Na samom smo kraju 2025. godine, trideset i pet godina je prošlo od uspostavljanja višestranačja predstavljenog kao demokratija, trideset godina od genocida u Srebrenici, i trideset godina od prekida rata i Mirovnog sporazuma iz Daytona potpisanog u Parizu. U samo pet godina od političkog i stranačkog organiziranja na nacionalnoj osnovi zemlja je rasturena, narod protjeran, raseljen, pobijen, počinjen je genocid a prethodili su mu bezbrojni zločini protiv čovječnosti od Krajine do istočne Bosne.
Nakon trideset i pet godina, imamo dovoljno informacija i potrebnu distancu da procijenimo i ocijenimo rezultate politika i stranačke prakse, naročito imajući u vidu deklarativne i programske razloge osnivanja nacionalističkih stranaka.
Ukratko, možemo zaključiti da su postigle suprotno od proklamiranih ciljeva i datih obećanja i da su u tome nacionalne stranke više ili manje slične, skoro identične. Takozvane nacionalne političke partije su osnovane sa primarnim i osnovnim zadatkom zaštite naroda u čije ime su organizirane. Vrijeme je pokazalo da to nisu narodne stranke već nacionalističke odnarođene organizacije. Između ostalog, jer nisu ispunile osnovni zadatak koji su same deklarirale. Naprotiv, napravile su sve oprečno od onoga što obećavaju stranački prvaci od devedesete godine prošlog stoljeća pa do danas. Umjesto da zaštite (svako svoj) narod, stranke su organizirano i nezajažljivo opljačkale (svaka svoj) narod. I po onome što smo do sada vidjeli, i nažalost doživjeli, trajno i nepopravljivo unazadile i u crno zavile sve (naše) narode.
SDA, kao prva osnovana nacionalna stranka u Bosni i Hercegovini uvela je princip „dogovora naroda“ koje predstavljaju stranke odnosno šefovi stranaka. Na svojoj koži smo osjetili posljedice tog principa koji je završio „konstitutivnošću naroda“, a i danas smo zatočenici dogovaranja bez dogovora „konstitutivnih“. SDA je pozivala da se glasa za nju da se ne ponovi Foča 1941. Muslimani su glasali za SDA a „Foča 1941.“ se ponovila godinu i po nakon prvih višestranačkih izbora, i to tako da su u Foči danas građani muslimanske vjeroispovijesti mala manjina. Velika većina onih koji su preživjeli nisu se vratili u Foču u vremenu Dejtonskog mira, niti će. Unatoč genocidu nad Muslimanima[1] u Drugom svjetskom ratu u istočnoj Bosni, konkretno u Foči, trideset godina poslije, Muslimani su opet bili većina. SDA niti je koga vratila u istočnu Bosnu niti je kome omogućila da se vrati.
Slično su, kao i devedesete, u vrijeme prošlih izbora sdaovci pozivali glasače da izaberu SDA da ne bi opet završili u masovnim grobnicama. Uprkos drskosti i bezobrazluku takvog poziva i „upozorenja“ bilo je dovoljno birača koji su opet dali svoj glas stranci destruktivne akcije sa čijom pojavom koincidiraju mnoge (egzistencijalne) nevolje Muslimana, odnosno Bošnjaka. Pozivali su da se opet glasa za stranku utemeljenu na (ispraznoj) mladomuslimanskoj ideologiji. Da se glasa za stranku što je „brinula“ o narodu koji je završio u masovnim grobnicama i diljem svijeta u izbjeglištvu. Za stranku koja je opljačkala vlastiti narod i urušila sve institucije koje su trebale omogućiti bolju budućnost tom narodu. Ipak, nije bilo dovoljno birača da SDA zadrži vlast u onoj mjeri u kojoj je toj porodičnoj stranci potrebno da nastavi pustošenje zemlje i pljačku naroda. Očito im nije dostatna sva dosadašnja šteta koju su načinili vlastitom narodu, tim smrtonosnim štetočinama prema narodu čije interese navodno štite evo već preko trideset i pet najtežih godina. Kao što Tarik Haverić lucidno zaključuje, o Mladim muslimanima, da su „najletalnija endogena pošast koja je pogodila islamizirane Slavene na Balkanu od XV. stoljeća do danas…”[2]
Hrvata je trenutno manje od 250.000 u Bosni i Hercegovini a bilo ih je prema popisu iz 1991. preko sedamsto hiljada, pardon – tisuća. To je rezultat 35 godina politike HDZ-a. Nije teško sračunati koliko je u prosjeku svake godine Hrvata, od kada o Hrvatima skrbi HDZ, odustalo od života u Bosni i Hercegovini.
Srbovanje s krvavim posljedicama za ne-Srbe (i za Srbe), ima za posljedicu to da je Srba danas skoro duplo manje u Bosni i Hercegovini nego prije rata.
Situacija sa stanovništvom nije bolja ni u susjednim državama, Hrvatskoj i Srbiji. „Demokratske“ promjene promijenile su demografiju za sva vremena. U dijaspori se rodila i stasava nova generacija sinova i kćeri bivših građana Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Makedonije i Crne Gore. Nova generacija stasava i u pobrojanim državama a zajedničko objema, i tamo daleko i ovdje blizu, je da ne pamte vrijeme prije ovog nevakta, i što nemaju za čim da žale jer za bolje ne znaju, kao što ne znaju da može bolje od ovog što je svima nama zajednička sadašnjost, odnosno da može ali negdje tamo, dovoljno daleko.
Napravljen je civilizacijski trokorak unazad i to se više ne može promijeniti. Kao što se prošlost ne može promijeniti uprkos činjenici da sve nacionalne stranke daju sve od sebe sve vrijeme da upravo prošlost promijene i učine je boljom za svoje potrebe, svjesno zanemarujući budućnost. Ne znaju niti su ikada znale pronaći pravi put u bolju budućnost. I to je velika, očigledna istina.
Potpuni bilans stanja i neuspjeha, završni račun, odnosno bankrot, dobije se kad se svemu navedenom doda da su pripadnici sva tri naroda u prosjeku neusporedivo siromašniji nego prije višestranačja. Uz obrazovanje, zdravstvo i sigurnost na znatno nižem nivou nego prije nacionalnog organiziranja i nazor demokratije, i sa ekonomijom u mizernom stanju, i bez perspektive, pa mladi sanjaju da napuste Bosnu i Hercegovinu i tako dobiju šansu da za sebe stvore prilike za bolje sutra a kako bi dobili mogućnost za bolje prekosutra. Znaju da su im, ako ostanu u svojoj domovini, šanse za bilo kakav boljitak beskonačno male. Osim u slučaju da se uhvate u stranačko-klijentelističko lopovsko kolo dok prvi u kolu maše zastavom lažnog ali konjunkturnog patriotizma. Patriotizam nacionalističkih stranaka je patriju ostavio bez djece.
Pitanje je samo koliko će još vremena proteći, da li će za jednu ili dvije generacije ovaj prostor konačno biti pretvoren u demografsku pustinju. Ili neće jer će se doseliti neki drugi ljudi koji će ovu zemlju znati voljeti i čuvati kako nisu oni koji su zapali našu generaciju kao vođe u bolju prošlost daleko od svake bolje budućnosti. Jer prevareni smo na brzinu, uhvaćeni na spavanju.
Preko noći, u kojoj nismo bili budni, pojavile su se nacionalne vođe o kojima nismo znali ništa važno, nismo znali njihove moralne i stručne kvalitete. Nismo ih stigli ni upoznati a našli smo se na stratištu spašavajući žive glave. Mnogi nisu uspjeli žive glave sačuvati, a one koji su pretekli spasila je puka sreća da su promašeni. Ili oni što su se pametno sklonili na bolja i sigurnija mjesta, daleko od naše zajedničke nesreće, i tako osigurali sebi preživljavanje i budućnost. Pokazalo se da pripadnici naših naroda i narodnosti uvijek imaju veće šanse za preživljavanje a samim tim i za bolju budućnost ako ne ostanu ovdje, jer sunce tuđeg neba bolje grije našeg čovjeka nego sunce ovog našeg sivog i tmurnog čije mrko lice najavljuje samo nevrijeme.
Ubrzo se ispostavilo da su takozvane nacionalne vođe kriminalci spremni da prodaju i narod i državu. Čak i za sitan ćar ako ništa veće ne mogu ušićariti. Državu su počeli pljačkati prije nego što su državu napravili, a narod su lagali i varali od prvog momenta kad su narod spomenuli i kad su se pred narodom (svaka svojim) ukazali predstavljajući se kao spasioci (svako svog) naroda. Nesretne narode tada nije trebalo spašavati (osim od novonastalih stranaka), ali su postali egzistencijalno ugroženi upravo pojavom nacionalističkih stranaka. Narode su te stranke brzo zavele i još brže odvele u propast, a obećana bolja budućnost postala je trajno grozna sadašnjost i vječna borba za bolju prošlost, bez ideje bolje budućnosti u kojoj će jednog lijepog dana svanuti predugo čekano bolje sutra. Pri tome su sebe namirili preko leđa svojih naroda i egzistencijalno osigurali da ih se ne tiče neizbježna crna sudbina koju su (svaka svom) narodu odredili. I to takvu sudbinu da je najbolja opcija za narod dužničko ropstvo, jer su sve druge mogućnosti gore.
Bosance i Hercegovce ne može utješiti ni činjenica da je naprimjer u Srbiji (pa donekle i u Hrvatskog) stanje slično, iako nemaju vanjskih neprijatelja kao što ima Bosna i Hercegovina upravo u Srbiji i Hrvatskoj. Čak utjehu ne nudi ni istorijska činjenica da dok su Bosni i Hercegovini o glavi radili (i rade) i sebi su o glavi radili (i rade). Dok su zvanične i nezvanične politike Srbije i Hrvatske činile sve da građanima Bosne i Hercegovine na sve načine otežaju život i učine ga u konačnici nemogućim, nisu time svojim građanima život učinile boljim, jer iz tih država bježe mladi (i stari) kao i iz naše domovine. Više nije utjeha da komšiji crkne krava jer nekim pravičnim čudom crkavaju i njihove i naše krave.
Ne tješi ni činjenica da smo bili avangarda kada je riječ o radu na vlastitoj propasti i samouništenju jer se čini da je čitav svijet krenuo putem jugoslavenskih naroda devedesetih. Zapravo različitim stranputicama koje sve vode na isto mjesto. I u bijelom svijetu su kao i kod nas “jaki“ umislili da su dovoljno jaki i jači od drugih i da slabijima od sebe mogu nametnuti svoju volju i pretvoriti im život u nevolju. Dovoljno je da pogledaju današnju Srbiju pa da vide šta ih eventualno čeka. Ali ne gledaju.
U želji da naprave veliku Srbiju nacionalisti su napravili manju Srbiju, u želji da „zaštite“ srpski narod taj narod su raselili i opljačkali, u želji da ujedine sve „srpske zemlje“ došli su do toga da prodaju Srbiju i „svetu srpsku zemlju“ najboljem ponuđaču za male pare i da tu svetinju pretvore u poligon za bezobzirne bjelosvjetske kapitaliste i njihove rudnike i sav otpad koji će za uspomenu na vrijeme beščašća za sobom ostaviti uz kancerogene bolesti za „srpsku decu“. Ne mora ovakav scenarij biti sudbina velikih globalnih sila ali možda će se to što drugima o glavi rade i njima samima obiti o glavu, a izvjesno je da takvim radnjama neće za svoje građane napraviti ništa bolje od onoga što već imaju, pa će kao Srbija od gotovine napraviti veresiju, a od likvidnosti dug koji će otplaćivati generacije osiromašenih građana. I tamo u polubijelom svijetu, kao i kod nas od devedesetih do danas, veliku moć su prigrabili najgori ljudi. Možda je uvijek tako bilo ali nikada kao u naše vrijeme to nije bilo tako bjelodano.
Na kraju, dok čekamo Novu godinu i nove ratove, nove agresije, na Venecuelu, Iran… nove promjene režima i državne udare, ne treba očekivati da će nova godina donijeti bilo šta dobro ili bar bolje u odnosu na proteklu 2025. Ništa dobro ne treba očekivati svijet koji ravnodušno posmatra, pa čak i direktno ili indirektno učestvuje u genocidu nad Palestincima a kako bi se Palestincima otela zemlja, i konačno preostala okupirana Palestina pretvorila u „zemlju bez naroda, za narod bez zemlje“.
Zlo raditi a dobru se nadati – ne ide. Odnos svijeta prema Izraelu nije appeasement, kakav je historija zapamtila kao politiku “moćne” Evrope, a prvenstveno Engleske, prema nadolazećem a ubrzo agresivnom fašizmu i nacizmu koji su svijet odveli u Drugi svjetski rat. Ovaj put se radi o saučesništvu koje će svijet pevesti na slično putovanje, ali vjerovatno sa još gorim posljedicama po čovječanstvo nego što je to bio slučaj u prva dva svjetska rata. Nad nama kao Damoklov mač visi opcija nuklearnog holokausta i realna mogućnost da će politički moćnici, ljudi bez vizije boljeg svijeta, uništiti čovječanstvo a s njim i život na Zemlji. Dugo nam je i trajala, a budala i manijaka ne manjka i savršeno su raspoređeni.
Potrebno je biti nadrealista pa naći razlog za optimizam. Zapravo, optimizam ili pesimizam više nisu dilema, ni mogućnost ličnog izbora, već znak neinformiranosti i nadrealizma. I to smo mogli naučiti ove godine, koja je bila gora nego prethodna. Ili eventualno ne misliti i ne gledati opšte stanje, ni lokalno ni globalno, već se posvetiti individualnoj sreći koja je moguća samo ako se stvarnost ignoriše, mada to stvarnost ne čini manje stvarnom, jer stvarno će nam stvarnost prije ili kasnije pokucati na vrata. Tako ćemo prigodno ispratiti 2025. pomenom ratnih sarajevskih nadrealista i jedne od njihovih nezaboravnih pjesmica.
Veju, veju pahulje / PAM po staklu šara / stiže Nova godina / gora nego stara.
Uzdravlje!
[1] Vidi Vladimir Dedijer i Antun Miletić: Genocid nad Muslimanima 1941-1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost – Sarajevo 1990.
[2] Tarik Haverić: Bošnjaštvo kao promašen projekt, ECLD 2025. str. 208