Praznik u Sarajevu

Danas je 9. maj. Dan pobjede nad fašizmom. Nacisti su potpisali kapitulaciju 8. maja 1945. u kasnim poslijepodnevnim satima. Danas je Dan Evrope, neko bi pomislio da je direktno povezan sa Danom pobjede. Schumanova deklaracija – 9. maja 1950. francuski ministar vanjskih poslova Luksemburžanin Robert Schuman je predložio osnivanje evropskog saveza za trgovinu ugljem i čelikom što je bio početak stvaranja Evropske unije.

Danas je druga godišnjica portala slobode NOMAD. Danas smo se trebali sjećati pobjede nad fašizmom, govoriti o Evropi, i svečarski se spomenuti početaka portala slobode.

Neću govoriti o pobjedi nad fašizmom, pogotovo ne u Sarajevu 9. maja 2020. Ali ne samo zato što porazom nacizma nije pobijeđen fašizam. Neću ni ćumurati o evropskim vrijednostima; o tim vrijednostima je dovoljno rečeno proteklih mjeseci, zatvaranjem granica. O evropskom jedinstvu i solidarnosti mogao bih reći ponešto lijepo Njemačkoj, između ostalog i jer je jedina liječila “tuđe” žrtve korone. Ipak, bilo bi čudno pričati lijepe priče samo o Njemačkoj 9. maja.

Teško je bilo zamisliti da neću poželjeti reći nešto o portalu slobode NOMAD, 9. maja, o drugom rođendanu, ni o slobodi, ni o portalu, a ni o nomadima koji dolaze i odlaze.

Ne želim pričati 9. maja o slobodi, naročito ne u Sarajevu jer smo zauvijek zapamtili da poslije pobjede nad fašizmom, ne prestaje borba. Jer sloboda je ideal, a ne stanje. Još jednom smo mogli naučiti da je fašizam poput mnogoglave Lernejske hidre otrovnog daha, kojoj namjesto svake odrubljene glave niknu dvije nove. Zaista je borba sa fašizmom herkulovska avantura bez kraja i konca.

Sarajevo, grad u kojem sam rođen i u kojem živim čitav život, u prošlom je stoljeću preživio dva četverogodišnja fašizma, svjedočio sam drugom, nemani oba nas pohode na razne načine do dana današnjeg. I kada pomislimo da smo sve vidjeli, fašisti nas uvijek iznova iznenade. Fašizam je ideologija isključivosti. Ideologija koja isključuje ideju drugog, a naročito drugačijeg. Antifašizam nije ideologija. Antifašizam je anti-ideologija koja nastaje kao reakcija na ideju fašizma.

Novo neprijatno iznenađenje je došlo od Biskupske konferencije koja je odlučila da se blajburška crna misa ove godine održi 16. maja u Katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Kardinal Puljić je izjavio da je obradovan, a gradonačelnik Skaka je rekao da i žrtve komunističkog režima imaju isto pravo kao i žrtve fašizma.

Vjerujem da je nimalo uzoritog kardinala obradovala ova inicijativa, nije on prvi katolički sveštenik koji oplakuje i žali ustaše i druge zlikovce, niti je prvi koji toliko mrzi komuniste da voli fašiste. A od borca protiv antifašizma Skake smo svašta čuli ali ovakvu uvredu još nam nije stigao izgovoriti, do sada.

Zajedno su mi pred očima otvorili Pandorinu kutiju, a kad se ona otvori stotinu vragova i još toliko šejtana iz nje iskoči. Ugledavši mnoge nemani i aveti zla što su se opet pred nama ukazale poželio sam opisati užas i ispričati šta sam vidio. Poželio sam održati dopunski čas istorije nimalo uzoritom kardinalu i takozvanom gradonačelniku zamišljajući ih kako sjede u školskim klupama.

Ugledao sam crne sjene endehazije, krvoloka Maksa i njegove ubice; čuo sam vriske i jauke iz podruma užasa Berkovića vile, ugledao mesarske mengele, klinove, kliješta i sve druge ustaške sprave za mučenje, na koje bi sa zavišću gledali i španski inkvizitori. Još jednom su se otvorile plitke masovne grobnice, od Parka do Darive, u kojima su otkrivena unakažana tijela mojih sugrađana. U trenu sam opet vidio slike svih pedeset i pet ubijenih Sarajlija koji su osvanuli obješeni 28. marta 1945. na Marijin-Dvoru. Sugrađana od kojih je većina bila zvjerski mučena i mrtva prije vješanja. Još jednom sam vidio prizor posljednjeg vješanja na Marijin-Dvoru koje je Vjekoslav Luburić izveo 2. aprila, dan prije bijega iz Sarajeva. Pred očima su mi zaigrale brojke smrti ustaških logora koje je osnovao Maks Luburić, preko hiljadu dječijih duša sisačkog logora za djecu vrisnulo je bez glasa, ali sam ih čuo. Čuo sam i kako pucaju puške oslobodilaca svih sedam brigada koji su ujutro 28. marta, kada su osvanuli obješeni moji sugrađani, krenuli u odlučujuću bitku za oslobođenje grada. Čuo sam pucnje ustaških legija i njemačkog 21. korpusa koji su još uvijek dovlačili pojačanja u Sarajevo, iako su stotine hiljada vojnika Crvene armije pucale po Berlinu. Dok oni pucaju ja sam počeo držati čas.

Pričao sam o Maksovom bijegu iz Sarajeva, o putu u Mađarsku u kojoj se krio i prije endehazije, o skrivanju u fašističkoj Španiji, o malom gradiću Carcaixent pored Valencije u kojoj je imao štampariju, vodio “Odpor”, i sanjao o rušenju Jugoslavije sve dok ga nije čekićem zatukao Ilija Stanić, koji je poslije tvrdio da je samo otvorio vrata Vladi M. iz Hutova Blata kod Stoca i Vinku K. iz srednje Bosne, blizu Fojnice u, kako je poslije pričao, nadi da će ovi samo pretući generala kojeg je kao njegov španjolski sekretar zamrzio jer je ismijavao “križare” a tako i Ilijinog pokojnog oca Jozu, ustaškog oficira koji se nakon sloma NDH-a odmetnuo u zloglasnu pobunjenu gerilu – “križare”, koji su još pet godina nakon rata ubijali i terorizali građane slobodne Jugoslavije.

Šegačio se Maks sa “križarima” nazivajući ih opsjenarima, a Ilija je zapamtio priče o smrti svoga oca Joze koji se raznio ručnom bombom kada su ga opkolili partizani.

Ilija Stanić i danas živi u Sarajevu i pitam se da li će doći na najavljenu crnu misu ako se održi. Pitam se koliko bi ustaških oficira i domobrana otišlo kao Stanićev otac Jozo u “križare” da su se uspjeli domoći “slobodne teritorije”. Koliko bi se od hiljada na Bleiburgu i na takozvanom “križnom putu” ubijenih četnika krilo i ubijalo građane Jugoslavije kao što su drugi četnici radili sve do sredine pedesetih. Prešutio sam ova razmišljanja, na dopunskom času istorije, kao i broj onih koji bi se po mojoj računici pridružili “iseljeništvu” koje je satkalo mit o Bleiburgu, i uvelo blasfemičnu sintagmu “križni put”, i formiralo Blajburški vod koji će nam možda u svojoj dvadesetprvostoljetnoj inačici doći u posjetu u Sarajevo možda već naredne subote.

Pričao sam dugo kardinalu o Papi Piju XXII koji se pravio Švajcarac dok su u Evropi ubijani milioni Jevreja i stotine hiljada Roma, Srba… i svih drugih. Govorio sam dugo o austrijskom katoličkom biskupu Aloisu Karlu Hudalu i njegovovj knjizi iz 1937. Temelji nacional-socijalizma, i o primjerku s posvetom „Dem Führer der deutschen Erhebung und Siegfried deutscher Hoffnung und Größe“ koju je primio Führer lično i čitao s oduševljenjem.

Zagalamio sam o katoličkom svešteniku Krunoslavu Draganoviću, ambasadoru NDH u Berlinu, ustaškom pukovniku, rođenom u selu Matići kraj Orašja. Školovao se u Travniku, a studirao teologiju i filozofiju u Sarajevu. Tridesetih godina studira u Rimu, doktorirao je 1937. sa tezom: “Massenübertritte von Katholiken zur Orthodoxie im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Türkenherrschaft” (Masovni prelazak katolika na pravoslavlje na hrvatskim govornim područjima u vrijeme turske vladavine), ovu knjigu su kasnije ustaše koristile kao opradavanje za prisilna pokrštavanja Srba. U međuvremenu, 1935. se vraća u Bosnu kao sekretar nadbiskupa Ivana Šarića.

Uz njegovo ime se vežu brojne optužbe koje uključuju Vatikansku banku, CIA-u i Nacističku partiju. Bavio se i pranjem novca, unovčavajući od Jevreja i Srba oteto zlato i dragulje, zvanično je nadgledao konfiskaciju imovine Srba u Bosni i Hercegovini. Bio je vojni kapelan koncentracionog logora Jasenovac, a 1943. kardinal Alojzije Stepinac ga šalje u Vatikan kao svog predstavnika.

“Pacovskim kanalima” koje je trasirao Luigi Maglione još 1942. u kolaboraciji sa Caritasom i Crvenim križem, zajedno sa Aloisom Hudalom, organizirao je bijeg u Latinsku Ameriku bezbroj ratnih zločinaca – Joseph Mengele, Adolf Eichmann, Franz Stangl komandant logora smrti Treblinka, Gustav Wagner komandant logora smrti, Klaus Barbi, Ante Pavelić, i mnogi, mnogi drugi.

Draganović je imao presudnu ulogu u bijegu Klausa Barbija i Ante Pavelića kojeg je skrivao kao svog “posjetioca” tri godine u Rimu u zgradi papinskog hrvatskog zavoda Svetog Jeronima, sve do 1948. godine kada Pavelića prebacuje u Argentinu. Bio je uključen u američku operaciju Spajalica koja je omogućila “uvoz” mnogih nacističkih naučnika u Ameriku. Amerikanci su čak planirali hapšenje Pavelića, ali je akcija otkazana telefonski nekoliko sati prije realizacije.

Od 1959. do 1962. Draganović radi kao špijun CIA-a, ali biva otpušten kao nepouzdan i preskup. U novembru 1967. se vraća u Sarajevo gdje živi do svoje smrti 1983. godine. 15. novembra 1967. održao je u Sarajevu konferenciju za novinare na kojoj je govorio kako je lijepo i časno živjeti s Titom.

U jednom trenutku primijetio sam da se takozvani gradonačelnik dosađuje pa sam počeo pričati o Ahmedu Skaki, tabor imamu i obersturmführeru 13. SS divizije, koji je emigirao 1950. godine u Australiju, i tamo živio i radio kao imam džamije u Adelaidi sve do svoje smrti 1999. godine. Pročitao sam glasno zakletvu kojom su prvi muslimanski dobrovoljci u SS diviziju prisegli u Zagrebu 12. maja prije 77 godina, kada je konačni kraj Trećeg Reicha već bio na horizontu.

Prisižim vjernost i hrabrost Führeru Adolfu Hitleru, Vrhovnom zapovjedniku Njemačke oružane sile. Prisižem i poslušnost do smrti Führeru i podređenima koje on imenuje.”

Glasno sam pročitao i dopunu zakletve, koju je odobrio Heinrich Himmler lično:

Prisižem Bogom Svemogućim da ću uvijek biti vjeran hrvatskoj državi i njenom opunomoćenom predstavniku, Poglavniku, da ću uvijek braniti interese hrvatske države i poštovati načela i zakone hrvatskoga naroda.“

Za kraj sam upitao nimalo uzoritog Puljića da li se kada nadahnuto o Božiću govori o tajni otajstva Kristova rođenja sjeti onih malenih o kojima je Isus govorio “ko sablazne jednog od ovih malenih”, da li se nimalo uzoriti ikada sjetio djece iz ustaškog logora za djecu u Sisku koju su sablaznuli Maksovi mesari, da li se bar nakon blajburških crnih misa pomene tromjesečne bebe iz Ahmića koju su sablaznuli Kordićevi kasapi.

Na samom kraju časa primijetio sam da takozvani gradonačelnik gleda u svoj mobitel i čita tek prispjelu poruku. Nakon čega je ustao, i bez izvinjenja, samo izustio da je ipak naprikladno da se ustaška crna misa održi u Sarajevu i pokušao napustiti skoro završenu nastavu. Zamolio sam ga ljubazno da se vrati u klupu i ponovo sjedne tik do kardinala, jer ja još uvijek držim čas.

Nakon nekoliko trenutaka osjetio sam iznenada jak smrad splačina i pomija iz HDZ-SDA političke kuhinje i brže bolje prekinuo čas, otpustivši oba za dopunsku nastavu nezainteresirana učenika, i zatvorio Pandorinu kutiju.

Iz džepa sam izvadio spremnu zaštitnu masku, da se sačuvam od kužnog daha tragično poznate politike, herkulovski odlučno isukao pero poput mača i krenuo ususret višeglavoj nemani.

nastavit će se… u nastavku saznajte ko i šta se krije iza najave blajburške crne mise u Sarajevu

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto