Vlada Republike Srbije donijela je uredbu kojom se ustanovljava Boračka spomenica za učesnike ratova između 1990. i 1999. godine.
Spomenica ima jedan rang i dodjeljuje se borcima, ratnim vojnim invalidima (i posthumno) pripadnicima oružanih snaga Republike Srbije i SFRJ. U uredbi se navodi da kandidati za dodjelu medalje mogu biti pripadnici oružanih snaga SFRJ, SRJ i SCG, koji su obavljali dužnosti u oblasti odbrane i na očuvanju suvereniteta i nezavisnosti države.
Ovo odličje pripadnicima oružanih snaga SFRJ dodjeljuje se za angažman u periodu od 17. avgusta 1990. do 27. aprila 1992. godine, odnosno do 19. maja 1992. godine za pripadnike oružanih snaga SFRJ koji su se “zatekli” na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ova spomenica se dodjeljuje i pripadnicima oružanih snaga Savezne Republike Jugoslavije za djela u odbrani od 24. marta do 26. juna 1999. godine, odnosno u vrijeme NATO intervencije i bombardovanja.
Avers medalje prikazuje štit sa mačem, oštrice okrenute nagore sa lovorovim vijencem. Lovorov vijenac je kruna pobjednika, a Srbija je sve ratove devedesetih izgubila. Ali nema veze, uvjerljivije izgleda sa lovorovim vijencem. Na reversu piše ćirilicom: Zahvalna otadžbina 1990-1999.
Nije malo, 114.000 vojnika, uključujući i 8.500 ratnih vojnih invalida, za zemlju koja po vlastitom svjedočenju i insistiranju nije učestvovala u ratovima devedesetih. Iako je svaki rat devedesetih u bivšoj Jugoslaviji Srbija pokrenula i iz obijesti, imajući u vidu da su Srbi u Jugoslaviji bili dominantni, ne samo u vojsci i policiji, već i u ekonomiji i drugim oblastima. Ali jok – “ugroženi”!
Malo mačku teleća glava. Rezultat su rasturena društva, a ne samo država. Rezultat je Vučićeva civilizacijska jama u koju je upalo srbijansko društvo, a gravitaciono polje jame vuče sve u svojoj blizini. Slobodno nebo se u Srbiji svelo na mali prozor kroz koji srbijansko društvo viri i pasivno, bespomoćno (kao i mi) posmatra svijet. Sa dna jame. I kao takvi su bliži i poželjniji partneri “Zapada” nego mi u Bosni. A nije uvijek tako bilo.
A šta mi u Bosni i Hercegovini imamo reći na tu temu? Ništa pametno, kao i na većinu tema uopšte. Naši borci priznati su samo ako su stranački poslušnici. Tada su “heroji” i “generali”. Kao, naprimjer, JNA oficir i SDA general Lendo. Čovjek po nalogu Sina Svoga Oca zarobio Federaciju, uz to određuje koje stranke treba da formiraju vlast. Elem, ne trebaju nam izbori, Lendo će odrediti ko će i kako formirati vlast.
Nego, vratimo se srbijanskoj spomenici i kulturi zaborava koju njeguje SDA kada su nestranački borci u pitanju, ili kada smo u pitanju svi mi borci za Republiku; ili kada je na kraju krajeva istina u pitanju. Samozvani organizatori otpora – gdje su oni “organizirali” odbranu tu je najbrže padalo, zakitili su činovima i priznanjima JNA oficire i stranačke ljude.
Pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine su umjesto spomenica dodijelili certifikate na ime neisplaćenih ratnih plata (400 KM mjesečno). Nisu te certifikate izdali da nama plate neplaćeno, već da nam prvo zamažu oči, da bace prašinu u lice. A drugo i glavno je bilo da njihovi ljudi mogu kupiti te certifikate za tri do pet posto nominalne vrijednosti od u ratu osiromašenih boraca, pa su tako SDA privatnici borcima plaćali 12-20 KM (umjesto 400), a tim certifikatima koje su “kupili” od boraca kao kolonizatori od urođenika tovar zlata za ogledalca i jeftine perle, kupovali su nekadašnju društvenu imovinu. Elem, od 400 maraka neisplaćene vojničke ratne plate, tajkuni su uzimali sebi 380 do 388 KM.
Lično, nisam ratovao nizašta osim za Republiku. I samo mi je to trebalo kao nagrada i plata. Ništa više, samo Republika. Nismo to na kraju dobili, iako smo s tim počeli – branili smo državu, međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Imali Republiku pa izgubili. E, dugo nam je i trajala. Aferim.
S Republikom smo po svemu sudeći izgubili i bolju budućnost. Tako smo de facto izgubili rat jer smo izgubili ono za šta smo se borili. Uz sve žrtve agresije, i genocid, može se izvesti zaključak da smo poraženi “olovkom” samo to nismo odmah shvatili.
Ali to ni izdaleka nije sve. Onda su sa (prvim) milionom kupljenim boračkim certifikatima za 30-50 hiljada KM privatizirali preduzeća, odnosno imovinu preduzeća čija je vrijednost sračunato umanjena i do nekoliko puta.
Tako su SDA i drugi tajkuni prvi milion zaradili za manje od 50 hiljada maraka, a s takvim milionom kupili vrijednost od najmanje nekoliko miliona. Vojničke plate imale su dakle cilj da obmanu borce, i doslovno ih prevare, namagarče, a uz to im istovremeno opljačkaju državu za koju su se borci Armije Republike Bosne i Hercegovine borili.
Preduslov za razbojničku “privatizaciju” bilo je pretvaranje društvene imovine u državnu što je obavio Haris Silajdžić (SDA) kao pripremu terena za najveću poslijeratnu pljačku. Silajdžić nas je više puta trajno unazadio i ojadio generacije koje tek dolaze. Ili preciznije, koje tek odlaze. Najgore od svega što se time nisu zadovoljlili, kao ni previsokim nezasluženim platama i svim drugim beneficijama koje imaju kao nagradu za nerad, lopovluk i budžetski parazitizam. Nego su nastavljali pljačkati, iz očiju uzimati vlastitom narodu kunući se u Boga, pozivajući se na vjeru, patriotizam i sve što im treba. Jer njima nikad ništa nije bilo sveto. Ni Bosna, ni narod, ni Bog kojeg se očito ne boje jer u suprotnom ne bi tako ležerno i bezbrižno varali i pljačkali svoj narod, činili mu zlo, ne bi bili takvi i toliki munafici da su Bogobojazni.
I tako, Srbija dijeli spomenice za učešće u ratovima u kojima nije kako sama insistira učestvovala, dok borci Armije Republike koje više nema, svakodnevno doživljavaju nova poniženja, uz stalne, stare, tradicionalne prevare. Spomenimo i platformu koju čine bezbrojne stranačke “boračke” organizacije od kojih nijedna nije nikada predstavljala ni mene, ni mog brata, nit mog oca, niti bilo kojeg drugog stranački neuvezanog borca Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Srbija dijeli spomenice svojim vojnicima, a SDA kleveće i blati borce Armije Republike Bosne i Hercegovine, zove ih četnicima ako više vole istinu nego stranku Izetbegovića, bespoštednog borca za trezor.
Svi koji imaju svoje mišljenje i ne pušu u isti rog sa SDA kriminalcima, dezerterima, petokolonašima i svim davno ubačenim elementima – nisu njihovi, i nisu poželjni. Islamska zajednica predvođena stranačkim reisom Kavazovićem, daje šlagvort i pjeva tercu SDA podvalama koje se maskiraju kao neka tobožnja politika. Reis svojim (hiper)aktivnim političkim angažmanom (u interesu SDA) svodi Bošnjake na vjersku skupinu.
Na kraju, treba vidjeti da li će pukovnik KOS-a i SDA general Muslimović, ili Ajnadžić i Lendo koji su se kao pripadnici JNA “zatekli u Bosni i Hercegovini” u maju devedeset druge, dobiti spomenice “захвалне отаџбине”. Ispunjavaju uslove, a nije da nisu zaslužili.