Ove godine Iranci su u jednom danu dočekali Bajram, novu godinu i sedamdeset petu godišnjicu nacionalizacije iranske nafte koju je proveo prvi demokratski izabrani premijer Irana. Dvije godine kasnije američko-britanska ujdurma ga je svrgnula s vlasti da bi izmislili i inaugurirali šaha koji će strahovladati Iranom preko četvrt stoljeća i služiti interesima imperijalista. I dan-danas se krv prolijeva zbog nafte, a Iran je objekt kolonijalnih i imperijalnih vlažnih snova. Samo što se ovaj put kapitalistički teroristi bude u znoju a na javi ih čeka košmar. Predugo su živote miliona djece Bliskog istoka pretvarali u mòre bez kraja i konca. Zlo se vraća onima koji drugima zlo žele.
Dvadesetog marta svi smo dočekali proljeće koje je i ove godine stiglo dan ranije ali ipak prekasno za nadu u bolje sutra ili bilo koji oblik informiranog optimizma. Nairuz i proljeće – novi početak. Nova neizvjesnost. Šta god da donosi ovo proljeće, svijet više neće biti isti.
Počela je četvrta sedmica rata koji je najavljen kao promjena režima, „oslobođenje iranskog naroda“ i ograničena vojna akcija koja će trajati svega nekoliko dana, da bi dva dana kasnije dani postali sedmice, a poslije tri sedmice kraj rata se ne nazire. Trump je odmah nakon početka agresije objavio pobjedu, slično kao u junu prošle godine, i obznanio da je Iran vojno uništen i da je iranskoj vojsci ostalo svega desetina raketnog naoružanja. Od tada svako dva dana priča to isto, a njegovi imaginarni trijumfi se smjenjuju sa stvarnim novim napadima na „pobijeđenog“ neprijatelja, i sa uzaludnim pokušajima pregovora u želji za primirjem. Iranci ne žele razgovarati o primirju nakon što su Amerikanci dva puta za manje od devet mjeseci pregovore iskoristili za napade na Iran. Iranci se bore za opstanak, a imaju i stratešku priliku. Njihovi ciljevi i uslovi za kraj rata su zatvaranje američkih vojnih baza na Bliskom istoku, ukidanje sankcija i ratna odšteta.
Iranci su prvih dana proljeća lansirali desetine raketa na američke baze u Perzijskom zaljevu i Saudijskoj Arabiji, uz konstantne i raznovrsne udare na Izrael. Napade na Iran mediji zovu samoodbranom, a samoodbranu Irana nazivaju neisprovociranim napadima. Nakon Gaze, orvelijanski starogovor ne iznenađuje.
Iran postepeno otkriva karte i vodi odbrambeni rat promišljenom strategijom protiv najveće sile na svijetu koja svoje ambicije i agresiju bazira na vlastitoj aroganciji i brutalnoj slijepoj vojnoj moći. Sljepilo je totalno i to se vidi svakog dana od početka rata.
Evidentno, Amerika je sama svoj najveći neprijatelj. Učestvuje u ratu protiv vlastitih interesa, i finansira ga. Izrael se nada totalnom uništenju Irana i zemalja Perzijskog zaljeva i Saudijske Arabije želeći da tako (p)ostane najveća sila na Bliskom istoku bez konkurencije i da na taj način, nekad u (sve daljoj) budućnosti, ostvari konačni plan – Veliki Izrael. Ali svako ima neki plan dok ga ne pogodi iranska raketa.
Iako su po vlastitim izjavama dobili i ovaj rat, Usrael nastavlja sa bombardovanjem a težište je sve više na civilima i civilnoj infrastrukturi. Američko ministarstvo rata traži dodatnih 200 hiljada miliona dolara, jer im rekordni budžet od milion miliona za ovu godinu nije dovoljan. Kako će biti kada bezbrojne dronove od dvadeset hiljada dolara presreću sa po nekoliko raketa od kojih svaka vrijedi nekoliko miliona dolara?
Unatoč objavljenom uništenju iranskih vojnih kapaciteta od 350%, Iran nastavlja da se brani. Nakon tri sedmice odgovori na usraelske napade su intenzivniji i ubojitiji. Ali to nije sve – najavljuju upotrebu novih oružja i nove „ranije isplanirane“ akcije. Uprkos sili koja se na njih obrušila, razaranjima i žrtvama, i skoro pola stoljeća preživljavanja pod sankcijama.
Blokiran je Hormuški tjesnac, i nakon samo nekoliko dana iranskih sankcija, „svijet“ je poludio. S druge strane, Iran stoički trpi pola vijeka sankcije „svijeta“ i daleko je od ludila.
Iran do sada nije naplaćivao prolazak kroz Hormuški tjesnac, iako Egipat naplaćuje Suecki kanal. I Panama. I Turska naplaćuje prolazak Bosforom, Danska moreuzom Kattegat, a Kanada i Amerika St. Lawrenceom. Iranski parlament raspravlja o zakonu kojim će se regulisati tarife za Hormuški tjesnac. Iran njime suvereno upravlja, a usput razara temelje preko pola vijeka stare petrodolar politike.
Nakon što je prije dvije sedmice skinula sankcije na rusku naftu, Amerika je ukinula sankcije i na iransku naftu koja je već na moru u tankerima. Namjera je da se umiri uznemireno tržište i da se eventualno zadovolji prevelika potražnja nakon rata koji je Usrael počeo napadom na Iran. Odgovor Irana je da nema naftnih viškova koje bi mogao usmjeriti na svjetsko tržište. Iran će naravno svoju naftu isporučivati vjernim kineskim mušterijama po cijeni većoj nego ranije.
Nakon usraelskog napada na iranska nuklearna postrojenja Iran je promptno odgovorio, kako je i najavio, i raketirao Dimonu, izraelski nuklearni centar, i grad Arad, prebivalište nuklearnih stručnjaka. Tako je nastavio odgovarati na sve napade i proglasio raketnu dominaciju nebom iznad okupiranih teritorija.
Trump je nakon još jedne serije kontradiktornih i apsurdnih izjava o Hormuškom prolazu – da taj tjesnac ne treba Amerikancima, da se njime trebaju baviti oni koji ga koriste a ne Amerika, da će se sam otvoriti, da privodi vojne operacije kraju, i tome slično – iznenada uputio ultimatum od 48 sati koji (začuđujuće) ističe nekoliko sati nakon otvaranja američkih berzi 23. marta. U slučaju da Iran ne otvori Hormuški moreuz Trump je zaprijetio da će bombardovati i uništiti iranske elektrane a počet će, kako je najavio, najvećom. Iran nije ni trepnuo, na ovu novu terorističku prijetnju, već je najavio da će u slučaju napada na elektrane i energetska postrojenja odgovoriti uništenjem elektrana u vlasništvu Usraela ili njihovih saveznika, kao i naftnih bušotina i plinskih platformi, rafinerija, depoa… I sistema za desalinizaciju što u slučaju Izraela, Saudijske Arabije i zemalja zaljeva predstavlja egzistencijalnu tragediju jer će tako ostati na suhom bez šanse za preživljavanjem većine stanovništva duže od desetak dana.
Teško je zamisliti šta je još potrebno pa da Usrael shvati i prihvati da Iran neće tolerisati nasilje i da je vrijeme iranskog strateškog strpljenja prošlo početkom ovog rata, ubistvima imama Hamneija, vojnih i političkih vođa Irana, i djevojčica u Minabu. Šta još treba da se desi pa da Usrael shvati i prihvati da je Iran spreman i naoružan da na svaki napad, provokaciju i eskalaciju odgovori adekvatno – eskalacijom sa svoje strane s namjerom obeshrabrivanja daljnje agresije i konačne deeskalacije? Šta je još potrebno da Usrael prihvati činjenicu da je Epska furija zapravo Epska fula? Šta još treba da shvate i prihvate da je ničim izazvan, osim željom Izraela i dokumentima afere Epstein, napad na Iran katastrofalna manifestacija nepromišljenosti i hibrisa?
Iako je Trump konzistentno nekonzistentan, narcisoidan, korumpiran, kompromitovan i dementan, njegovim najnovijim ultimatumom svijet se našao na raskrsnici. Amerika ima dvije opcije – da nastavi eskalaciju i povede svijet stranputicom ravno u ambis ili da se povuče i provuče kroz tjesnac u koji se dovela navođena Izraelom.
Uništenje Bliskog istoka sa svim energetskim potencijalima može Izraelu izgledati kao strateška pobjeda, ali će za Ameriku biti strateški poraz. Osim toga, Izrael će i sam platiti preveliku cijenu svoje arogancije i sve skupa pretvoriti u Pirovu stratešku pobjedu. Iranci su spremni na oba scenarija. Ali ostatak svijeta nije.