foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Dan poslije sporazuma

Dolazi zima. Možda ne duga, ali sigurno hladna. Dok čekamo da veju, veju pahulje i PAM po staklu šara, dolazi nam godina gora nego stara. Za to vrijeme političari ne mogu dići glavu od obaveza. Paraziti su najaktivniji kad se mijenja domaćin. Vakat je otkrivanja karata. Došlo je vrijeme da se sazna bar malo istine o šarenoj paralaži političke svakodnevnice u nas. Kratko će trajati, ali će dugo boljeti.

Do sada smo vidjeli da su mnogi nezavisni ipak zavisni od politike, pa sad oni što su krili svoj angažman i stvarnu političku vjeru, istrčavaju naizmjenično, individualno i grupno, u misiji spašavanja B Izetbegovića i njegove privatne stranke koju je naslijedio od oca kao rabljeni, havarisani automobil.

Nema odakle se ne pojavljuju spasitelji vojnika jarana. To što su glasači SDA na izborima nedvosmisleno pokazali da ne žele Sina Svoga Oca – nikom ništa. Dok jedan za drugim iskaču iz svojih političkih zemunica takozvani novinari i samozvani mislioci u zemlji i inostranstvu rade zapravo za nacionalističke kleptomane kao da je narod slijep kod očiju. Možda i jeste.

Na međunarodnom planu, Komšićev Hrvat, Sven Alkalaj u Ujedinjenim nacijama po instrukcijama šefa i šefovih SDA drugara napada Visokog predstavnika i međunarodnu zajednicu, a to znači Ameriku i EU, kao da je Schmidt u Daytonu podijelio Bosnu.

Nakon toga, Hrvat po potrebi vlastitih ambicija i funkcije, Alkalaj je suzdržan u osudi ekstremne politike Irana. Aferim. Da radi za neprijatelje Bosne i Bošnjaka ne bi bio efikasniji. I to sve nakon diplomatske hibernacije. U vrijeme eventualnog kandidatskog statusa za EU. A ta dva zapažena ekscesa u UN-u su otprilike sva diplomatska aktivnost Bosne i Hercegovine u trenutku dok nam „rade o glavi“.

Hulje maskirane kao patriote spremne su na sve u nadi da će za nagradu dobiti naprimjer ambasadorsko mjesto, bilo gdje, samo što dalje od ove Bosne besponosne koja im se po svemu sudeći gadi, a narode ove zemlje preziru jer “biraju nacionaliste kriminalce”, iste one kojima oni pomažu kad i koliko mogu. Mnogi su ponudili dušu za puno manje.

Elem, dolazi zima. Ministar energetike Džindić (SBB) pjeva pjesmu na kajdu direktora Elektroprivrede Andelije (SDA). Zapomažu udvoje, i solo, ne prestaju. Paradoksalno, sračunato i zlonamjerno tvrde da se građani ne mogu i ne smiju grijati na struju. Ne mogu građani, e da bi mogle privatne firme sa jednim zaposlenim od JP Elektroprivreda BiH nastaviti otkupljivati ogromne viškove električne energije i izvoziti umjesto Elektroprivrede, i ostvarivati goleme profite kao i do sada na “lijepe oči”. Većinu struje koja se izvozi, Elektroprivreda prodaje nakupcima ili kako se već zovu te privilegovane mušterije. Da bi te firme i ubuduće poslovale uspješno i knjižile milionske dobiti izvozom naše struje “iz ruke u ruku”, građani se ne mogu, i ne smiju grijati na struju. Preči je profit tajkuna nego egzistencija građana. Vazda bilo, sad se spominjalo.

SDP-ov potpredsjednik Vojin Mijatović svaki dan, mjesecima, drži po bar jedno slovo o Bosni i Hercegovini koju je otkrio prije dvije-tri godine kao svoju domovinu i odmah se do ušiju zaljubio u svoje otkriće, pa nas sve javno maltretira evo treća godina svojim akutno upaljenim patriotizmom, nakon iznenadnog izljeva domoljublja u mozak. Jašući na talasima demagogije i populizma bošnjačkog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda Željka Komšića, ovaj ublehar i smutljivac, pričao je Bošnjacima ono što žele čuti, kao i njegov uzor, sam Komšić. Satraše nas patriote u ime vlastitog patriotizma, a posebno oni čiju ljubav prema domovini pokreću snovi o funkcijama i pozicijama. A sve vrli ljevičari. Eno, i sdpovac Bećirović, novi član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda izabrao sebi pet savjetnika. Svi Bošnjaci, i nijedna žena – građanski i socijaldemokratski, nema šta.

Dodik, poput Vučića, vješto sabotira i rastura opoziciju. Trojanske magarce nalazi u svakome – od Mijatovića do Stanivukovića, i sve između, po potrebi. Za razliku od populiste i početnika Stanivukovića, Mijatović nema demokratsku legitimaciju jer u RS-u ima glasača koliko za jednog omanjeg autobusa, nešto poput Miškovog vozila u znamenitom filmu – Ko to tamo peva. Vozi Vojin samouvjereno zatvorenih očiju preko livada i oranica. O čemu šofer Mijatović sneva dok vozi, još se ne zna – ali će se uskoro znati. Sad je svejedno, glasove neupućenih i naivnih Bošnjaka iz dijaspore je već dobio. Ništa bez Bošnjaka. Vojin Mijatović je sezonska varijanta višemandatnog demagoga Željka Komšića. A demagogija je kriptonit o vratu demokratije.

Znakovito je i oštro napadao Vojin opoziciju u RS-u i koalicione partnere SDP-a u Federaciji, a nikad Dodika. I u kampanji, i evo nakon izbora. Ni B Izetbegovića, kojem je bio ničim izazvan prva pratilja u jednoj od njegovih rijetkih, incidentnih posjeta Banjaluci. Postavlja Mijatović ultimatume opoziciji u RS-u i koalicionim partnerima a Dodiku i Izetbegoviću otvara vrata, drži i svijeću i politički kišobran. Da Sin Svoga Oca ne pokisne, da mu ne ode na pluća, da ne okopni. Da Dildorad ne oslabi. Da njegove kandže duboko zarivene u srce Bosne ne popuste.

Sve što Mijatović govori i čini, direktno ili posredno, je odgovornost Nermina Nikšića, odnosno SDP-a, u čije ime govori i radi, kako sam Mijatović javno kaže, jer “sve odluke SDP-a donose organi stranke”. Ipak, ostaje pitanje zašto se Nikšić a ne organi SDP-a sreće sa liderima političkih partija u kafani, vaninstitucionalno, po starom lošem običaju; sa liderima stranaka koje su zlo radile Šestorci, Trojci, a sada Osmorci. Simbolično, na dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kao prije tri godine na petak 13., na dan koji nekima nije bio sretan.

Dok SDA trolovi, botovi i ostali skotovi slave Željka Komšića, jer je lojalan partner B Izetbegovića, apsolutnog individualnog gubitnika proteklih izbora, u isto vrijeme podlo napadaju jednog drugog, a zapravo prvog, Komšića. Profesor Ivo Komšić jedan je od rijetkih koji još uvijek misli i govori svojom glavom, pa je protivno razularenoj i ostrašćenoj većini, tumačio odluke visokog predstavnika i izborni fijasko B Izetbegovića. To ga je pretvorilo u metu za gađanje i vreću za udaranje, i to podjednako od SDA ekstremista, kao i od verbalnih građana, lažnih intelektualaca koji su šutili ili mumljali dvadeset godina o SDA nepočinstvima – lopovluku i izdajama – a eto ih sada kao objektivnih kritičara svake alternative SDA. Ali prva ljubav zaborava nema pa se sve sjatilo oko SDA narativa da je Schmidt din dušmanin Bošnjaka i Bosne, a opozicija hipotetički izdajnička. A neumsko-mostarski izdajnik Bosne, Sin Svoga Oca, saveznik uzpovaca, opet im je izvan fokusa.

Treba napomenuti da je teško napraviti veću političku i istorijsku štetu Bosni (i svim njenim građanima) od one počinjene u Daytonu. A ono što živimo od tada do danas posljedica je odustajanja od Republike Bosne i Hercegovine, a za to niko nije imao mandat. I međunarodna pravna potvrda RS-a. Ni za to niko nije imao mandat. Oboje je prihvaćeno i potpisano i legitimiziralo je rezultate agresije i genocida. Bosna je podijeljena na tri naroda u skladu sa idejom o „dogovoru naroda“. Jedino oko čega su se narodi preko svojih zastupnika u 30 godina demokratije uspjeli dogovoriti (osim sukoba) jeste unutrašnja podjela Bosne i Hercegovine i Bosna svezana sa tri gordijska čvora. A to nije potpisao Schmidt, već Izetbegović Stariji, ne pitajući ni borce ni civile ni građane ni narode šta misle, a još manje šta žele. I o Schmidtovim pravim namjerama ubrzo ćemo znati više, a samim tim i o njegovoj misiji, odnosno planu Amerike, a i EU, za Bosnu i Hercegovinu.

Zato ćemo do Sudnjeg dana ispaštati taj potpis iz Daytona, i Pariza – odnosno sporazum (za vječni nesporazum) u kojem Bosanci u Bosni i Hercegovini pravno ne postoje, između ostalog, pa su Bosanci i Hercegovci odnosno građani Bosne i Hercegovine Dejtonskim sporazumom izgubili rat – a sve ove godine samo se valjamo u blatu Izetbegovićevih pogubnih odluka koje je uvijek bez greške i bez odlaganja donosio u korist i na zadovoljstvo neprijatelja Bosne, agresora. Da ne nabrajamo – od uspavanke “rata biti neće”, preko Ženeve i priznavanja teroriste Karadžića kao pregovarača, legitimne druge strane, do potpisivanja Daytona.

Sporazum je riječ mjeseca. Traže zavisni intelektualci da pročitaju sporazum Čovića i Osmorke, a ne traže da pročitaju sporazum Izetbegovića i Čovića iz Mostara. Ne zanimaju ih sitno slovo i nevelike riječi i još jedan pokušaj daljnje podjele Bosne.

Pred nama je završni čin nove epizode beščašća. Uskoro će se znati ko je izdajnik a ko prevarant. Samo što ni od tog saznanja nećemo imati nikakve koristi. Ili ne znamo šta nam se sprema, ili znamo ali smo bespomoćni. Podsjeća na raspoloženje dan poslije sporazuma u Daytonu.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade