Djeci Palestine
Volim praznike. Rijetko koristim blagdane za putovanja. Volim prazne sarajevske ulice. Ispražnjen i tih grad je moja svetkovina. Praznici nude užitak druženja sa svojim gradom nasamo, u tim rijetkim danima kad nam ne smeta hipnotisana gomila.
Kažu da grad čine ljudi. Nekad sam i sam slično mislio. Danas razmišljam i osjećam drugačije. Grad su drvoredi, aleje, ulice i sokaci, mahale i avenije, zgrade, kuće i u njima budžaci, bašte i voćnjaci, mačke i ptice. Grad je tišina, nije vreva živa.
***
Ispod prozora prolazi raštimani orkestar sa trubama i taparom. Variraju temu i refren „Emine“ Serbezovskog u post-postmodernističkom mashup
Zvuk i orkestar se udaljavaju brzinom kojom su došli i u rasklimanom ritmu gibaju se u fade out. Došli su u pogrešnu ulicu, niko ne izlazi na prozor da im baci kovanice ili štipaljkom prikliještenu novčanicu. Odlaze. Kao da u daljini čujem temu „Otpisani“, Miće Markovića. Nisam siguran. Možda to samo svira u mojoj glavi. Svejedno je.
***
Muslimani hodočaste. Došli su u Minu da kamenuju tri džemreta. Odriču se šejtana, nalet ga bilo, ali se ne odriču sebičnosti. Simbolički, bilo bi dobro da se kamenjem bacaju i jedni na druge jer ubijaju jata Tvoja, našu braću i sestrice. Mjesecima, godinama, decenijama.
Kažu da se u Meki ne smije vijoriti ni nositi zastava Palestine, a i kufija je zabranjena. Skrbnici Ćabe su saveznici i pokrovitelji Izraela i Amerike koji neumorno ubijaju njihovu palestinsku braću i sestre u vraškoj raboti i naumu da ih istrijebe i otmu im zemlju. Vlade muslimanskih zemalja su ujedinjene u ravnodušju prema patnjama i stradanju Palestinaca. Neka nastave hodočastiti, simbolički kamenovati Iblisa, neka žrtvuju ovnove i ovce, dok su Palestinci kurbani. Malo šta šokira kao indiferencija prema patnjama drugih.
Djeca Gaze. Nevina. Najbliža ravnodušnom Bogu. Stradaju s Božijim imenom na usnama i Bogom u srcima. Uzalud. Niko ne čuje njihove krike i jecaje, niko ne vidi njihove suze, i ako vide ne haju, osim onih koji pate i plaču zajedno s njima.
***
Na mrežama pršte bajramske čestitke, smjenjuju se sa snimcima iz Gaze. Raskomadana tijela djece, beživotna, razbacana po ruševinama grada, mahale, porodice… života.
Danas će se muslimani svijeta gostiti raznim delicijama, i obilne obroke zalijevati limunadom i šerbetom, a djeca Gaze će sanjati komad hljeba i čašu vode. Lideri, a i građani, bizarnih muslimanskih državica i državetina će vodom prati noge i neće im naumpasti žedna djeca Gaze. Možda nekome hoće, nakratko. A onda će se stresti od jeze i sa sebe otresti saosjećanje kao pustinjski pijesak, otrest će empatiju da im se kao mrena na oči ne navuče, ili pod kožu podvuče.
Ali šta mogu učiniti da pomognu, upitat će neko? Svašta može učiniti stotine miliona muslimana dok nedaleko stotine hiljada muslimana sanja čašu vode i hljeb kruha. Dok idu po brašno i rižu a iza vreća se kriju i vrebaju ubice čekajući namamljene izgladnjele da ih hladnokrvno umore. Ne mogu muslimanski prvaci učiniti ništa da pomognu svojoj braći i sestrama, ali mogu učiniti i čine sve i svašta da pomognu njihovim dželatima.
Nijedna ambasada u Izraelu nije zatvorena, nijedna država nije prestala prodavati oružje Izraelu, nijedna sankcija protiv Izraela nije uvedena. Bjelosvjetski lideri verbaliziraju humanizam i međunarodne zakone. Pričaju priče o onome što je davno umrlo u Gazi, dok rade radnje da kupe ubicama vrijeme.