foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Bajram dođe, svima osim njima

Djeci Palestine

Volim praznike. Rijetko koristim blagdane za putovanja. Volim prazne sarajevske ulice. Ispražnjen i tih grad je moja svetkovina. Praznici nude užitak druženja sa svojim gradom nasamo, u tim rijetkim danima kad nam ne smeta hipnotisana gomila

Kažu da grad čine ljudi. Nekad sam i sam slično mislio. Danas razmišljam i osjećam drugačije. Grad su drvoredi, aleje, ulice i sokaci, mahale i avenije, zgrade, kuće i u njima budžaci, bašte i voćnjaci, mačke i ptice. Grad je tišina, nije vreva živa. 

***

Ispod prozora prolazi raštimani orkestar sa trubama i taparom. Variraju temu i refren „Emine“ Serbezovskog u post-postmodernističkom mashupsmiksanu s „Osman-agom“ Usnije Redžepove. Ne smetaju mi. Slušam zvuk a ne muziku. Sviđaju mi se boje, timbar instrumenta, zavodi me svaki udar bubnja, čujem kontakt bata i kože, dinamika i tranzijenti su neodoljivi. Nijednu pjesmu ni temu ne završavaju, sviraju nekoliko uvodnih taktova samo da konstatuju melodiju pa se brzo raspadnu da bi se još brže sakupili u nekoj drugoj frazi ili foršpilu što liči na temu. Promašili su program kao intonaciju. Valjda će im neko nekad reći da kafanski klasici nisu poželjan bajramski repertoar. A možda i jesu.

Zvuk i orkestar se udaljavaju brzinom kojom su došli i u rasklimanom ritmu gibaju se u fade out. Došli su u pogrešnu ulicu, niko ne izlazi na prozor da im baci kovanice ili štipaljkom prikliještenu novčanicu. Odlaze. Kao da u daljini čujem temu „Otpisani“, Miće Markovića. Nisam siguran. Možda to samo svira u mojoj glavi. Svejedno je. 

***

Dođe još jedan Kurban-bajram. Imućniji muslimani obavljaju hadž. Sirotinja se nada sahanu masne čorbe. Ovog časa milioni hodočaste, a milioni pate – ubijaju ih, izgladnjuju, sakate, ponižavaju. Danas su i Meka i Medina u Gazi. Bajram dođe, svima osim njima. Ne mirišu njihove avlije. Nema ih. Nema ni radosti. 
 

Muslimani hodočaste. Došli su u Minu da kamenuju tri džemreta. Odriču se šejtana, nalet ga bilo, ali se ne odriču sebičnosti. Simbolički, bilo bi dobro da se kamenjem bacaju i jedni na druge jer ubijaju jata Tvoja, našu braću i sestrice. Mjesecima, godinama, decenijama. 

Kažu da se u Meki ne smije vijoriti ni nositi zastava Palestine, a i kufija je zabranjena. Skrbnici Ćabe su saveznici i pokrovitelji Izraela i Amerike koji neumorno ubijaju njihovu palestinsku braću i sestre u vraškoj raboti i naumu da ih istrijebe i otmu im zemlju. Vlade muslimanskih zemalja su ujedinjene u ravnodušju prema patnjama i stradanju Palestinaca. Neka nastave hodočastiti, simbolički kamenovati Iblisa, neka žrtvuju ovnove i ovce, dok su Palestinci kurbani. Malo šta šokira kao indiferencija prema patnjama drugih. 

Djeca Gaze. Nevina. Najbliža ravnodušnom Bogu. Stradaju s Božijim imenom na usnama i Bogom u srcima. Uzalud. Niko ne čuje njihove krike i jecaje, niko ne vidi njihove suze, i ako vide ne haju, osim onih koji pate i plaču zajedno s njima. 

***

Na mrežama pršte bajramske čestitke, smjenjuju se sa snimcima iz Gaze. Raskomadana tijela djece, beživotna, razbacana po ruševinama grada, mahale, porodice… života. 

Danas će se muslimani svijeta gostiti raznim delicijama, i obilne obroke zalijevati limunadom i šerbetom, a djeca Gaze će sanjati komad hljeba i čašu vode. Lideri, a i građani, bizarnih muslimanskih državica i državetina će vodom prati noge i neće im naumpasti žedna djeca Gaze. Možda nekome hoće, nakratko. A onda će se stresti od jeze i sa sebe otresti saosjećanje kao pustinjski pijesak, otrest će empatiju da im se kao mrena na oči ne navuče, ili pod kožu podvuče. 

Ali šta mogu učiniti da pomognu, upitat će neko? Svašta može učiniti stotine miliona muslimana dok nedaleko stotine hiljada muslimana sanja čašu vode i hljeb kruha. Dok idu po brašno i rižu a iza vreća se kriju i vrebaju ubice čekajući namamljene izgladnjele da ih hladnokrvno umore. Ne mogu muslimanski prvaci učiniti ništa da pomognu svojoj braći i sestrama, ali mogu učiniti i čine sve i svašta da pomognu njihovim dželatima. 

Nijedna ambasada u Izraelu nije zatvorena, nijedna država nije prestala prodavati oružje Izraelu, nijedna sankcija protiv Izraela nije uvedena. Bjelosvjetski lideri verbaliziraju humanizam i međunarodne zakone. Pričaju priče o onome što je davno umrlo u Gazi, dok rade radnje da kupe ubicama vrijeme.

Bajrambarećula djeci Palestine i njihovim majkama i očevima. Bajrambarećula palestinskoj siročadi, i roditeljima koji su ostali bez djece. 

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade
Zubčević: Gluho bilo
Zubčević: Osmi putnik
Zubčević: Završena država
Balija i baliluk
Zubčević: Pometi zastavu
Zubčević: Nejse
Zubčević: Slovo o Marku
Zubčević: Tvrtko i Marko
Zubčević: Obećana zemlja
Zubčević: Ogadi pa vladaj
Zubčević: Hey, Joe?!
Zubčević: Efefef epilog
Zubčević: Rat ili mir
Zubčević: Tri dana juna
Zubčević: French Touch
Zubčević: Talačka kriza
Zubčević: Dani žalosti
Zubčević: Mirna Bosna
Zubčević: Vrijeme čuda
Zubčević: Jedno te isto