Ofucala se loša ideja Otvorenog Balkana kao regionalne platforme za ekonomsku saradnju i tome slično. Da li je to nova ujdurma, prelazna faza u pokušaju stvaranja novih “velikih” država – Srbije i Albanije – da li je Otvoreni Balkan doživotni zatvor za ionako davno zarobljenu Bosnu i Hercegovinu, ili je to projekat “regionalnog” ekonomskog razvoja i prijateljskih odnosa?
Nakon užasa rata i strave poraća stvari više nisu i neće biti iste, to je valjda jasno. Nakon svih ovih najtežih godina, nakon varvarske agresije na bližnje, brisanja svega građanskog, obesmišljavanja institucija, a da bi se zavela vladavina terora podobnih i poslušnih u sistemu nekažnjivosti pod prozirnom zastavom nacionalizma. Od Vardara pa (skoro) do Triglava.
Aktuelna zvanična politika Srbije prema ratnim zločinima i zločincima, prema genocidu, odnos Srbije prema prošlosti – definira našu sadašnjost i određuje našu budućnost.
U “novoj” smo situaciji. Slično kao da se rugaju Jevrejima i prijete novim holokaustom. Od nas se evidentno očekuje da “sarađujemo” sa istim, ili vrlo sličnim, onima što su rušili, palili, mučili, silovali i ubijali, ničim izazvani? Da se “dogovaramo” s njima dok slave ratne zločince, a negiraju zločine? To je poruka za generacije koje odlaze? Najavljivanje reprize Srebrenice na putu ka Otvorenom Balkanu?
Slučaj dvije studentice koje su veličale ratnog zločinca i ratne zločine, nedvojbeno govori o politici Vučića i njegovih belivučića (i Dildorada). Promptno su nagrađene stipendijama za nastavak studija u Beogradu, umjesto u Sarajevu koje tako razdragano mrze kao i Bosnu, a nisu se bile ni rodile kad su silovane njihove vršnjakinje, Bošnjakinje. Sistematski. Hiljade djevojčica, djevojaka i žena. I one takve zločine eksplicitno i svim srcem podržavaju.
Stipendije je dao Aleksandar Buljin, nekadašnji mali Mire Milošević… Vučićev ministar odbrane, policije, a trenutno – direktor BIA. “Vučićev čovjek za prljave poslove” po riječima svjetskih medija. Od prošle sedmice je i na američkoj crnoj listi zbog povezanosti sa trgovinom drogom i ko zna s čime i s kime još, pored golemog posla koji obavlja za Rusiju bez imalo ustručavanja i skrivanja. Prljav posao ovaj put je mentalna prljavština i duhovna bijeda dviju studentica i njihovo ponosno ponovljeno verbalno nedjelo. To je sve što treba znati o njima i o njihovom odgoju, to su bjelodano intelektualni dometi tih djevojaka, krajnji. Idealne građanke Vučićeve Srbije.
Toliko je sasvim dovoljno o državi Srbiji danas, i njenoj zvaničnoj politici i praksi. Nema tu države za građane. Građani vlast mogu osjetiti samo kao represivni aparat, koji uz to štiti legalne kriminalce. Kriminal je u osnovi naprednjačke politike. To je u biti ista radikalska ideologija huliganstva koja je za potrebe stranog tržišta svoju staru sivomaslinastu boju uniforme JNA zamijenila savremenom odorom sa maskirnim uzorkom.
Buljin je zapravo kao diletant kriminalno logičan izbor na čelu službe koja je još od vremena profesionalca Jovice Stanišića kriminalizirana, vertikalno i horizontalno. Stanišić je osuđeni ratni zločinac i zlo svoje vrste. Odgovoran je za stvaranje preduslova mržnje i početak rata, i predano je radio da ta mržnja i rat stalno napreduju ka većem zlu koje skriva još veći kriminal. Stanišić je svojevremeno kontrolisao i nadzirao puteve droge i tržište narkotika. Tako i Buljin danas. Zato sankcije, između ostalog. U Stanišićev vakat u trezoru službe pronađena je kamionska količina kokaina. Za vladavine Vučića stvari su na naprednom nivou organizacije. Slikovit primjer je afera “Jovanjica”, državna plantaža za (ilegalnu) proizvodnju marihuane – tona i po “zeljaste materije” (visoke kvalitete) u trenutku otkrivanja. Zbog te afere su inspektori – koji su itekako organizovan kriminal otkrili – proganjani. I dalje traje hajka. Na inspektore, naravno.
Za tonu i po marihuane Vučić je kao glasnogovornik izjavio da to nije kokain, i da je marihuana u nekim evropskim državama legalna, nije spomenuo da u Srbiji ipak nije. Da se koristi i u medicinske svrhe. Riječju, “lek”. A onda je sve pokvario pričom da je to zapravo konoplja koja se koristi u Srbiji od davnina. Pojavljuju se, opet, “naše bake i deke”, targetirano u skladu s rezultatima istraživanja javnog mnijenja. Rutinerski.
U isto vrijeme, Buljin, njegov ministar za sve, u to vrijeme za policiju, osim što se ranije slikao u plavom radničkom odijelu na plantaži (u stakleniku), obećava šest mjeseci zatvora za jedan joint – “toliko mogu, toliko ću da dam”, kaže keslajući se ministar policije. Koliko je jointa od po šest mjeseci u milion i po grama koliko je bilo na plantaži u Jovanjici, Buljine? Neka je gram po jointu, a nije – to ti je 750 hiljada godina robije. Haman taman da svi naprednjaci dobiju po nekoliko doživotnih kazni. A kad si već tu, kako ti je tetka iz Kanade, zna li se šta?
Da sve bude urnebesna sprdačina, Buljin je prilikom obilaska jedinice za borbu protiv narkotika, u svojstvu ministra policije, obišao postrojene pripadnike uključujući i psa koji je na ministra neprestano lajao. Možda može neke građane Srbije ubijediti da je mentalno zdrav, ali policijskog psa ne može uvjeriti da u džepu (ili u sebi) nema drogu. Laje policijski pas na Vučićevog kera, pardon ministra, a ministar se, pardon, ker pravi lud. Jasno, Buljin je Vučićeva kučka spremna da skoči, zalaje i ujede svakoga na koga je napuca gazda kojem je, osim sebi, jedino vjerna. Čak je i Belivuk izjavio za Buljina da je “narkoman” i da mu “ne vjeruje”. Ergo, sa ministrom policije nisu htjeli da imaju posla ni notorni kriminalci. Oj, Srbijo, pogledaj se u ogledalu, ne bleji u Vučićeve ekrane.
Vratimo se na ideju Otvorenog Balkana i podvalu u pokušaju. Malo znamo ali je dovoljno rečeno o ideji da se razabere da ima svoje zdravorazumske i ekonomski logične osnove. Ali zdrav razum i logika ne žive na Zapadnom Balkanu. Srbija i danas jaše crnog konja, mamuza i kandžija isluženo, sipljivo kljuse nacionalizma, šovinizma, zla i agresivnih velikodržavnih ambicija, opšteg kriminala. Što te ambicije duže traju i što su veće Srbija će biti manja, ne samo teritorijalno. Sprega mafije i države dosegla je nivo simbioze. Ni jednima ni drugima nema života jednih bez drugih, a građani ostaju svezani, između čekića korupcije i nakovnja lažne, isprazne nacionalističke ideologije, bez glave i repa.
Korupcija je (p)ostala imanentna mentalitetu političke svjetine na prostoru zamišljenog Otvorenog Balkana. Sve u vezi s tim rečeno za Srbiju vrijedi u izvjesnoj mjeri i za druge zemlje potencijalne članice, jer žive u slično zatvorenom i zarobljenom društvu kao što je Srbija. Nama u Bosni je tradicionalno najgore, zatočenici smo ne jednog već čitavog niza režima i politika u zemlji i susjedstvu. I šire! Ništa novo. Navikli smo.
Hrvatska u skladu s Tuđmanovom “tražite sve što i Srbi (u Bosni) ali nemojte prvi” nastavlja da prati i eventualno lešinari kljucajući još živo meso Bosne. Oni su svoju istorijsku ulogu odigrali u savezu Milošević-Tuđman, na preveliku štetu Bosne i Hercegovine i njenih građana, gurajući nas sve u “bespuća povijesne zbiljnosti”.
Prije samo nekoliko dana, u Evropskom parlamentu HDZ-ovi poslanici su glasali protiv osude nedavnih izjava ratnog zločinca Darija Kordića (uključujući i Željanu Zovko, “zastupnicu” blajburških crnih misionara). Kordić je nositelj nekoliko najviših odlikovanja RH, između ostalog “Reda kneza Branimira s ogrlicom, Reda Nikole Šubića Zrinskog, i za posebne zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH i njezina odnosa s drugim državama, za junački čin u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti ili iznimnim okolnostima u miru te za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države”. Kordić je presuđeni ratni zločinac i djecoubica.
Ipak, Hrvatska je nešto drugačija nego što je bila za vrijeme Tuđmana, dok je Vučićeva Srbija egzemplar dosljednje politike mržnje i nasilja svake vrste, na steroidima! Politike zla originalnog nečastivog, kasapina i kriminalca Miloševića. Tradiciju zla nastavio je Koštunica, ali je važniji nastavak radikalnog zla Tome Grobara i njegove tada desne ruke Vučića, a sve u okviru naci-ideologije krvi i zemlje ratnog zločinca Šešelja (najvažnijeg saveznika Miloševića) koji je i danas megafon službe, mržnje, zla i Vučića, pa na nacionalnim frekvencijama neumorno i nezasitno jede ono što se ne jede ponavljajući svoje minhauzenske avanture neumorno trujući društvo smrtonosno, kao izvor vode, mržnjom koja zaziva samo nove rijeke mržnje, i smrti.
Zato je priča o Otvorenom Balkanu, ili bilo kojoj drugoj ideji partnerstva sa Vučićevom Srbijom ravna skoku sa zgrade na glavu, bez kacige. Sa negatorima genocida (spremnim da zlo ponove)? Sa krvnicima koji svoje građane tranžiraju i faširaju kao teleće butove i onda to još perverzni, travestirani predsjednik prikazuje na televiziji?!
Zato mjesecima, svake sedmice Srbija šeta protiv nasilja. Ne bih da im rušim snješka usred ljeta, ali džaba šetaju ako neće šetati i protiv veličanja ratnih zločinaca i njihovih nedjela. Nema većeg nasilja od ratnih zločina i genocida. Problem je što velika većina Vučićeve opozicije ima sličan stav o ratnim zločincima kao i Vučić. Ali neka im je sa srećom.
Građani, šetači Srbije su razbili strah od Vučićevog režima, šteta što nisu svi šetači razbili i mitove kojima su otrovani, svu nataloženu višedecenijsku zlu propagandu, pranje i ispiranje mozga centrifugom; sav taj sediment koji se pretvorio u hridinu na koju se nasuče svaka progresivna ideja, svaka mogućnost boljeg sutra.
Ostaje nada da samoskrajnuta “pristojna i dostojna” Srbija može biti značajnija nego što je danas (i posljednjih preko trideset godina). Ali se ne treba nadati da će bez suočavanja sa prošlošću izaći na pravi put i iskoračiti iz tame na svjetlo bolje budućnosti za svoje građane.
To što BIA preko reda upisuje i stipendira pomenute studentice govori o samostalnosti fakulteta. Preporuka za stipendiju – veličanje ratnih zločinaca i ratnih zločina. Nedvosmislen signal svim studentima u Srbiji – nisu kriteriji za stipendiju i prijem na visoku školu znanje, talenat i izvrsnost već veličanje ratnih zločinaca i njihovih nedjela. Ne znam kako razmišljaju neka studentica ili student u Srbiji koji nisu ispunili nominalne uslove za tu stipendiju ili oni koji neće biti primljeni na fakultet na koje će primiti dotične studentice iz RS-a.
Da ne dužimo, svako ko nam nudi Otvoreni Balkan ili bilo kakav drugi Balkan sa Vučićevim kriminalnim režimom nije nam prijatelj i ne želi nam dobro. “Ko nas vara nije naš.”
Bosna je danas, nakon preko tri decenije i SDA vlasti i svog nasilja nad ovom zemljom koje se sistematski provodilo i provodi, slabija i ranjivija nego devedeset druge. Ako neko misli da stojimo bolje u slučaju novih oružanih sukoba i nove agresije nego devedeset druge neka razmisli bar još jednom. Svako ko podgrijava optimizam rata u nadi da “ovaj put” stojimo bolje i imamo više šansi da odbranimo sebe i Bosnu, vjerovatno će prvi pobjeći kad zagusti. Ako zagusti.
Devedesetih smo vjerovali u Republiku Bosnu i Hercegovinu, međunarodno priznatu državu. Imali smo se za šta boriti – da sačuvamo društvo u kojem smo do prve detonacije minobacačke granate živjeli. Za šta bi se eventualno borili sutra ili prekosutra? Za Bošnjakistan? Za SDA kriminalce, ili DF demagoge? Ili za trojkaše? Da nas novokomponovani populisti povedu u slobodu? Uz to SDfA saveznici, osim što ratnohuškaju, čine sve da oslabe poziciju Trojke na vlasti, slabeći tako direktno odbrambene i sve druge kapacitete države.
Dakle, kao i do sada SDfA su najveći saveznici Dildorada i Skretničara Rijeka. Napadima na Trojku jačaju neprijatelje države a slabe ionako slabu državu. I dodatno sluđuju davno sluđene Bošnjake. Ne napadaju Trojku zbog države već zbog izgubljene vlasti i moći (u Federaciji i Kantonima). Sve što kažu da drugi trebaju napraviti za tri mjeseca oni nisu bili u stanju za trideset godina, ali jesu bili u stanju napraviti karikaturu od društva, zatrovati ga i podijeliti, prvenstveno Bošnjake, sukladno zoni (ne)odgovornosti.
Zamislite da smo (uspješno) kritikovali Izetbegovića devedeset druge kad je prihvatio terorističku SDS i Karadžića kao legitimne pregovarače, kao “zaraćenu stranu” što je između ostalog rezultiralo i time da i mi postanemo samo jedna od “zaraćenih strana”. Sve u vezi RS, originalno “Srpska Bosna i Hercegovina”, od tzv. SAO, pa sve do Daytona je bilo nelegalno i protuustavno. Zato ne čudi da Dildorad napada Ustavni sud, učio je od najgorih. Ili, da naprimjer, nisu malobrojni mudri i hrabri digli glas devedeset treće kad je SDA pokušala stvoriti Bošnjakistan; od projekta se (zvanično) primilo samo novo staro ime nacije. Ili, da smo, kad smo morali, kad je bilo krajnje vrijeme – devedeset i pete.
Samo zbog ukidanja Republike Bosne i Hercegovine i priznavanja pobunjeničke, terorističke i zločinačke RS dovoljno je da ih se stavi na stub srama do kraja vremena. Dejtonska izdaja Republike je najveća izdaja u modernoj istoriji naše zemlje i prekid kontinuiteta Republike. Ko to do sada nije shvatio, nikad shvatiti neće. A sve što nam se i danas loše dešava omogućeno je ukidanjem Republike Bosne i Hercegovine. Godinama nakon međunarodnog priznanja, i svih žrtava, spuštena je zastava sa ljiljanima na East Riveru. Aferim!
Ali smo u Bosni dobili i republiku i federaciju. I to sve je za sve nas i za svu našu djecu potpisao jedan čovjek, bez parlamenta, bez da pita one koji su se za Republiku borili. I ginuli. A kao pravnik je dobro znao šta čini. A nije morao! Kad nismo morali devedeset druge nismo morali ni nakon Srebrenice.
Pa onda sabotaža tužbe protiv Srbije, njegovog mu sina. Plus, totalna bešćutna pljačka svog naroda koji je doživio i preživio genocid. Bolesno i bizarno.
Bosna i Hercegovina je danas slabija nego devedeset druge, istina – nema JNA da zauzme dvije trećine Bosne i preda pobunjenicima. Ali to su već jednom napravili, nema potrebe dva puta.
Nema više ni onih nekada mnogobrojnih koji su vjerovali u Bosnu svih građana, jednu i jednaku za sve. Nema Bosanaca i Hercegovaca. Ostali su samo preostali. U eventualnom budućem ratu svi će se boriti za svoju nacionalnu državicu u kojoj će nacionalisti robovlasnički i feudalno vladati sirotinjom.
Nema ni Republike Bosne i Hercegovine za koju bi se borili. Već smo se borili i izborili za Republiku, a onda je jednim potpisom sve poništeno. Sve žrtve, suprotno riječima Izetbegovića Starijeg iz knjige žalosti nakon maksakra Sarajlija u ulici Ferhadiji 27. maja devedeset druge – “nadam se da žrtve neće biti uzaludne”. Upravo je on svojom rukom potpisao smrt Republike, kao i riječi u knjizi žalosti, i žrtve učinio uzaludnim.
Ovakav nikakav dejtonski provizorij mogli smo napraviti i devedeset druge bez razaranja i žrtava, a možda i bolji, ali je trebalo vremena da narod temeljito strada pa da bude spreman na bilo kakav mir, pa makar tim mirom izgubio ono za šta se borio i zbog čega nam je nametnut rat. Trebalo je vremena (rata i mržnje, krvi i razaranja) da se opljačka društvena imovina, da se privatizira sve, a vidimo da bi i vodu privatizirali kad bi mogli. Sreća pa više nema šta narodno da se opljačka, osim naroda. Sve je pljačkom privatizirano, u tome je velika šansa mira. Jer rat je reket. Uz to, rat je prekinut u vrijeme kad smo postali koliko-toliko ravnopravan protivnik – čim smo se kako-tako naoružali sudija je svirao kraj. Rezultat – potpisano je ono što nismo htjeli potpisati devedeset druge, praktično goloruki. Aferim!
Samo bi nam trebao nakon svega još Otvoreni Balkan ili bilo koji drugi politički, ekonomski ili kakav god savez sa Vučićevom Srbijom. Vučić je ozbiljan psihopata i sociopata, zapušten slučaj, spreman na sve. Laže a ne trepće; zato voli i stalno spominje poligraf na kojem i umišljeni napoleoni, kao i svi koji teško pate od velikog ega, vjeruju da su napoleoni, a to potvrđuje i poligraf.
Nema boljeg sutra za Srbiju sa Vučićem, nema ni nade, ni teoretske šanse da bilo šta bude bolje, kao što ni u Bosni neće biti selameta dok je Vučića i njegove nakaradne Srbije, kojoj nakon svih naprednjačkih godina nakaradnost postaje priroda, karakter – a karakter je sudbina.
Dildorada nema bez “stranaca” koji su ga i doveli na vojnom transporteru na vlast, a nema ga ni bez ovakve Srbije. Na te dvije noge čvrsto stoji Dildorad.
Sa druge strane u isto vrijeme, između ostalog, činjenica da je član Predsjedništva Bećirović (SDP) za savjetnika uzeo Mustafu “Vezira” Cerića, bivšeg reisa, smutljivca i štetočinu – posljednje je upozorenje da parazitski SDA mutant živi i u svom novom domaćinu Bećiroviću, odnosno jednoj od frakcija pogubljenog SDP – “Bećirović i drugi”. Pored toga vidimo nerijetko i u opoziciji i u proširenoj trojnoj koaliciji na vlasti spremnost na “zaštitu” (njihovih) ratnih zločinaca.
To što su Bošnjaci bili primarne i najveće žrtve ne znači nužno da među njima nema ratnih zločinaca, bez obzira što smo napadnuti. Moralna odgovornost je tim veća. Ratni zločinci nikako ne mogu biti žrtve, niti mogu biti smatrani borcima za slobodu, vojnicima… jer su jednostavno samo ratni zločinci. Sve prije i poslije ratnog zločina je nevažno, subjekat ostaje samo ratni zločinac.
Konačno, na Trojku treba paziti kao što smo trebali paziti na SDA devedesetih. A nismo. Pa su predali utakmicu za Republiku Bosnu i Hercegovinu u trenutku kada je bilo izvjesno da ne možemo izgubiti, a na horizontu se kao sunce ukazivala nada da možda možemo pobijediti. Ne mi, već Republika.