonu. Jedan ali Miloševiću i Tuđmanu vrijedan. Pade Bosna šaptom. Ostadoše bijeli nišani po Bosni za uspomenu i dugo sjećanje, kosti u neotkrivenim masovnim grobnicama, i prognani i izbjegli, “ko biseri rasuti po celom svetu”.

A mi smo se, de facto i de iure, borili da sdaovci i njihove JNA komunjare imaju komad Bosne kao svoj begluk a raji šta bude. Uskoro bi se SDA cilj mogao i ostvariti – boba im fali do konačne pobjede – komad Bosne samo za njih. SDA pašaluk! Samo što će SDA bandi taj pašaluk trajati kraće od Republike Bosne i Hercegovine.

Nijedno zlo u našem slučaju nije višak pa se tako i dan-danas patimo ko u ratu samo što imamo struje i vode i dojam da smo kao slobodni. Da smo kao nešto ipak odbranili. I kao ne puca.

Puca, puca, samo mi ne čujemo. Ovaj put puca svako po svojima. SDA je opljačkala i prodala svoj narod, uništila Republiku, i od postdejtonske Bosne pod svojom kontrolom napravila kriminalni poligon, svoj mali privatni tamni vilajet; u saradnji sa nacionalnim koalicionim partijama, a u različitim savezima sa SzBiH, SDP-om, SBB-om i DF-om. Da stvari budu perverzne do kraja, glavni lutak na koncu im je bošnjački član predsjedništva iz reda hrvatskog naroda Željkec. Hulja sa Zlatnim ljiljanom.

Prokleta je Amerika

Iako je izmislila i uvela sve moguće i nemoguće sankcije, Amerika nije prestala uvoziti od Rusije naprimjer uran. Rusku naftu ovako ili onako kontinuirano uvoze, ili preprodaju. Nedavno su u tišini skinuli sankcije sa vještačkih đubriva. Treba im rusko gnojivo. Džaba priča, zalud sankcije. A trebaće svijetu i rusko žito kao što trebaju i energenti. Ukinute su sankcije na uvoz ruske nafte tzv. trećim zemljama, to su one koje valjda nisu u ratu. Na jednoj strani Rusija (i Bjelorusija), a na drugoj Amerika, Velika Britanije, većina zemalja EU i druge zemlje trabanti američke ili britanske vanjske politike. Multipolarni svijet u svom prvom skromnom i skoro stidljivom pojavljivanju otkriva svoje lice. Tu je i BRICS i dva nova kandidata za članstvo – Iran i Argentina. Ima toga još samo nema se vremena i prostora sve nabrojati. Najgore čini se tek dolazi.

Evropa ne treba da brine, umjesto jeftinih ruskih uživaće izobilje skupih američkih energenata, koji će možda stići ipak iz Rusije. A samo u Njemačkoj su cijene proizvodnje (svega) skočile za oko 37%, do kraja juna. Kineski konkurenti, indijski i turski, kupuju jeftinu rusku naftu u rekordnim količinama, a ostane im ponešto i za izvoza u Ameriku (i Evropu) koja, podsjećamo, neće rusku naftu, jer neće da pomaže Rusiji. Isto ne želi ni Evropa a milijardu dnevno pazare kod Rusije. Istovremeno, Rusija skoro pa sedmično dobija novog saveznika među brojnim zemljama koje je Amerika ojadila državnim udarima i/ili vojnim invazijama, ili višekratnim terorističkim akcijama dronovima. A u samoj Americi – show program pod naslovom – what goes around comes around.

Sankcije protiv Rusije prvo su očigledno pogodile Evropu ali ni ostatak svijeta nije pošteđen, posebno siromašni. Pogodile su sigurno i Rusiju samo nas više bole. Da naša zemlja nije oteta od strane SNSD-SDA-HDZ koalicije i njihovih ratnih i poratnih profitera i raznoraznih kriminalaca i mi bismo znali koliko nas koštaju te sankcije i koliko sve šteti našoj siromašnoj ekonomiji. Možda bismo imali i neku politiku kao odgovor na krizu. Ovako ostajemo bespomoćni. Nije problem, navikli smo.

Pobjednička moralna satisfakcija žrtve

Ukrajina je nas u ratu 1992-‘95. podržala vojnicima pod plavim šljemovima u savezništvu sa Mladićevim ubicama, pjandurama i lopovima. I u tome su slični Rusima i njihovom angažmanu u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. U Sarajevu pod opsadom ukrajinski vojnici su se bavili uglavnom švercom nafte, dojavama neprijatelju o našim aktivnostima i prodajom (svojih) uniformi.

I sad kao treba zauzeti stranu?! Jer ako ne zauzmemo stranu podržavamo tlačitelja, agresora. Tako je i znameniti autor ovih riječi zauzeo stranu izraelske okupacije i aparthejda, a mi možemo citirati koga i kada hoćemo koliko hoćemo. A možemo zauzimati i stranu iako nikad niko nije bio na našoj strani. Čak ni naši. Dovoljno je samo pogledati njemačku politiku prema Bosni. Da ne spominjemo Francuze i Engleze koji su kao i Rusi i Ukrajinci bili na istoj strani u agresiji na Bosnu. Na strani agresora. Tako su branitelji postali samo zaraćena strana, a agresori i zločinci – partneri.

Mi u Bosni, mi ponosni i prkosni od sna o Bosni, nemamo moralnu obavezu podržati bilo koga! A nema ni neke koristi od naše podrške. Kako će biti kad sami sebe ne podržavamo.

Branitelji ne mogu izgubiti rat ni u jednom slučaju zahvaljujući moralnoj satisfakciji, moralnoj nepobjedivosti žrtve. Branitelj u tom smislu nema pravo na moralni pad kao agresor, a to što je branitelj ga ne amnestira. Egzekucije* zarobljenih ruskih vojnika mogli smo gledati već prvih dana rata. Mladići očito preklani, kao što su u Bosni klali četnici, razbacani po cesti u lokvama krvi. Jedan vojnik u agoniji. “Branitelji” pucaju u krpu mesa u hropcu. Trzaj.  Dva pucnja. Još jedan. U pozadini se čuje – slava Ukrajini! U kadar ulaze krvnici umišljajući da su borci za slobodu.

Vidjeli smo tako egzekucije ne jednog ruskog vojnika i ne samo jedan slučaj. U Ukrajini su ti konkretni egzekutori postali trenutni “heroji”. Ne može se otpor Ukrajinaca svesti na djela ratnih zločinaca u njihovim redovima, ali činjenica da nisu do sada procesuirani, već su slavljeni, karakteriše ukrajinsku armiju kao zločinačku. Šta bi bilo da Rusi strijeljaju oko šest hiljada zarobljenih ukrajinskih vojnika koliko trenutno imaju na stanju?!

Na kraju, nebitno je na čijoj je ko strani ako ne puca za tu stranu. Mi sebi ne možemo pomoći jer nemamo ni svoju stranu a ni snagu. I mi ćemo kao nekog podržati?! Možda statusom na društvenim mrežama.

Pametne, moralne i demokratske bombe

Sankcije su nešto slično kao pametne američke bombe koje su ubijale djecu i žene u Afganistanu i Iraku, Libiji, Siriji, a preko svojih drugara i u Jemenu, Palestini… Traje to i ovog časa dok djeca u Jemenu umiru od gladi, kao i djeca Etiopije, odnosno zemalja koje će od nekadašnje Etiopije nastati.

Moralisti i njihove moralne demokratske bombe – prvo ću da te bombardujem pa ću da ti ućeram demokratiju, a onda ću da te oslobodim od resursa. I sada u ovom trenutku američki vojnici čuvaju i eksploatišu oteta sirijska izvorišta nafte. Otkud američki vojnici u Siriji i po kojem osnovu? Rusi su u Siriji legalno jer ih je pozvala sirijska vlada, nakon što su Amerika, Turska i Izrael svako za svoj račun izvršili agresiju na Siriju nebrojeno puta. Uostalom kako bi ISIS godinama prodavao sirijsku naftu i kome? Kupovala je Turska. Prva ruka.

Brko s Bosfora inače voli mahati prstom kad priča o Palestincima i Bošnjacima, ista retorika, a u stvarnosti je partner sa Izraelom i Srbijom. Za Palestince i Bošnjake uvijek je spreman novi konvoj šuplje priče.

Sve po zakonu (jačeg)

Zbog otkrivanja američkih ratnih zločina u Iraku i Afganistanu Juliana Assangea progone kao zvijer. Hajku je poveo nobelavac (za mir) Obama, ljubitelj “tihih” likvidacija širom svijeta. Pri tome niko od komandujućih Amerikanaca, ratnih zločinaca nije ni optužen a kamoli osuđen. Tako je na slobodoljubivom, moralnom, demokratskom Zapadu – onaj koji otkriva istinu o zločinu je zločinac, a zločinci su tužitelj, porota i sudija. Toliko o slobodi medija, istini i pravdi. Toliko o moralu, moralnim obavezama i drugim šarenim lažama minuciozno složenim u mozaik koji vidimo kao (lažnu) sliku Zapada.

Ovaj put je vojna pomoć moralna obaveza Amerike, kao što reče Schumer jedan od prvaka demokratske stranke argumentirajući četrdesetak milijardi vojne pomoći Ukrajini.

Moralna obaveza? Šta je sa dva miliona ljudi u Gazi pod srednjovjekovnom opsadom koja traje godinama, uz bombardovanja (američkim oružjem)? Djeca obolijevaju od neuhranjenosti, rahitisa, ukoliko ih nije stigla okupatorska bomba, stanovništvo većinom bez vode za piće… Širom “jedine demokratije na Bliskom istoku” djecu hapse rutinski. Znate li koliko palestinske djece robija u izraelskim zatvorima?

Totalno “drukčiji” od drugih

Zašto je rat u Ukrajini od prvog dana “drugačiji” od svih drugih nedavnih i aktuelnih ratova? Zašto je važniji od naprimjer rata u Etiopiji koji je brutalniji, uz masovno izgladnjivanje stanovništva. Slično je i u Jemenu. Kad ste zadnji put čuli nešto o ratu u Kongu koji bjesni i divlja godinama? Znate li da je u Kongu rat? Znate li koliko je miliona građana Konga do sada ubijeno? Nijedna riječ u zapadnim medijima o svim tim ratovima. O milionima mrtvih. Sve nježne riječi svijeta sačuvali su za Ukrajinu, kao Oliver za Magdalenu.

Ovo je još jedan američko(britanski)-ruski rat u kojem će umjesto Amerikanaca i Britanaca stradati drugi. Da, u pitanju je ruska agresija na suverenu državu. Ekspanzionizam i imperijalne ambicije. Ali i Sirija je nominalno suverena zemlja pa NATO članica Turska, i američki miljenik Izrael, svako malo izvrše vazdušni napad ili invaziju, preventivno, protiv “terorista”. Zvuči poznato, zar ne? I Libija je bila suverena zemlja pa je NATO izvršio agresiju, a Amerika, Britanija i Francuska su usput opljačkali Libijce, temeljito. Indikativno je da NATO razara i razvaljuje samo naprednije arapske zemlje. A saudijski, bahreinski i drugi primitivni i moralno izopačeni režimi i bizarne državice partneri su moralnog Zapada.

Hoće li Amerika i EU uvesti sankcije Turskoj kad uskoro opet izvrši invaziju na Siriju da eliminira jedine borce protiv ISIS-a? Jer Kurdi su se jedini stvarno borili protiv ISIS-a! Ako Ukrajinci vjeruju da su Amerikancima draži od Afganistanaca, ili Iračana, i da ih neće ostaviti na cjedilu kad nagomilani domaći problemi uzmu puni danak, neka im je sa srećom.

Da je Ukrajina u Africi da li bi je Amerika raskošno, široke ruke podržavala? Ukrajinski narod nema izbora. Ukrajinski i ruski političari su izabrali za njih. Ništa kao rat ne pokriva i ne omogućava lopovluk. A ukrajinsko političko vođstvo je temeljito korumpirano od samostalnosti do danas. Sve garniture vlasti su bile lopovske i marionetske. Uključujući i aktuelnu vlast u Ukrajini. Puni su ih Panama papiri. O Rusima sve “znamo” zahvaljujući entuzijazmu i opsesivnom narativu zapadnih medija. A znamo i da su nam dušmani. S Rusima smo načisto.

Amerikanci su veća opasnost sami sebi nego što im prijeti Rusija. Rusi neće pobijediti Amerikance i njihove evropske zamorce. Ne. Njih će kao i EU pobijediti vlastito licemjerje i moralna ništavnost pod krabuljom moralne superiornosti.

Završni čin, bez aplauza

A šta će biti s nama jadnima i nesretnima, a nadobudnima, u Bosni i Hercegovini? Ništa dobro za građane jer odavno ne odlučuju sami o svojoj sudbini, jer ih vode isti kokošari i sjecikese trideset godina, isti izdajnici. Od kada su se nacionalisti pojavili mi ništa dobro nismo doživjeli. Biće nam kako nam grah padne. Mi se svakako nizašta ne pitamo. Čak ni za ono što se nas i naše djece tiče. Osim ako zapuca, tad će nas možda potražiti “u predgrađu” u slučaju da i to ne bude samo još jedna farsa kao završni čin nestanka Bosne i Hercegovine.

Istorija nestanka ukratko – osnivanje političkih stranaka na nacionalnoj osnovi, prva takva stranka osnovana u našoj zemlji bila je SDA, uključujući famozni “dogovor naroda” kao koncept vječnog nedogovora naroda, korupcija, početak agresije, rat, genocid, izdaja, Dayton, (pri)mir(je), opšta pljačka i otimačina. I završni čin – kraj.

Tišina. Nema ko da aplaudira.


* link na video – IZUZETNO UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ!

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade