Malobrojnim entuzijastima i zaljubljenicima u muziku
U Sarajevu je devetog maja bio pretežno sunčan i lijep dan. Iako je petak dan za džumu i odlazak zaposlenih u javnim ustanovama i preduzećima ranije s posla a da se na posao ne vrate do ponedjeljka, za političare je to još samo jedan neradni dan, a osim za džumu i dan za odlazak iz grada. Ipak, održan je rijetko velik broj koncerata, muzičkih događaja na kojima se po skoro svemu sudeći opet nije dogodilo ništa muzički bitno. Nadajmo se da se narod dobro zabavio.
U Narodnom pozorištu u Sarajevu održan je, kako kažu, gala koncert, u okviru programa Dani Kantona Sarajevo. Na repertoaru su bila djela kompozitora od kojih je najmlađi preminuo prije više od sedamdeset godina (Kálmán), a drugi najmlađi prije sto i više godina (Puccini). Ostali su stariji, neki čak stoljeće ili dva. Ništa neobično za programe seriozne muzike, posebno u našim krajevima. Kažu da je bilo lijepo i da je dvorana bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Bila je to i prilika da se pronosaju nove toalete i da se bude (već) viđeno, ali to ne umanjuje nužno vrijednost muzičke izvedbe o kojoj ne mogu ništa reći, jer sam na vlastito zadovoljstvo istu preskočio.
Povodom Dana Europe, kako se novogovorom naziva Dan (kratkotrajne) pobjede nad fašizmom, održana su i dva besplatna koncerta, oba sa po tri izvođača. U Amfiteatru Doma mladih gdje su poslovično lošom promocijom i organizacijom premalobrojnoj publici predstavljana tri sarajevska benda. O organizaciji i produkciji koncerata u Domu mladih se više i ne govori, a kvaliteta zvuka u našem gradu nije tema onih koji o tome nešto zaista znaju.
Druga besplatna svirka organizovana je na parkingu ispred Doma ljiljana ili Doma armije, kako ko voli da zove oficirsku zgradu s najboljom salom za akustičnu muziku u našem gradu, u kojoj se skoro nikad ne organiziraju koncerti. Imaju i Steinway D model koji je prije kupovine lično izabrala Dubravka Tomšić, kao i onaj u Narodnom pozorištu. Mislim na onaj stari D model, ne onaj novi instrument koji direktor filharmonije drži pod ključem i čuva za posebne prigode i samo za koncerte Sarajevske filharmonije. Filharmonije što se isto zove kao i slavni sarajevski orkestar aktivan u vrijeme opsade i nekoliko godina poslije, a kojim su ravnali najveći dirigenti našeg vremena. Kako god. Na parkingu je bilo bolje nego u Amfiteatru, ako je suditi po fotografijama i komentarima.
U sarajevskoj Slogi je održan uspješan koncert grupe Galija. Uspješan jer su se prodavale, i prodale, ulaznice. Galiju sam prvi i posljednji put slušao “uživo” u prošlom stoljeću. Takođe u Slogi, prije skoro četrdeset godina. Tada su, a vjerovatno i proteklog 9. maja, izvodili plagirane pjesme uključujući i hit Gospi iz 1979. odnosno Mystic Queen grupe Camel iz 1973. godine. Već na tom koncertu, kojem sam mlađan prisustvovao, pjesma Gospi je bila bajata i demode ali se sjećam da je publika voljela Nešu, a još više pjesmu koja je ušla u pjesmaricu za sva vremena, na ovim prostorima i na našim jezicima.
Plagiranje nije bilo eksces već pravilo i standard na jugoslovenskoj muzičkoj sceni. Stvari danas stoje malo bolje. Samo što stare pse nije lako naučiti novim trikovima, pa i danas starosjedioci kopiraju, vještije i diskretnije plagiraju. Nova generacija i njeni malobrojni pripadnici manje oponašaju, a više kradu. A ta vrsta lopovluka, za razliku od podražavanja, u umjetnosti je ipak legitimna.
Bilo je još svirki 9. maja u Sarajevu. Spomenimo klub Jazzbina u kojem se svira na rubu egzistencije, mala ekonomija velikog zadovoljstva. I klub AG s redovnim svirkama.
Naravno, sarajevsko veče ispunjeno muzičkim nedogađajima sam proveo u svoja četiri zida slušajući muziku po vlastitom izboru, bez kašnjenja s početkom, brbljanja “oko moje glave” i drugih koncertnih neprilika. Rijetka situacija kad važi pravilo bolje mrtav nego živ, ili bolje slušati vrhunski reproduciranu muziku nego loše produciranu muziku uživo. To je stvar dugogodišnjeg traumatičnog poslijeratnog koncertnog iskustva, a u skladu s tim i samopoštovanja.
Nasuprot sumornoj koncertnoj sadašnjici u Sarajevu, osamdesetih i (vrlo) ranih devedesetih godina prošlog stoljeća sam pohodio doslovno sve koncerte, i nisam bio jedini, bez obzira da li je nastupao meni drag, zanimljiv ili neinteresantan bend. Tako sam u Domu mladih neke grupe gledao više puta. Naprimjer, Drugi način tada već bend izvan svake mode ali uvijek usviran i zanatski besprijekoran. Inače, velika je prednost u muzici kad izvođači znaju svirati i umiju pjevati. Glavni vokal je bio Ismet Kurtović koji je uz Borisa Aranđelovića (Smak) – zauvijek prvi glas jugoslovenske rock scene – bio naša inačica Iana Gillana, koji je nastupio 1979. godine u KSC Ilidža.
Da, Ian Gillan “na Ilidži pokraj Sarajeva”. A osim KSC-a bila je na Ilidži i Ljetna pozornica pa su na toj sceni, jednoj od najljepših u gradu, osim slavnog festivala narodne muzike ljeti održavani i rock (punk i novovalni) koncerti.
Što se tiče “stranih” bendova, mnogi su u prošlom stoljeću svirali u Sarajevu neuporedivo češće i redovnije nego posljednjih trideset najtežih godina. Iako mahom “oldie but goldie” grupe to je u promotorskom smislu legitimno jer su nastupali premijerno i nisu se vraćali, što je razumljivo jer su tada bili u “drugoj fazi” karijere, ali sasvim sigurno tada znatno mlađi nego što je Nešo Galija danas. Ti bendovi bi odsvirali pošteno svoj set, a publike obično nije nedostajalo.
Ako ne računamo “strane” grupe, koncerti su održavani više puta sedmično, na više lokacija, a vikendom ponekad i kao antibiotici, po tri-četiri na dan. Protekli 9. maj bio bi uobičajen muzički dan za vikend u Sarajevu prije četiri dekade, samo bi bendovi bili zanimljiviji i stilski raznovrsniji, a možda bi svirala i Galija u Slogi s nekoliko decenija mlađim frontmenom. Istina, tada nije bilo interneta, a i video igrice su imale svoje nimalo stidljive početke ali ipak nisu bile svima dostupne, i daleko od današnje masovnosti.
Otvaranjem Doma mladih 1969. godine stvorene su predispozicije za razvoj scene. Pored dva odnosno tri prostora za muziku, uz dvije dvorane na Skenderiji, napravljena je infrastruktura za “nove nade, nove snage” i sve one koji to žele postati. Uz već postojeća i poslije otvorena kulturno-umjetnička društva koja su obično imala i vlastite sale za nastupe, pored soba za probe i vježbanje. A i nekoliko fakulteta u Sarajevu imalo je prostore za svirke.
Činjenica da danas, nakon više od pola stoljeća, nemamo ni približnu infrastrukturu zorno govori o proteklim najtežim decenijama kroz koje su naše društvo proveli političari. Opet ćemo konstatovati da u Sarajevu nakon rata (ne)odgovorni nisu otvorili nijedan novi prostor bilo kojeg kapaciteta za bilo koju muziku. Standarde iz 1969. nismo nadmašili, a danas nismo ni na predratnom nivou. Iako je drugo vrijeme, uočljiva je odsutnost konstruktivne inicijative za razvoj muzičke scene, muzičkog obrazovanja i muzičke kulture.
Zahvaljući ondašnjem Domu mladih i pripadajućoj infrastrukturi, stvorene su prilike da Sarajevo postane jedan od najvažnijih centara popularne muzike u Jugoslaviji, a taj fenomen i danas patetično zovemo – “sarajevska pop-rock škola”. Bendovi iz tog vremena – od Indexa, preko Dugmeta, do Merlina i drugih – bili su među najuspješnijim u bivšoj državi. Dva potonja i danas pune dvorane nekadašnje Jugoslavije što ilustrira postojeće stanje – izvođači su stariji od većine svoje publike. Ni to nije problem, već je indikativan problem odsutnosti (uspješnih) bendova čiji članovi pripadaju istoj generaciji kao većina njihove publike.
Kod nas izvođači u pravilu imaju samo dvije faze u radu i postojanju. Prvu u kojoj su perspektivni, i drugu kad su već legende. Sva se važna muzika bendovima diljem svijeta dešava uglavnom između te dvije faze. A kod nas je “normalno” da se “mladim” predstavlja bend čiji su članovi u prosjeku stari tridesetak godina. Usput, i tako je propao rock’n’roll, kad su ga počeli svirati bogati plastificirani starci. Ili je bolje reći da je propao kad je ostario, i kad su došli mlađi sa svojom, novom, muzikom nastalom na djelima ostarjelih prethodnika.
Važno je napomenuti da su lideri pomenutih bendova Bijelo dugme, Galija i Merlin, a i mnogi drugi nepomenuti, konformistički i oportuno koketirali s nacionalizmima, blago rečeno. Pa su, neko više a neko manje, od tih velikih i malih naci-romansi profitirali osiguravajući kontinuitet, a to je formula uspjeha na ovim, mimo svijeta, prostorima. Ako traješ dovoljno dugo – uspjet ćeš, jer šanse za uspjeh proporcionalne su trajanju i istrajavanju. Ipak, treba dodati da su pomenuti metuzalem izvođači ipak podigli profesionalne standarde na, za mnoge druge, mlade i ne tako mlade kolege, nedostižne visine, pa je i to ključ uspjeha, a ne (samo) mahanje zastavama, jer su i drugi mahali zastavama a nisu uspjeli. Time se potvrđuje pravilo da su uz bar malo talenta, ipak najvažniji rad i profesionalizam. A i džeparenje ne odmaže.
Genijalci se ionako rijetko rađaju. Tako, naprimjer, Jimi Hendrix nije primjer ni za koga, ni za poređenje s bilo kim. Njegov neuporediv genij, uticaj, invencija, revolucionarnost i značaj nemjerljivi su i odjekivat će zauvijek, i ispuniti živote generacija. Ili, s kim uporediti jednog Bacha? Ili Mozarta? Čime i kako mjeriti? Sigurno ne izvedbom nekog djela u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Možda intimnim doživljajem. Primjera je mnogo iako je genijalaca malo.
Često primjećujemo kako na političkoj sceni u nekadašnjoj Jugoslaviji u pravilu vladaju jedni te isti, decenijama, a očigledno nam ništa dobro nisu donijeli, a dobro što smo imali su odnijeli. Zaboravljamo pri tome da nam jedni te isti sviraju. Uz mali broj časnih izuzetaka, naprimjer, novih izvođača stare muzike koji na svu sreću uglavnom netradicionalno pristupaju muzičkoj tradiciji pa imamo i nove muzike.
Malo je bendova koji se ističu svježinom i autentičnošću a još je manje uspješnih. Najmanje je bendova koji su zaista internacionalno uspješni i značajni. Prije rata u Jugoslaviji jedini takav bend bio je Laibach, a poslije Dubioza kolektiv. Prvi značajniji, a drugi popularniji.
Činjenica je da nama vladaju jedni te isti, s jednom te istom pričom o jednom te istom, dok nam nude da slušamo jedno te isto. Ne samo na koncertima, već i na radiju i televiziji, u frizerajima i kafanama, u taxiju i gradskom prijevozu, u granapima i u tržnim centrima. Masovna hipnoza muzikom. Soundtracks samozaborava. Jedna te ista muzika za jedno te isto stanje svijesti. Ili nova muzika prastarih izvođača. Rock’n’rol gerijatrija, contradictio in adjecto. Tako smo mi i život koji živimo svojevrsni contradictio in adjecto.
U skoro svim drugim bivšim republikama Jugoslavije održavaju se uspješni festivali s programima koji prate trendove i reflektiraju trendove na svjetskoj sceni. A ni koncerti važnih i aktuelnih bendova mimo festivala nisu rijetki. Sve to fali Bosni i Hercegovini, iako postoje ljetni festivali takozvane popularne muzike predstavljaju “regionalne” izvođače i ne baš najtraženija imena svjetske scene. Nije samo problem u lošoj ekonomskoj situaciji i niskom životnom standardu, u nedostatku konkretnih politika, u fondovima kojih ipak ne fali ali se sredstva čudno raspoređuju. Nije samo problem ni u koncertnoj infrastrukturi već i infrastrukturi uopšte, nedostaju ceste, autoputevi, Bosna i Hercegovina nikom nije usput. Nema dovoljno klupskih i drugih koncertnih prostora, a postojećim ograničenim kapacitetima se loše ili nikako upravlja. Sve navedeno, i još ponešto, je važno da bi se razvila scena, a što je najvažnije – da bi se razvila publika. Uz to treba spomenuti medije, i nedostatak istih, i nepostojanje muzičkog novinarstva, kao i deficit profesionalnog i odgovornog žurnalizma uopšte. Kad ste čuli ili pročitali stručni prikaz ili komentar nekog koncerta, ili albuma, objavljen u našoj zemlji u bilo kojem mediju?
Elem, nema šta nema, a rezultat je da smo danas, zapravo već godinama, da ne kažemo generacijama – provincija. Ma šta mi mislili o tome, sviđalo se to nama ili ne.
Najtužnije od svega je što provincija ne moramo nužno biti, ne samo s obzirom na fakat da nekada davno nismo bili. I ne, nije za to kriv ni rat ni razaranje infrastrukture ni demografske promjene. Sve je bilo puno gore nakon završetka velikog rata u kojem je pobijeđen fašizam, a mi tu pobjedu s pravom i razlogom nekad slavili, pa smo trideset godina kasnije bili neuporedivo pismeniji, s neuporedivom infrastrukturom i muzičkom scenom koje danas, trideset godina nakon posljednjeg rata, nema. Mnogi domaći muzičari sviraju više u inostranstvu “domaćoj” publici, dijaspori, nego što sviraju ovdje. S obzirom na trendove, stvari će vjerovatno postati gore.
Tako tavorimo kao svaka provincija i nismo u stanju imati ni nekoliko koncerata godišnje zaista važnih i zanimljivih bendova, iz našeg vremena, a ne “rođaka iz prošlosti”. Ta diskonekcija sa savremenošću je najbolja ilustracija naše provincijalnosti. Da ne spominjemo svjetske simfonijske orkrestre i filharmonije. Samo iznimke, i eventualno komemoracije. Koliko u medijima ima ozbiljne muzike, mimo dana žalosti? Zato je i koncert u NP sa početka ove priče svojevrstan uspjeh, pa makar i revijalan, koncert, ne uspjeh.
Potrebno je puno više od entuzijazma i želje da se napravi konkretan i trajan rezultat u bilo kojoj oblasti. U poređenju s drugim vrstama muzike, ozbiljna muzika je na čvrstim nogama jer su muzičko obrazovanje i koncertna produkcija prema toj muzici orijentirani i stoprocentno dotirani.
Za nas i naše stanje, tragično je da konkretan i trajno povoljan rezultat u muzici – uz malo pameti, i malo sistema i smislenih politika – nije teško postići. Jer ljudi vole, žele i trebaju muziku, i to neće nikakva nova tehnologija ni trendovi promijeniti.
Na kraju ostaje činjenica da pobuna protiv postojećeg stanja često porodi muzička čuda. Iako je znatno teže i sa infinitezimalnim šansama za uspjeh, uporni pojedinci, entuzijasti i zaljubljenici, koje pokreću strast i vizija, uprkos okolnostima, prave nemoguće mogućim i čine mala i velika čuda.