Umjesto da nekom smrkne, mnogima je svanulo. Dan je počeo predstavom kadije Perića, a završio pseudo državnim igrokazom u sarajevskoj Vijećnici. Ukratko, Perić je svečarski uoči Dana državnosti naše zatučene i otete domovine demonstrirao kako stvari stoje u njegovom kadiluku. Svi optuženi su oslobođeni optužnice, a tužiocima, advokatu, ocu i sestri mučki umorenog Dženana Memića održao je kadija moralno-pravno predavanje da pravosudna travestija bude kompletna, a nama svima stavio još jednom do znanja da nema države, nema Bosne i Hercegovine, nema istine, nema pravde, nema slobode… nema čega nema. Ali ima kadije Perića i drugih perića. Ima i ubijene djece. Samo ubica i pomagača nema.
I niko da protestuje?! Protestuju umišljene patriote i budžetski “čuvari” države protiv OHR-a i Schmidta. Smeta im ovaj “Švabo u dotiranom filmu” pod radnim nazivom – Bila jednom jedna zemlja. Davno bila sad se spominjala.
Nakon još jednog bešćutnog poniženja hrabre i kao Bosna nesretne familije Memić, njenih živih i mrtvih, dan je mogao nastaviti u svečarskom raspoloženju. Bošnjački članovi Predsjedništva, iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda, organizirali su prijem za potrebe vlastite samopromocije (ničega). Ova dva pseudo-ljevičara, jedan etno-socijal-demokratski mutant, a drugi samoproglašeni titoista i mali od palube SDA, samozadovoljno su dočekivali mahom anonimne zvanice. Održali su i prigodne govore. Velike prazne riječi “silno i tupo zvone”. Nazor velike riječi malih ali odavno bogatih ljudi. Slika i prilika Bosne i Hercegovine. Niko nije spomenuo porodicu Memić. Slavljenicima nije palo na ono malo pameti niti im se zacrvenio lijevi, a ni desni obraz.
Vajne socijaldemokrate, članovi predsjedništva u sistemu koji ubija bosansku djecu. Onu koja još živi ovdje i čiji roditelji egzistiraju pored stranačkih torova, statiraju posmatrajući glavni program i horsko blejanje unutar svakog od tri tora.
Muriz ili Dženan Memić, ni živi ni mrtvi Memići ih ne zanimaju. Istina je da pravde nema. Istina je da su domaćini ovakvog besramnog maskenbala. Da je njima dvojici do države sakrili bi se u mišiju rupu od stida. Oni su članovi predsjedništva zemlje koju još zovu Bosnom, taj srcoliki trotor s visokim ogradama i bodljikavim žicama, ispražnjen od smisla – formalno od Daytona do danas, a neformalno od prvog dana demokratije i povampirenog nacionalizma do prijema ove dvojice profesionalnih domoljuba. Predstava preplaćenih nadripolitičara nakon bosanskog kola smrti kadije Perića. Sitne duše i veliki neradnici u duši. Njima je do njihovih sinekura, jer stari su to sinekurci i demagozi, parazitiraju na grbači naroda dvije decenije, žrtvujući se za bezbrojne privilegije i platu tek 6-7 puta veću od plate rudara koji se bore za dvije marke više za topli obrok. Pitam se za koga li su rudari glasali, nakon onog ad hoc doplatka dva dana pred izbore.
Presudu kadije Perića, režimski medijski egzekutori i hemoroidi društva, dočekali su prigodnim tekstovima, očigledno ranije pripremljenim. Nekako su predvidjeli i unaprijed znali presudu kadije Perića, istog ono djelitelja nepravde i čuvara neistine koji je sudio i anam onome koji je nadimak dobio jer je navodno jedino osnovnu školu regularno završio. Kadija Perić će presuditi i izreći epilog afere Respiratori. Da li će skinuti sa respiratora Fadila i njegovu SDA raju i tako isključiti aparate ovoj perverziji od države? Nema smisla održavati je na životu na verbalnim aparatima, pričama o državi, o Bosanskom kraljevstvu, o nekom kontinuitetu. Valja nam prihvatiti dejtonsku vješticu kao sudbinu, a dilema ostaje kao pitanje:
“Da li je časnije u duši trpjeti
Praćke i strele sudbe obijesne.
Ili oružjem protiv mora bijeda,
Dići se i borbom učiniti im kraj?”
Ali avaj. Na Ljubinom grobu nema više živih.
Ne znam kakvo je stanje na kladionicama za buduće odluke i presude Branka Perića ali nudim kvotu 3:1 da će biti oslobađajuće u svim slučajevima u kojima se sudi sdaovcima i njima bliskim kriminalcima. Kad se Asim, prvi do prvog pratioca prve u Bošnjaka, treba pojaviti na suđenju redovno neka nepoznata osoba najavi da je podmetnuta bomba pa se djelitelji pravde ne mogu sresti sa okrivljenim Asimom. Najbolje bi bilo da se Asimu sudi u nekoj kafani. To bi bar bilo autentično.
“Nisi imao motiva da izabereš Skaku za gradonačelnika, niti postoje dokazi osim audio snimka, te se ne može izvesti zaključak bez dvojbe da si ti počinilac. Slobodan si.”
Tako bi nekako neki domaći sudija mogao obrazložiti slobodu Asimovu. Ipak, treba priznati da je istinu zborio Asim u jednom stihu svog hita decenije sa albuma Na zadnjem sjedištu SDA auta – “mijenjat će se slika”, govorio je, prije tri godine. I promijenila se, drastično. B Izetbegović je od tada uspio dva puta izgubiti izbore u Sarajevu, a potučen je do koljena i u utakmici za Predsjedništvo. Džaba milioni za kampanju, džaba sva sdaovska gamad na televiziji, internetu… džaba turski tabloidi i portaloidi na bosanskom jeziku u kojem pišu JNA komunjare koje su prešle na islam 1992. i agresori u pokušaju pod izmišljenim imenima. Ipak, od SDA glasača omraženi Sin Svoga Oca ostaje uporan da brani porodično blago – Stranku destruktivne akcije i onaj komad Bosne koji je u svojoj staroj mladomuslimanskoj glavi ogradio za svoju familiju, i njihove bližnje, Izetbegović Prvi.
I ovaj Dan državnosti je obilježen bez slavlja, neslavno. Svetkovina praznoslovlja. Uče fatihu palim partizanskim herojima. Obilaze šehidsko mezarje, a odu samo na mezar jednom čovjeku, koji nije šehid. Nikome drugom što smiren leži ispod kao snijeg bijelih nišana. Kao snijeg moga djetinjstva. Sankali smo se niz padinu kojom se danas nižu bijeli kamenovi. Umjesto velikog šadrvana, bazena, sada je mezar prvog predsjednika SDA. Političara koji nije imao nikakve veze sa ZAVNOBiH-om, naprotiv, a nezavisnost izglasanu referendumom kao kontinuitet ZAVNOBiH-a pokopao je u duboki dejtonski kabur. Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a definisalo je Bosnu i Hercegovinu kao republiku ravnopravnih naroda, a Drugo i kao republiku slobodnih građana. Referendumsko pitanje je u tom smislu bilo kontinuitet, završna faza u formiranju Republike Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Na sličnim počelima ćemo imati državu ako eventualno uđemo u EU. Daj bože, kćeri, da te hadžija uzme a političari oko kuće hodaju.
Zemlja zvana Bosna danas je poligon i igralište političara. Igraju se životima neravnopravnih naroda i neslobodnih građana. „Slovo Daytona“ je hijeroglif. Ni Sporazum ni Ustav nikada nisu prevedeni. „Imamo“ samo engleski i francuski original koji se čuva u Francuskoj, a „naša“ kopija dejtonskog ustava je izgubljena. To je najvažniji pravni dokument ove države a ne postoji zvanična verzija na našem jeziku. Postoji “verzija” u kojoj su građani Bosne i Hercegovine izgubljeni u prevodu. Ali zato imamo tri konstitutivna imaginarija kao savršenu političku platformu za ostanak demagoga i manijakalnih kleptomana na vlasti za vijeke vjekova. Bosna i Hercegovina – jedna država, dva entiteta, tri naroda. Zvuči kao kratki opis društveno-političke shizofrenije.
Bosna i Hercegovina danas je tvorevina nastala na sliku i priliku petokolonaša, raznoraznih saradnika raznoraznih stranih službi, a kolo se i dalje vodi iz Beograda (mada i Zagreb pokušava držati korak) jer su njihove obavještajne instalacije još u funkciji. A umetnuli su nam ih još osamdesetih godina, a posebno pred rat i u ratu. I neumorno šalju nove.
Partizani su nam stvorili Prvu republiku Bosnu i Hercegovinu u krvi protiv neuporedivo jačeg neprijatelja, stranih agresora i domaćih izdajnika. Bila je prosperitetna, bila je lijepa, divna i mila. Još je čerupaju. “Bila je ona bila, al’ ju je odnio dan.” Mi smo odbranili Republiku Bosnu i Hercegovinu činjenicom da je opstala i da se zastava Republike sa ljiljanima vijorila na East Riveru. I zastavu su nam oteli i uprljali. Našu kao snijeg bijelu zastavu sa cvijećem bosanskim, bez željeza, mačeva, ptica grabljivica. Odbranili smo referendumsku volju građana, a za nagradu smo dobili dejtonsku vješticu, posnu Bosnu. Državu-čudovište sa tri ružne glave. Zvijer koja proždire i nas i našu djecu. Monstrum koji nas tjera od doma i domovine. Lice tog čudovišta grimase su političara. Bespomoćni smo kao pod opsadom, ali još uvijek na nogama. Blago smo patinirani ali ipak vođe u sebi. Možda je vrijeme da fino, jasno i glasno, konstatujemo naš poraz. Nemamo državu već provizorij. Nemamo slobodu, ali imamo političare. Puno političara. Previše po glavi stanovnika kojih je sve manje u Bosni a sve više negdje daleko gdje sunce tuđeg neba grije kao što ovdje nikad nije. I neće. Jer nema pravde bez istine, ni istine bez slobode.
Priznajmo sebi da smo na kraju ipak izgubili u agresiji. Pobijedili su fašisti. Izgubili smo i u miru. Pobijedili su lopovi. Izgubili smo sve jer nam više ništa nije sveto. Ni istina. Ni pravda. Ni život nevina čovjeka. Živimo život bez nade. Moguće je živjeti pa čak i sanjati bez nade. Vidio sam to u Palestini. Imamo sličnu prošlost, valjda nam neće biti slična budućnost. Ali ne treba gajiti nadu. Ne treba se mučiti. Treba živjeti. Bez nade.