Čitanje vode
U svijetu književnosti roman Starac i more Ernesta Hemingwaya kanonsko je i najpoznatije prozno djelo o ribolovu i ribama, i ovo će biti njegov jedini spomen, pošto je serijal Čitanje vode posvećen slatkovodnom sportskom ribolovu na tekućicama i stajaćicama. Naredna razmatranja u ovom kratkom ogledu o sportskom ribolovu kao književnoj temi spomenuće nekoliko proznih djela i njihove pisce, odreda sportske ribolovce, koji su pisali o ribama, ribarima i ribarenju.
Opšte je mjesto književnog stvaranja da je važno kako se piše, a ne ono o čemu se piše, no u pogledu sportskog ribolova kao književne teme može se ustanoviti iznimka tvrdnjom da samo ribolovac može napisati književno djelo o ribolovu, koje će kao čitalac sportski ribolovac doživjeti kao autentično štivo, što uz književnoumjetničku vrijednost dospijeva do esencije ribolova, jer ga derivira iz ribarskog iskustva pisca.
Pisac koji nije ribolovac može slušati ribare i njihove priče o svakovrsnim, ponekad neobičnim događajima iz ribolova, može im se pridružiti u njihovim ribarskim pohodima po rijekama i jezerima, čitati on može stručnu i popularnu literaturu o ribama i ribarenju, takođe i književna djela drugih pisaca koji ponešto kazuju o tom svijetu voda i vječitog ribarovog nadmudrivanja s ribama, gledati dokumentarne filmove o ribarskim tehnikama, disciplinama i ekspedicijama po svim kontinentima svijeta… Pisac-neribar može napisati izvrsno književno djelo o ribarenju, no ribar kao njegov čitalac, onaj koji ima afinitet za čitanje uopšte i nekakvo čitalačko iskustvo (sticano od posezanja za telefonski imenik Travnika do pomnog iščitavanja Sabranih djela Alije Izetbegovića na morskoj plaži u Neumu) neće doživjeti kao vjerodostojan književni tekst s kojim će se identificirati na čitalačko-ribarski način, naprosto osjećajući da nema uporište u ribarskom iskustvu autora.
Slijedom čuvenog Sartreovog pitanja „Za koga se piše?“, pisac ribolovačkih priča mora biti razumljiv i zanimljiv čitaocima koji nisu ribari, osim ako svoje radove ne objavljuje jedino u ribolovačkim magazinima i na web portalima, za tačno određenu vrstu publike, sportske ribolovce.
Izuzetak od izuzetka, da samo ribar može napisati ribarsku priču, je pisac koji je po mnogo čemu izuzetan i izuzetak. Ivo Andrić nije napisao pripovijetku o ribolovu, no onaj kratki pasus o potočnoj pastrmki s početka Priče o vezirovom slonu, i te dvije rečenice, svakom bi ribaru koji bi ih pročitao svorile dojam da je njihov tvorac neminovno ribolovac, svako ko je ribario u gornjim tokovima planinskih rijeka i njihovim kanjonima pročitaće kao potpuno vjerodostojan opis ribolovačkog ambijenta.
To je neobično proždrljiva, ali i neobično lukava i brza riba, koja leti kao obnevidela na udicu u veštoj ruci, ali je nedostižna, čak i nevidljiva za onoga ko nije vešt tim vodama i toj vrsti ribe. Takav čovek može, sa udicom u ruci, vazdan gaziti kamenjar oko rečice pa da ništa ne ulovi, čak i da ne vidi drugo do s vremena na vreme crnu i munjevito brzu prugu kako preseca vodu od jednog kamena do drugog, a liči na svašta pre nego na ribu.
Drugi pisac-neribar nije izuzetak zato što kao izvanjski posmatrač daje pogled na arhetipski prizor iz ribolova. Selvedin Avdić u Autobusnim bilješkama žudi da postane ribar.
(…) Putovao sam autobusom i posmatrao krajolik kroz koji smo prolazili. Odjednom, bez ikakve najave, kao da mi je neko ispred očiju postavio filter, svijet mi se učinio sasvim drugačijim, s bezbroj mogućnosti prema kojima treba samo pružiti ruku. Bile su to male stvari, ali dovoljne da mi promijene život ukoliko im se posvetim.
Zaspao sam s čelom na staklu i uz te umirujuće misli. Kada sam se probudio zaboravio sam sve što sam vidio, razumio i zaključio. Koliko god sam pokušavao da se prisjetim, ništa nije ostalo izuzev slike ribara koji ispod kišobrana, u savršenom miru, mota cigaru jednom rukom. Zbog toga mi je danas, od cijelog tog spektakularnog “otvaranja svijeta” ostala samo želja da postanem ribar.
I to onaj prijeratni: sa zelenim ruksakom na leđima, u njemu Badelov konjačić za ribara, a za ribe Zdenka sir i vekna hljeba. Da sve radim kako se nekada činilo − do okuke rijeke dođem lokalnim vozom, siđem do vode, naložim vatricu, postavim lončić s kafom na nju, smotam cigaru jednom rukom i sjednem na kamen.
I onda polako, natenane, zaboravljam jednu po jednu stvar.
U anglosaksonskoj književnosti, naročito u SAD i Kanadi, postoji etabliran književni žanr o sportskom ribolovu, u posljednje vrijeme ustanovljeni su i podžanrovi s piscima-ribarima koji su se specijalizirali za ovu temu. Jedan od autora iz tog miljea je Roderick Heig-Brown, čije se djelo The Western Angler iz 1939. godine smatra žanrovskim klasikom, zanimljiv je i ciklus Fisherman's Winter-Spring-Summer.
Motiv riba i ribolova javlja se u mnogim ostvarenjima pisaca iz bivše Jugoslavije, ali nikada se nije razvio poseban žanr i nema, čini se, mnogo djela tematski striktno fokusiranih.
Kao ribar-čitalac žalim što Skender Kulenović osim tri pripovijetke nije napisao još poneku o ribolovu, a istovremeno likujem što su ove tri pripovijetke remek-djela pripovjedačke umjetnosti. Na njima se zasniva tvrdnja da ribarsku priču može napisati samo ribar. A Skender je to bio, od mladićkih dana i doseljenja u Travnik, koji se mogao zvati i Vodnik, iz rodnog i bezvodnog Bosanskog Petrovca, gdje se danas u Spomen biblioteci „Skender Kulenović“ čuva njegov ribarski pribor i mamci.
U nekoliko proslova Čitanja vode dati su izvodi iz „najribarskije“ Skenderove priče, Agan. Način i ton kazivanja, leksika i jezik, dijalozi i opisi, ambijent i atmosfera, sve je minuciozno istkano u bašti kafanice u kojoj se sastaju ribari, gdje ribar-pridošlica sluša nevjerovatnu ribolovačku priču tipičnog lokalnog ribara-hvaldžije.
Jasno mi je, poslije džipa, da Agan priča istinu, ne istinu – nego svoju istinu. Iz njegovih očiju, zelenih i treperavih kao njegova rijeka, vidim da je srećan što se namjerio na čovjeka koji u tu istinu može da povjeruje. Zazvoncka lišćem mladih topola večernji već povjetarac i kao da mi reče: i ja sam taj. Iako znam kako će sve to biti, ići ću s Aganom u ribe, ta bića iz jedva poznatog svijeta, za čiji se govor ne zna da li postoji i šta govore ako postoji. Umiriše se topole, ne znam da li ga traže, ili slušaju.
Jedva čekam da s Aganom krenem u ribolov. Nije važno hoćemo li uloviti – mi uvijek ulovimo.
Riba od hiljadu zabačaja, mladica lovi se u pripovijetki I u oblacima:
Zbilja, kako bacih prvi put, mladica uze. Nije, vidjeh u jednom trenutku zamarajući je, ona ogromna, s travom po leđima, ali je krupna. Kad je napola izvukoh na pijesak, Jure pade po njoj, ona se židnu ispod njega, on opet na nju, pa je stisnu koljenima, ščepa za škrge i iznese na travu.
Prijatelj vode svojevrsna je oda onim ribarskim situacijama kad u ribolovu sve pođe naopako, a ribar neopremljen i nepripremljen za noćni ribolov po kiši, za ribarskog susjeda ima nepokolebljivog namćora:
– Komšija, je li ono vaš šator?
– Otiđite u gruntovnicu, tamo ćete vidjeti – odgovori, i ne pogledavši me.
– Pa biste li dozvolili da se malo sklonim dok ovo ne prođe?
– Ne držim podstanare – odgovori.
Pisati se drugačije svakako može, ali bolje od ovih Kulenovićevih pripovijesti, teško da je moguće, bar po prosudbi ovog ribara-čitaoca, koja nije ni meritorna ni mjerodavna, nego je tek izraz jednog čitalačkog afiniteta.
U književnim gruntovnim knjigama Bosne i Hercegovine ime Faruka Šehića zavedeno je ne po gruntu kao ribarskoj tehnici kojom se mamac olovnim utegom spušta kao sidro na dno rijeke ili jezera, jer on je plovkaroš, poznato je to. U njegovoj književnoj biografiji piše da je pisac i ribar, što osvjedočava ribarskim temama i motivima u nekoliko svojih knjiga.
Komarci su me ujedali, presijavao sam se od znoja, ali to mi ništa nije smetalo, jer hvatanje ribe je strast kakva se ne može naći ni u takozvanim porocima.
Da je pisac ortodoksni ribar, razvidno je već u jednom detalju romana Knjiga o Uni, kad ulovljeni lipljen na obali mrsi i zapetljava ribarske muhe svezane na vaser kuglu – nema ribara koji lovi na ovaj način da mu se ovo nije dogodilo!
Bolonjez štap sa Fuji Alconite sprovodnicima rasklapa se u Cimetna pisma, dijamantna stvorenja.
Plovak leti jako dugo, još nije dostigao ni polovinu svoje parabole. Vojnik napeto čeka da plovak konačno padne. Amistad preuzima oblik vojnika iz bjegunčeve jedinice i stvori se kraj njega. Obojica gledaju plovak kako nestaje u kišonosnim oblacima.
„Najgore od svega je ako munja udari u plovak, onda nam nema spasa“, govori vojnik Amistadu.
Dnevnik Zelenac je i dnevnik ribara, zapisan jezikom kojim bi ribari međusobno govorili o ribarskom jednom danu, o ulovima i načinima ribarenja.
Svaka rijeka ima zaseban metajezik. Pisac-ribar navodi svoja lingvistička interesovanja za ribarski jezik i izraze sa svojim specifičnostima u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine: vir, vijer, silk, sita, laks, bokuša, špiglaš, mladičenjak, mladenjak, mladunjak, liman, slap, preljev, struga…
Jezik rijeka je ogroman i tek ga treba naučiti, treba poštovati svaku riječ iz jezika bilo koje rijeke, čak i iz potoka.
Kao ribolovac, Semezdin Mehmedinović u djelu Mali roman o tišini napisao je minijaturu u kojoj na jezeru Modrac poznatog fudbalera Alojza Renića uči kako se peca riba!
Imao sam štapove od dugih i vitkih ljeskovih grana. Za vrh štapa bih vezao silk na čijem drugom kraju je bila udica. Silk bih još provukao kroz plovak od pluta ofarban u jarko crvenu boju da bude vidljiv. Riba kad grize pomjera plovak, vuče ga po površini vode.
Pohodeći svoje detinjstvo u Višegradu, Saša Stanišić u svome prvom romanu Kako vojnik popravlja gramofon lovi u Drini soma dvometraša, a njegovu priču prekida deda Slavko: Riba je u priči uvijek veća nego u rukama ribara koji pripovijeda.
Stavljam svoju ruku na veliku hladnu riblju glavu, milujem umornog učenjaka po leđima i dugačkoj stomačnoj peraji, razmišljam šta bih mogao zadržati, krljušti nema i nije ništa donio sa sobom.
Da ga pustimo?, pitam.
I Hasan i Sead su prvi put istog mišljenja.
I šta si zadržao?, pita deda.
Taj dan, kažem i gledam ga.
Književnoj javnosti u Bosni i Hercegovini Božidar Popović ostao je nepoznat kao pisac. Porijeklom iz Srbije, s planine Čemernik kod Surdulice, on je kao profesionalni glumac imao angažman u nekoliko pozorišta u Srbiji i BiH. U Turbetu kod Travnika radio je kao nastavnik književnosti. Napisao je sedam romana, sedam zbirki pripovijetki i sedam drama. Bio je stalni dopisnik Ribarskog lista iz Sarajeva i karikaturista serije portreta travničkih ribara, u kojima je predstavio i sebe kao ribara.
U njegovoj književnoj zaostavštini je neobjavljena zbirka Ribolovačke priče.
– Je li ti ovo sav pribor, crni Himzo?
– Ja, nemam ja drugog.
– I ovim zar misliš da ćeš nešto uloviti?
– Ma, eto, ovaj… probat ću… ako šta budne…
– Slabo, slaba vajda, velim ja.
Hajd’ ništa. Počesmo loviti. Zabacim ja šnjuru, a ona leti kao strijela i odnese mušice daleko, daleko, čak na vrh vira. Impresioniram Himzu. Himzo izvalio oči od čuda, cokće jezikom i kaže:
– Uh, uh, uh, ala lete, br'te moj!
– Lete, lete, odgovaram ja, samo ribe se i ne češu. Nisu na lovu, biće…
– Morebit, opet on veli i prikrada se jednom viru kao lisac, pa iza kamena spušta onu svoju zunzaru. Onda hitro poteže. Na udici se poslije toga koprca pastrmka, tako do pola kila.
– Ne'š pobjeć’, majku ti tvoju, ukeb'o sam te, beli – Himzo joj veli i hitro trpa je u torbu.
– E, jesi sretan, dobacujem ja s malo zavisti, pa opet zafijučem šnjurom. Ali riba neće, pa neće. Njemu, Himzi, hoće – samo što spusti ono svoje čudo i – eto je. Pa sve neke krupne. On šest, ja nijedne. Ja zabacujem cilindričnu šnjuru, plivajuću Fly Line, ona polijeće i sijeva kao munja, a tri mušice, ne znaš koja je od koje ljepša, padaju po vodi, ali riba, dakle, zaintačila se i neće. Sve mi se čini, čak, i da bježe od mojih mušica kao đavo od krsta, a lete onoj njegovoj otrcanoj, nikakvoj, jedinici, kukavici. Vražje ribe! Vražji Himzo!
Mihajlo Pantić je kao pisac i ribar u biblioteci Antologije izdavačke kuće Stubovi kulture priredio zbirku ili neku vrstu antologije pripovijetki o ribolovu pod nazivom Čitanje vode i podnaslovom Srpske priče o ribolovu, gdje je objavljena i pripovijetka Agan Skendera Kulenovića. Ambijent većine priča su spore ravničarske rijeke, rukavci i kanali, a najpoznatija književna imena koji su o tome pisali u ovoj zbirci su Antonije Isaković i Stevan Raičković. Od pecaroškog ugođaja razlikuju se dvije pripovijetke.
U Gora i voda Milovan Đilas, tek što je počeo građanski rat u Španiji, zapostavlja partijski zadatak i s vodičem se zadržava na Biogradskom jezeru, gdje je lovio ribu još od djetinjstva. Ribokradice koje sreće opremaju ga ribarskim priborom i pešom kao mamcem, kojim lovi pastrmke čak i kad s druge strane jezera pripucavaju žandarske patrole.
U klisuri Ibra dječaci uspijevaju uloviti veliku mladicu, ali u pripovijetki Mladica Ibrahima Hadžića na „hemingvejski“ način zbog riječnih rakova ostanu bez ulova.
***
Serijal „Čitanje vode“ pokrenut je prije dvije ribarske sezone, i na pomolu nove sezone, okončava se onako kako se završavalo svako od dvadeset i četiri čitanja vode, tradicionalnim ribarskim pozdravom
Bistro!