“Nemam idole, ja sam pravoslavac, Srbin, hrišćanin, ne pušim, ne pijem alkohol.”
Srbiju još potresaju dva zemljotresa, a micanje političkog tla pod nogama osjeća i direktor Srbije i dugogodišnji partner Zapada (sve do svoga pada).
Predsjednik Srbije, iako ima samo osam ustavnih (uglavnom protokolarnih) ovlaštenja, ordinira kao neustavni premijer i ministar svih resora. Sve što svaki dan (povazdan) radi je izvan ustavnih nadležnosti predsjednika, svaki udisaj mu je protuustavan, a svaki izdisaj otrovan. Pored toga, zna sve o svemu i u sve se razumije, redovno se predstavlja kao svemoćan računajući da uvijek može riješiti svaki problem koji sam napravi. Međutim, probleme koje nije lično kreirao ne umije riješiti. Umjesto toga on je najveća medijska tema u Srbiji, a njegovi bjesomučni javni nastupi su najgledaniji i najotrovniji rijaliti program.
Škola letenja iznad kukavičijeg gnijezda
Kada je riječ o odgovornosti njega i njegovih, od toga nema ništa. Apsolutna moć i relativna odgovornost je sistem naprednjačke vlasti i Predsjednika. Njegova poluusmena trbuhozborka i premijerska marioneta je dekor koji nažalost nije mutav kao što je slučaj sa dekorom generalno, scenografijom i rekvizitom. Ni ona kao ni njen predsjednik, niti njihov bizarni gradonačelnik Beograda, nisu položili cvijeće, ni upalili svijeću, a nisu imali potrebu upisati se u knjigu žalosti. Premijerka “nije htela da politizuje” tragediju, ali je zato htela ismijavati i trolovati bezbrojne građane koji su poput rijeke tekli Beogradom, rijeke koja će nastaviti bujati zahvaljujući upravo i nizu savršeno pogrešnih poteza glavnog šefa i poslovođe, a možda ta rijeka zaplavi Srbiju, jer “duh je kao rijeka – što mu se više suprotstavljaš, sve je jači.”
Osim jezika nasilja, najavio je direktor svega srpskog “najveći skup ikada” 26. maja kao kontramiting građanskim manifestacijama protiv nasilja; manifestacijama pasivne rezistencije. Da kaže narodu Srbije ono što ne stiže reći u svakodnevnim dugim javnim monolozima, koji ne trpe prekidanja i potpitanja, jer to bi onda možda mogao postati dijalog a Vučić to ne želi, već nove dublje podjele društva.
Rasturena je Srbija. Zapušteno društvo uništeno privatizacijama, pljačkama, opštom korupcijom, dokidanjem svih vrednota i uspostavom sistema lažnih vrijednosti a u svemu tome mediji pod kontrolom vlasti ne drže samo svijeću već bacaju cvijeće na predsjednika svega, kriminalce i ratne zločince, a ljagu na opoziciju i sve neistomišljenike, bez obzira da li se radi o strankama, pojedincima, ili desetinama hiljada šokiranih i tužnih ali dostojanstvenih građana.
Svijet laži, društvo potpuno drugačije od onoga što samo o sebi (želi da) misli. Upokojili su Srbiju i popovi SPC-a, Vučićevi politički komesari. U Srbiji se, naprimjer, bilježi jedan slučaj porodičnog i vršnjačkog nasilja dnevno a femicida sedmično – u ovoj godini 17 slučajeva a patrijarh koristi priliku da žene nazove “jadnicama” i “bedom”. Brižni i odgovorni pastir “iscjeliteljskih reči” iz Vučićevog rječnika.
Obrazovanje – devastirano. Između ostalog, legalizacija lažnih diploma u Srbiji se provodi sistemski; prvo magistarskih i doktorskih a sad i one osnovnog akademskog obrazovanja. Tako su pored lažnih diploma u opticaju, legalizirane prave diplome lažnih fakulteta koji naknadno dobijaju certifikate a tako i “legalnost” davno nelegalno izdatih diploma. Ergo, diplome obezvrijeđene i obesmišljene kao u Bosni.
Javni prostor je arena u kojoj se vrše svakodnevne medijske egzekucije neistomišljenika i kritičara režima. Slično rade i nacionalističke stranke u Bosni i Hercegovini – učile su od najgorih. Ista strategija izluđivanja građana, ista taktika razvlačenja pameti.
Sa Srbijom smo u posve intimnom medijskom odnosu, zahvaljujući i BH Telecomu (2014, SDA i SDP). Tada smo i u Federaciji dobili ružičasti govnovod – istočna konekcija – kojim smo skopčani direktno na centralu septičke jame, i sve njene tv kanale; jamu koja upravo ovih dana doživljava svoj novi kolaps pa se u društvo još jednom prelio nakupljeni odurni sadržaj.
Vučićeva mitomanija i borba sa zamišljenim protivnikom donosi imaginarne pobjede i podvige, a stvarne su samo tragične posljedice njegove politike. Ipak, ovaj put agresivna retorika pravi više štete nego koristi. Vučić kasni nekoliko koraka za događajima, izbačen iz ritma postaje nervozan. Braneći se od eventualne direktne odgovornosti za tragedije krenuo je u protunapad u svom stilu, ničim izazvan. U još jednoj borbi sa izmišljenim protivnikom ovaj put je za rezultat dobio stvarnog protivnika, i upravo je on lično (kao i premijerka i gradonačelnik), spojio uvrijeđene građane i opoziciju, i izgradio u samo nekoliko dana (kilavoj) opoziciji platformu za konkretnu političku akciju.
Ona se budi?
Kada je zlo zalupalo na vrata, dva puta u dva dana, Srbija se prenula iz dubokog crnog sna. Beograd je širom otvorio oči. Srbija još drijema. Ali je vlast razbuđuje svakodnevnim poniženjima i uvredama kao šamarima. Da li će se Srbija probuditi ili će Beograd opet potonuti u dubok san i još dublji samozaborav?
Zaboravlja Vučićeva Srbija samu sebe, sva svoja davno prošla i sadašnja zla i sve svoje svetinje podjednako, a svoje dobre sinove i kćeri davno je protjerala, zatukla – preostale ućutkala; zločin i zločince glorifikovala i učinila društveno prihvatljivim, pa čak i poželjnim. Sve je manje onih koji Srbiju iz tog mraka samozaborava mogu izvući, probuditi.
Zluradi bi rekli – Zlo se vratilo kući. U Srbiju, u Beograd. Zlo je napravilo pun krug a u centru su dobrovoljno zarobljeni građani Srbije. Ta kružnica savremene Srbije demarkirana je leševima nevinih građana nekadašnje Jugoslavije, masovnim grobnicama nad kojima stražare ratni zločinci, zlikovci koje i danas štiti i čuva Srbija. Kao što je krila presuđenog ratnog zločinca Mladića u kasarnama Vojske, tako danas čuva osuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića. Ubicu mladosti na Tuzlanskoj kapiji, na nekadašnji Dan mladosti. Ubili su mladost Tuzle u serijalu ubijanja svega. I danas, čuvaju i štite djecoubicu! Hrišćanski, nema šta. Samo su previdjeli da kad se ubija sve – ubija se baš sve. Tako je ubijen i srpski narod, dok je ubijao druge.
Vučićeva svaka riječ savršeno je usklađena i sinhronizirana sa tabloidima, portaloidima i televizijama sa naci frekvencijom i ostalim trovačima prirode i društva. Vučić mijenja dlaku (priču, partije, saradnike i medije) ali radikalsku ćud – ne. Vučić je i danas isti onaj ratni huškač i šešeljevac kao i devedesetih. Isti maligni ministar informisanja, kao što je bio zloćudan premijer, i kao što je sad zli predsjednik. Aca oružar do juče se svako malo slikao sa pušketinama i drugim oružjem, ali ne kao u ratu iznad Sarajeva sa kišobranom kalibra 7,62 mm. Srbija se naoružava ubrzano i time se Vučić do 2. maja na sav glas hvalio, sad “mora” da razoružava građane, a donedavno je tolerisao do zuba naoružan narod i ulagao stotine miliona u novo rusko i kinesko oružje.
Da ne spominjemo sve njegove vučiće i belivučiće, o tome se raspisao New York Times u tekstu objavljenom upravo 3. maja. Taj dan će biti upamćen u Srbiji po velikoj tragediji i golemom zlu. Ipak, ko zna, možda na kraju donese i neko dobro. Nada umire pretposljednja, trenutak prije onoga koji se nada.
Strah od letenja i užas padanja
Kultura nasilja u društvu u kojem je nasilje normalizovano a demagogija zamijenila politiku. Društveni dijalog se sveo na tehnike verbalnog nasilja i mržnje koji sve češće rezultiraju tragičnim ishodima. Sve se obesmišljava u medijskoj stihiji dok satire sve pred sobom. Totalno i konstantno obesmišljavanje javnog diskursa. Plavljenje svega besmislom.
Ipak, pored svih bezbrojnih mana i nepatvorenog zla u ljudskom obliku, Vučića je najbolje opisati i najlakše razumjeti kao nasilnog vođu navijača koji na utakmice idu radi nasilja, ne radi sporta. Nasilje kao sport. To je Vučićev credo i Vučićeva jedina, prava priroda. Svaki njegov govor je travestija i zvoni mržnjom, i dugo odzvanja Srbijom – idealan da dokusuri Srbiju i njene građane i završi posao Miloševića i Šešelja.
Kad smo već stali u Šešelja – već narednog dana, nakon masakra nevinih, upravo je osuđeni ratni zločinac Šešelj bio gost kod zloduha Marića na takozvanoj dječijoj (!) televiziji Happy. Da kaže on koju iskusnu, zločinačku o “sablažnjavanju malenih”. Kao 6. maja 1992. u srijemskom selu Hrtkovci, na mitingu radikala kada su pročitana imena 17 Hrvata kojima je naređeno da napuste mjesto ili da biraju “koje im je dete draže”.
Vučić je sam svoja scena i kulisa. Vučićeva Srbija je kao platno na skelama na kojem je prikazan novi, budući izgled fasade velike građevine samo što iza skela i platna nema ničega, ni zidova, ni zgrade. Njegova se priča bazira na svakodnevnim istraživanjima javnog mnijenja koje manijački provodi. Tako je vodeći računa o rejtingu opet zaboravio da bude bar jednom u životu čovjek – da ode na lice mjesta, da zapali svijeću i položi cvijeće. Za sve je imao vremena, ali, eto, da bude bar malo čovjek nije stigao.
Zapravo, ne iznenađuje što se nije udostojio ni on niti bilo ko od njegovih stranačkih sluga na visokim funkcijama da oda počast ubijenoj djeci. A opet, mogli su bar da se upišu u knjigu žalosti. Bešćutni i oholi. Previše je to očekivati od teroriste koji je prijetio da će ubiti sto Muslimana za jednog Srbina. Naprednjaci su potpuno odrođeni i udaljeni od naroda u svom bezosjećajnom svijetu moći i beščašća. U paralelnim svjetovima koje su za sebe i građane stvorili. Da se ni u vječnosti ne sretnu odnarođeni i povampireni političari sa zatočenim građanima. Osim na “Gazeli”.
Za sve je spreman Vučić ali nije za masovne proteste kao ove Protiv nasilja. A toga se jedino zaista boji, iz više razloga. Osim što masovni protesti mogu dovesti do promjena koje mu se neće svidjeti, potencijalno otkrivaju (strancima koji Vučića drže i u njega silom prilika vjeruju) činjenicu da Vučić nema toliku podršku građana kako se hvali, a još manje njegov SNS, osim u unutrašnjosti, odnosno u onim dijelovima Srbije do kojih dopire samo srećna ili ružičasta medijska kanalizacija.
Cvijeće i svijeće
Država Srbija i društvo pretvoreni su u rijaliti u kojem paradoksalno skoro ništa osim žrtava tog bizarnog igrokaza nije stvarno. I kolateralne (i namjerne) štete koju čine svojim bližnjima, komšijama. Znamo to predobro i preživljavamo predugo, naprimjer mi u Bosni, a nismo jedini.
Na kraju, građanima Srbije preostaju još samo svijeće i cvijeće, bol i poniženje. Ili pobuna. Imala je Srbija mnogo prilika da se pogleda i vidi u ogledalu, zagleda i zamisli. Sada se zrcali pred sobom i sablažnjava nad svojim nakaznim licem, i davno izgubljenom dušom.
Brojne su sličnosti današnje političke i opšte društvene situacije u Srbiji i Bosni i Hercegovini, ili Crnoj Gori, državama i društvima koja se ne mogu osloboditi smrtonosnog stiska srpskog agresivnog i ekstremnog nacionalizma koji nikome dobrom nije donio ništa osim zla i smrti. Zapalio je i rasplamsao druge nacionalizme, a sve skupa natopljeno krvlju u pejzažu stratišta i masovnih grobnica.
Jalova opozicija i povratak u budućnost
Opozicija je danas u Srbiji ono što je preostalo i preživjelo Miloševića i Vučića. Tako je i u Bosni ostalo samo ono što je preživjelo sve varijacije i sve mijene (SDA-SNSD-HDZ koalicije.) Ono što danas imamo na političkoj sceni u većini bivših republika nekadašnje Jugoslavije uglavnom je društveni i politički škart pred kojim je težak zadatak i čitav niz izazova za koje nisu ni spremni ni zainteresirani.
U Srbiji se možda mogu nadati nekoj eventualnoj hokejaškoj izmjeni umjesto stvarnoj promjeni, slično kao što se desilo u Bosni, preciznije u Federaciji. Nije bez osnova sumnja u srbijansku jalovu i skandaloznu opoziciju, posebno kad se gleda iz Bosne.
Uskoro se demokratske promjene neće imati provesti ni s kim ni za koga. A egzodus građana će se nastaviti. Kao i kod nas u Bosni, nakon godina lažnih nada došlo je vrijeme beznađa.
U Srbiji su (kao i u Bosni) preostali građani koji (još) nisu pobjegli glavom bez obzira iz ovih državnih ludnica otvorenog tipa, od savremene demokratije na balkanski način, što dalje od svojih domovina – Srbije, Bosne i Hercegovine, a i Crne Gore. Srbija je vezala i svaki dan namiče nove omče i pokušava pojačati stisak na svoje građane, i još čvršće svezati zarobljena susjedna društva i države za sebe, samozarobljenu. Davno nas je vezala za sebe mrtvu. I, evo, još smo vezani za mrca.
Живог чоека вежу за умрлога
Да жива душа удише испалу
Кожа сраста са кожом покојнога
Живом се топе кости
И љуште нокти
А мртвом расте реп
Обнавља коса
Прониче нова брада.
…
Као што се за мрца
Везује један чоек
Може и цео народ.
И не само за мртвог чоека
Него и за мртву идеју.
Везивање живог духа
Ума и језика народа
За умрлу мисао
Преминуло слово
Издахнули извор
Бившу веру
Наду цркотину
Идеју лешину
И епоху мрцину
Подмирује и народ
Истом ценом
Као и везивање за мрца