Da ovu domaću imitaciju života pratimo kao sitcom odavno bi se sve skupa pretvorilo u urnebesnu komediju. Tragično, naš život i naša stvarnost posljednjih preko trideset najtežih godina ma kako nezamislivi bili i nevjerovatni, surova su realnost u kojoj statiramo kao dekor koji ima moć mišljenja i govora, i naravno kretanja (prema izlaznim vratima). Moć koju uglavnom ne koristimo pristajući na statiranje, a naša je prisutnost u kadru jeftinija i svrsishodnija od svake scenografije. Pojedinci su svedeni na rekvizite. Sve je samo mizanscen političarima koji su se zaigrali s narodom u velikoj pljački svega što se opljačkati može.
Koliko je stvarnost postala bizarna a mi svi skupa jadni i čemerni najbolje svjedoči novi nemili događaj organiziranog i omogućenog nasilja u Banjaluci nad pripadnicima manjine, ovaj put LGBTIQ. Huligani su djelovali naočigled policije. Ono što je rutina u Beogradu, postaje praksa i u Banjaluci. Vlast je za građane samo represivni aparat a za političare sredstvo za pljačku i zaštita od zakona čiju vladavinu samim svojim postojanjem (u javnom prostoru) negiraju.
Inače, ono što je Vučiću Ana Brnabić, to je Dildoradu postao početnik Draško. Ana Brnabić ima osnovnu funkciju, uostalom kao i većina Vučićevih sluga i poslušnika – sve što čini i pokušava govoriti treba da bude u sve veću slavu Vučićevu a što se posla premijerke tiče, Brnabićka samo hrani pse i ništa ne dira, dok njen vlasnik Vučić pokušava uraditi ono što je uradio davno – priznati Kosovo. Kosovo je osnovna tema i šlagvort koji su srpski nacionalisti uvijek koristili za propagandu i populizam i lične ciljeve (a to su skoro uvijek bili pljačka i nasilje svake vrste), a ne interesi srpske manjine na Kosovu. Vučić kao četnik koji nije promijenio ćud već konfekcijski broj, dodao je i cvikere, i da – postao Predsjednik Republike Srbije, a ostao i stvarni premijer vlade u kojoj vodi svako ministarstvo. Tako je postao direktor Srbije. Ostali su samo njegovi olovni vojnici, podanički ili neprijateljski. Iako ga malo ko iz jalove opozicije napada, on se stalno brani i stalno s njima raspravlja, i sve vrijeme djeluje izvan ustavnih ovlaštenja predsjednika republike. Njegovo stolovanje se pretvorilo u televizijski nadrealni šou a sam Predsjednik toliko vremena provodi u medijima pod vlastitom kontrolom da nema kad raditi bilo šta drugo. Osim ako ne spava, a kaže da ne spava. Ukratko, Vučić se bavi svim i svačim osim onim što je posao predsjednika Srbije. Ana Brnabić, njegov trbuhozborac, aktivno je protiv povorki ponosa a posebno protiv prava istospolnih parova na usvajanje djece. Ana Brnabić živi udobno smještena u Jovankinoj vili sa svojom ženom i njihovim djetetom.
RS pokušava biti dupljak Srbije. Isto se tretiraju marginalne grupe, manjine i neupregnuti novinari, na isti se način vlada i izluđuje vlastiti narod. Sve isto kao original samo made in China, ili preciznije u slučaju Dildorada – made in Russia. Dodik je u direktnom kontaktu sa Rusima, djeluje i mimo Vučića. Ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Halabukov ordinira kao oficir za vezu Dodika i Ruske Federacije, i ekspert za teatar i ruske klasike. Kad je tačno Dodik sklopio taj pakt sa đavlom nije ni važno, samo – kao što smo više puta rekli – jedno je izigrati Zapad, Ameriku i Evropu bez kojih bi Dildorad danas vjerovatno bio ono što je bio i ranije – švercer, ali sa Rusima je bitno dugačije – hoće i otrovati, hoće insana mrak progutati, a hoće i s balkona pasti, kad se Rusi naljute. Dildorad je postao baja zahvaljujući EU a ne Rusima, kao što bi bez EU iz vremena Merkelove, Vučić bi i danas Šešelju i Tomi Grobaru nosio pivo, gajbama.
Da je za trajnu vlast korumpiranih političara potreban (svjestan ili ne) pristanak opozicije uvjerili smo se davno. A primjera je bezbroj – u Federaciji, naprimjer, SDA ne bi bila ovako dugo na vlasti da joj u tome nije pomogao Zlatko Lagumdžija i njegovo društvo jednog lica SDP, a nasljednik na tronu stranke i nastavljač započetih radova Nermin Nikšić, čini se, sa Lagumdžijine stranputice skrenuti neće.
Borba oca protiv budućnosti djeteta
Jedna od LGBTIQ aktivistica je izjavila da se njen otac nije borio za ovakvu RS. Nije nam rekla za kakvu se RS njen otac borio, ni protiv koga i čega se zapravo borio, i o čemu je mislio dok se borio okružen koncentracionim logorima, organiziranim masovnim egzekucijama, sistematskim silovanjima. Ne znamo za šta se taj konkretni otac borio ili mislio da se bori ali se izborio upravo za ovakvu Republiku Srpsku gdje će svako drugačiji biti protjeran ili zatučen. Kao što u stvaranju RS-a nije bilo samo važno šta jeste već i šta niste, skoro svako ko nije bio Srbin u Banjaluci devedeset druge, treće… nije dobro prošao. Kako je prošla većina najbolje ilustriraju slike masovnih grobnica. Borio se njen otac protiv drugog i drugačijeg i za to se izborio.
Ni ovaj aspurd ne treba čuditi, bar ne one koji nisu brzo zaboravili teško naučene lekcije iz istorije. Nacisti su prve konc-logore otvorili za Nijemce, političke protivnike, a prve logore smrti su takođe otvorili Nijemci za Nijemce – za osobe sa smetnjama u razvoju, one koje su nacisti smatrali nevrijednim življenja i koji genetski onečišćuju takozvanu arijevsku rasu pa su ih shodno tome eutanazirali (Aktion T4). Dolaskom nacista na vlast, zloglasni paragraf 175 je promijenjen nagore ali žene nisu direktno pogođene tim zakonom jer su lezbijke smatrane „samo ženama”, a muškarci homoseksualci su bili u fokusu inkriminacije i represije. Donedavne slobode Vajmarske republike nestale su preko noći. Gay žene nisu bile u boljem položaju od gay muškaraca. I one su završavale u konc-logorima, gdje su ih prebijali, silovali i ubijali. Po mišljenju nacista svojom istospolnom orijentacijom slabile su „rasu” i negativno uticale na natalitet. Ne zaboravimo da je osnovna uloga žena u ekstremno patrijarhalnom nacizmu bila majčinstvo. Slično se i otac aktivistice borio da mu dijete može prebiti svako ko to poželi samo zato jer je „drugačije”. Ali tu nije kraj domaćim apsurdima.
Tradicionalne vrijednosti (šovinizma)
Iako nije teško zamisliti Stanivukovića kako provodi sate pred ogledalom u maminom šlafruku, rekao je da će Banjaluka ostati „bedem patrijarhalnih i tradicionalnih vrijednosti”. Zar nije ljubav jedna od osnovnih vrijednosti hrišćanstva, tradicionalno? Kako je neko poput Brnabićke i Stanivukovića postao homofob možda možemo dokučiti ako pozovemo u pomoć biologa Roberta Triversa koji tvrdi, parafraziramo, da su mnogi homofobi latentni homoseksualci. Nema dvojbi da muškarci koji preziru homoseksualce češće imaju latentne, prikrivene homoseksualne komponente ličnosti. Taj dio sebe koji ne voliš, o kojem nižeš samo negativne emocije, pa ih negiraš i projiciraš na nekog drugog te u konačnici, kako bi taj dio sebe lakše sakrio, uzvraćaš agresijom prema onima koji taj dio sebe ne negiraju.
Dildorad izvrće i prevrće opoziciju, i svakodnevno ih prevodi žedne preko vode i gladne pored sofre, jer su takvi kakvi jesu. Trude se biti veći nacionalisti od Dildorada, koji u ratu nije ni bio nacionalista već švercer. Samo mu je današnja priča drugačija. Jasno, s riječi na djela se prelazi s lakoćom, jer i riječi su djela. Djeluju ubitačno poput puščanog zrna ili zalutalog šrapnela. Elem, izvrnuo je Dodik samoizvrnutog Draška, ogolio gologuzog početnika što je i u Federaciji imao svoje zvjezdane trenutke koje mu je omogućio SDP preko svojih visokopozicioniranih dužnosnika. Sjećamo se epizoda sa tuzlanskim demagogom Jasminom Imamovićem i gradonačelnicom Šehera, tom SDP podvalom građanima Sarajeva. Njih dvoje, utrkujući se ko će prije, doveli su svako u „svoj” grad početnika Stanivukovića a ovaj ih je manipulirao kao budale. Scene Stanivukovića kojeg starije gospođe na Baščaršiji grle i zaljubljeno gledaju neodoljivo podsjećaju na scenu kad su žene, muslimanke, iznosile pite JNA tenkistima na Stupskoj petlji nakon što su je agresori zaposjeli, a nas su optuživali da im rat u avliju dovodimo. Kao što danas dezerteri branioce nazivaju izdajnicima ako nisu u SDA toru.
Za Draška smo čuli upravo na ulici. Na istim ulicama na kojima su prije dva dana, od strane Stanivukovića i Dildorada nahuškani nasilnici, pred nezainteresiranom policijom RS-a, nasrnuli na marginaliziranu grupu. Sve junaci i vitezovi kad u čoporu napadaju slabije. Naporan i nametljiv, željan pažnje poput razmaženog djeteta nametnuo se Stanivuković na različitim protestima kao karikatura koja na kraju dobije najveći publicitet. Uspio je uz pomoć opozicionih kolega prevariti glasače Banjaluke, kao što su prevareni glasači i drugih gradova Bosne i Hercegovine, toliko puta do sada.
Svaki SNSD-ovac treba Dodiku skinuti šubaru na slučaju Stanivuković. Dobio je buntovnika bez razloga za ličnu upotrebu. Totalna blamaža opozicije RS-a najveća je pobjeda SNSD-a na proteklim izborima.
Dildoradov eldorado
Možda je neko pomislio da predsjednik RS-a iskreno vodi svoj rat protiv Bosne i Hercegovine i međunarodne zajednice, s fokusom na Ameriku, ili da ruši Bosnu insistiranjem da državna imovina pripada entitetima a ne državi Bosni i Hercegovini. Država Bosna i Hercegovina je kolateralna šteta Dodikovih ambicija i potreba, odnosno dežurni krivac za sve probleme RS-a koje je Dodik sa svojim SNSD-om RS-u napravio. U tom slučaju, naša je situacija poslovično tragična jer bez obzira na namjere i šta radi svima nam o glavi radi.
Što se tiče državne imovine ona je već davno dovedena u pitanje u Federaciji – naprimjer, prema federalnom Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, Federacija može prodati zemljište u vlasništvu države ukoliko entitetski parlament utvrdi opšti interes za njegovu prodaju. Na sličan način, SNSD nije usamljen u svom ratu protiv Amerike jer se i SDA u taj rat uključila, protiv Amerike. Tako da su SDA i SNSD i dalje na istoj strani, nasuprot interesa građana. Ne bori se Dildorad za RS već za imovinu. Dolazi kredit od 500 miliona eura na naplatu, a ko zna možda je Dildorad stavio državnu imovinu u zalog. Nešto založio jeste. Uz to, ne zna se ko je kupio obveznice tog kredita. Lakše mu je pričati o LGBTIQ manjini, o „muslimanima“, o RS-u kao državi. Na sličan način je draže SDA-u pretvarati posljednje prijatelje Bosne i Hercegovine u neprijatelje nego odgovarati na pitanja o diplomama svojih funkcionera ili o totalnoj korupciji koja proždire Bosnu i Hercegovinu i tjera građane što dalje odavde a što bliže Americi – odgovarajući na SDA dilemu: SDA ili SAD. Važnije je govoriti o bilo čemu osim o stvarnim problemima ove zemlje koje su uglavnom stvorili upravo SNSD i SDA (i HDZ). Svako na svoj način.
Nakon privatizacije i opljačkanih fabrika odnosno građana, nakon pretvaranja društvene u državnu imovinu ostale su rijeke, planine, šume i sve što se do sad nije moglo prodati. Sve nas i našu djecu su prodali davno. Oni se u svojim nastojanjima neće umoriti. Sve nas su kao građane davno umorili.