Otišao je i Halid. Čini se kao da svi žale i plaču za njim. Kao da svi žele reći nešto lijepo o Halidu i tako kazati nešto i o sebi. Ispričati svoju priču o njemu. Mnogi ga hvale zbog osobina koje oni sami nemaju. Mnogi se žele očešati o njegovu slavu i dobrotu, tugujući za dobrim čovjekom žele pokazati da su i oni sami dobri. Svi se stiskaju da stanu u kadar sa Halidom. I oni koji su ga znali i oni koji nisu. I oni što nikad u svom životu nisu kao Halid bili. I ova se priča ne razlikuje mnogo i bitno od tolikih drugih, i nije posebna ni po čemu osim po tome što je moja.
Za Halida znam od kako znam za sebe. Ali ne zato što je oduvijek bio slavan i popularan već zbog jedne singl ploče u kolekciji mog rahmetli dede Redžepa. Dedo nije bio kolekcionar ali je imao zanimljivih ploča. Meni su bile posebno interesantne singlice jer sam na svom gramofonu slušao samo LP-jeve. Gramofon sam imao već sa deset godina a do svog jedanaestog rođendana više LP-jeva nego godina života. Bio sam očaran muzikom i vinilima kao današnja djeca igricama. Prije nego što sam dobio gramofon imao sam tri albuma koja sam gledao zamišljajući muziku koju kriju.
Kod Dede na Vratniku, sa kojeg smo se odselili, bila je od kraja sedamdesetih Grundig „linija“, u kući su to zvali „studio“. Na horizontalnoj plohi, lijevo je bio gramofon a desno kasetofon, radio i pojačalo. Sve je bilo iza crnih staklenih vrata „regala“, a na vrhu tamnim vještačkim furnirom obloženog regala, pod samim plafonom, razmaknuta dva zvučnika. Nije baš svaka kuća imala muzičku liniju, pa se u razgovorima sa drugaricama i drugarima u osnovnoj školi moglo često čuti „Slušao sam na Dedinoj Grundig liniji“, ili „Snimiću ti na kasetu kad odem na Vratnik, moj Dedo ima studio“.
Dedo je kupio dvije-tri singl ploče u životu. LP ploče su bile veće od Dedinog entuzijazma. Ali ne i od mog. Ipak, Dedo je imao solidnu kolekciju singlica, jer je dajdža Ibro svakog ljeta, kada bi došao, a znao je poneko i preskočiti, donosio tetkama najnovije disco hitove. Jer je bio disco vakat. Tako se na Vratniku slušao La Freak grupe Chic haman u isto vrijeme kad i u Njemačkoj, i singlovi grupa Boney M i Abba, Donne Summer i drugih.
Zahvaljujući Dedi sam saznao za Halida. U njegovoj kolekciji je bio prvi Halidov singl Sijedi starac. Ta je muzika bila drugačija od svega ostalog što se u kući slušalo, a posebno od svega što sam ja slušao. Bilo je to pred oluju Južnog vjetra, prije Šemse i Sinana, što su i Halida oduvali u drugi plan. Svima ali ne i Dedi. Dedo je volio Halida, a ja sam volio Dedu. Taj jedan singl sa početka osamdesetih dugo je ostao sva moja narodna muzika.
Halida sam prvi put vidio u ljeto nakon Olimpijskih igara. Pjevao je na otvorenom, u Centru na Kovačima. Na „gumiranom“ rukometnom i malonogometnom terenu, na kojem bismo i mi ponekad, vrlo rijetko, poigrali fuce kad bi nas zapao prazan teren a to bi bilo samo kad je na televiziji bila neka važna utakmica.
Halidov koncert u Centru smo slušali sa visoke žičane ograde jer je sve bilo dupke puno. Karte za koncerte nismo kupovali jer nismo imali para, a kad smo imali nismo imali volje da ih trošimo na ulaznice za koncerte ako baš nismo morali. U mladosti je bilo drugačije, išli smo na sve koncerte, a na narodnjake nismo mogli ni zalutati kao što smo zalutali na Halidov koncert u Centru. U djetinjstvu smo ipak imali druge prioritete, svako svoje. Ja sam trošio sve novce na ploče, a prvi album „narodne“ muzike, a i jedini, koji sam ikad kupio bio je Bosnia: Echoes from an Endangered World, kompilacija Smithsonian Folkways edicije, u Washingtonu posljednje godine prošlog stoljeća.
Koncert u Centru je bio u vrijeme velikog hita Neću, neću dijamante, jednog u nizu, koji je za Halida napisao znameniti hit-maker Nazif Gljiva, tekstopisac i kompozitor bez kojeg Halid ne bi bio Halid. On je napisao i pjesmu Sijedi starac, koja i danas zvuči kao da je pjeva Gljiva, Halidova boja glasa i interpretacija podsjećaju na njegovu. U naš govor je „Neću, neću…“ ušlo brzo na velika vrata. Svako neću bismo izgovarali dva puta u ritmu i s melodijom Halidovog hita a onda bismo dodavali šta nećemo trudeći se da sve zvuči kao popularni refren.
Iako sam izbjegavao narodnjake u neznanju sam naučio neke pjesme neizbježnog Halida. I danas znam tekst Sijedog starca, a ne sjećam se da sam tu pjesmu čuo zadnjih četrdesetak godina više od dva-tri puta. Pa se i ona, iako uljez u mom dječačkom repertoaru, kao i sve druge pjesme djetinjstva i mladosti javi nepozvana i nenajavljena, i zapjevušim prvu strofu ili refren u šetnji ili pod tušem slušajući sebe u čudu ali bez želje da prekinem.
Halida sam upoznao prije dvadeset i pet godina, dva dana prije njegovog velikog koncerta u Skenderiji kojim je povratio tron na koji je tada zasjeo zauvijek. Trebale su im konge za koncert. Nisam mu spomenuo da ga oduvijek znam, i da ga pasivno slušam od malih nogu. U razgovoru mi je rekao da voli i sluša jazz. Ne zato da bi me impresionirao, nije bilo ama baš nijednog razloga za tako nešto, već da to podijeli sa mnom jer me ljudi vjerovatno doživljavaju kao nekoga ko sluša samo jazz. Halid mi je rekao da voli slušati jazz kako bi mi rekao da ne sluša muziku po žanrovima, već da sluša svu muziku koja mu se sviđa bez obzira kako neko tu muziku zove. „Moj čovjek“, pomislio sam. Nije bilo vremena da mu uzvratim i kažem da mi narodna pjesma nije mrska. Nije bilo vremena ni potrebe da mu kažem da je slušanje muzike izvan žanrovskih okvira najbolji odnos prema muzici, ni da su žanrovi nastali iz komercijalnih i marketinških potreba, između ostalog da bi se muzika lakše sortirala u prodavnicama, organizirala na policama i rafovima.
Sa Halidom sam radio dva puta. Agencija Gramofon ga je angažirala za dva „korporativna eventa“ kako se pomodno nazivaju događaji koje organiziraju firme za svoje klijente ili uposlenike. U proteklih skoro trideset godina producirao sam događaje od kamerne muzike do koncerata u sportskim dvoranama i na stadionima, i sve između. Mogu slobodno reći da sam prošao skoro sve u tom poslu i vidio bezbrojne muzičare i u zapozorju i na pozornici (s leđa). Halid je bio jedan od onih muzičara koji su apsolutno jedinstveni, i to u smislu da postoji samo jedan Halid. Nije bio jedan Halid na sceni a drugi iza scene, treći na ulici, četvrti u kafani, peti u medijima… Čovjek s kojim ste dogovarali koncert isti je onaj kojeg sretnete na tonskoj probi, isti koji će izaći na scenu pred oduševljenu publiku, isti koji će umoran, iscrpljen, potrošen i mokar do gole kože sići sa scene. Jedan insan, Halid, bez poza, bez foliranja. Stvaran i realan, bez laži i bez maske. Jednostavan.
Danas je premalo tako stvarnih ljudi a još manje stvarnih umjetnika. Svi se pretvaraju da su nešto što nisu, svi se foliraju. Hohštapleraj je pravilo. Jer teško je biti stvaran, jedan jedini onaj koji jesi. Jedinstven.
Takav čovjek i muzičar je bio Halid. Jedinstven. Želio je da bude upamćen kao dobar čovjek a ne kao dobar pjevač. Ta želja govori dovoljno o njemu. I nije nikakvo čudo da je njegov odlazak ujedinio razjedinjene države i narode nekadašnje Jugoslavije. Halid je jedan od rijetkih kojeg su izgleda voljeli svi. I oni koji se međusobno ne vole. Jedan od posljednjih relikta jedne zemlje i jednog zauvijek prošlog vremena. Neokaljani lik jedne epohe. Ne mislim da ljudi oplakujući jednog čovjeka oplakuju jedno vrijeme. Javno žaljenje je poput javnih suza – sumnjivo. Iskrene suze klize niz obraze u tišini i tami, daleko od pogleda stranaca. Niko se ne ponosi pravom tugom niti se njome javno razbacuje. Ipak, žaleći za Halidom žalimo i za ljepšom stranom naše nesretne prošlosti.
U ratu bismo u toku marševa znali ispod glasa zapjevati „Poljem se širi miris ljiljana“ a zagalamili bismo „u Novom Sadu ja nemam nikoga“. Godinama kasnije, domovini sam često pjevao „Sve sam ti dao u ovom svijetu stradanja… ja ništa neću što sam ti dao od srca“.
Poslije rata Halid se vratio da ostane zauvijek. Veći od života. Nizao je hitove, a publika uspomene. Postao je živa legenda, ali nije postao ono što već nije bio. Ostao je skroman i jednostavan, pristupačan. I možda jedini za kojeg znam da je bio dobar sa svima i sa svakim i da je to bilo iskreno, a ne nekakva računica ili taktika.
Nije imao glas snažan kao Safet, ni nježan kao Himzo, nije pjevao uglađeno kao Zaim, nisu ga krasile kolorature i tremolo kao Davora. Ali je imao glas koji kraticom dolazi do srca publike. Odjekujući u tim srcima zauvijek. I onako skromnom kakav je uvijek bio to mu nije bilo dovoljno. Želio je biti i bio je dobar čovjek.