Čitanje vode
Kao što je travnički vezir imao svoje vezire, kako nas upućuje Ivo Andrić, a to su bili begovi, age, krajiški kapetani i ostali muslimanski prvaci, tako i ribe osim katilstva čovjeka imaju i svoje prirodne neprijatelje. U ovom kratkom ogledu biće prikazane neke životinje iz perspektive ribara i njihovog uticaja na sportski ribolov.
*
Pred ribarom vidra se ukaže nenadano, kao znak da je na tom mjestu okončan svaki pokušaj ribolova. Riba se isprepada i pomete za traženje hrane, svaki mamac postane neupotrebljiv.
Najviše susreta s vidrom imao sam na rijeci Sani, od Bijelih brodova kod Sanskog Mosta do Zgona i Zmajevca kod Ključa. Viđao sam je u praskozorja, kad su vode još snene, i u predvečerja, kad su zamorene tokom u dvije smjene, a sad im valja i u treću, noćnu smjenu. Plivale bi uz riječnu adu, nestajale u priobalnom gustišu hitajući ka svojoj jazbini.
Ranog ljetnjeg jutra nečujno prikravši se došao sam na mjesto na kojem sam prethodnih jutara gledao krupnog klena, samca – iako riba jata, najkrupniji se u podmaklom dobu izdvoje i osame. S visoke riječne obale u prozirnu vodu, između sedri, zabacivao sam voblera, imitaciju ribe ručno napravljene od drveta balze s trokukama, koja provlačenjem kroz vodu imitira kretanje ranjene ribe – plijen kojeg grabljivice ribe napadaju kao hranu do koje se lakše dolazi. Ispod mene, ispod obale otisnulo se velikom brzinom prema vobleru nešto pogolemo. Pomislio sam da je to ogromna mladica, poput one iz Skendera Kulenovića priče, po kojoj su od starosti izrasle vodene mahovine i lišajevi. U magnovenju, kako bi se reklo u roto-romanima, jer sve traje nekoliko sekundi, razbistrilo mi se da je to vidra, koja u vobleru vidi plijen! Uzdajući se u performanse ribarske mašinice, najvećom brzinom namotavao sam laks i izvlačio u zadnji čas mamac iz rijeke. Da je zgrabila imitaciju ribe, laks bi odmah prekinula i otplivala bi s trokukama zabijenim u usta. Ako se ne bi na veoma bolan način uspjela osloboditi oštrih udica, uginula bi.
Na buku Sane u Vrbicama s ribarskim drugovima gledam kako na viru uzvodno vidra lovi ribu, žustro zaranjajući i izranjajući iz vode. Rijeka pred nas u svrtak nanese krupnu ploticu ribu, koja je davala posljednje znakove života. Na tijelu nije bilo rana od vidrinih šapa i zuba, pa smo pomislili da je riba uginula od prevelikog straha i šoka od napada vidre.
U ribolovu ima opasnih trenutaka i pogibeljnih situacija, no uzročnikom jednog od mojih največih ribarskih strahova bila je vidra, na mjestu na kojem nisam očekivao njeno prisustvo. Ribareći s ribarskim drugom Behlom, pitao sam se, kao i on, zašto u jednom od lovno najatraktivnijih dijelova kanjona Ugra već neko vrijeme ne možemo uloviti ni jednu ribu, dok smo ranije imali lijepih ulova. Stajao sam na riječnoj obali desetak metara ispod njega, koji je zabacivao muhe pored stijene u sredini rijeke. Zaneseni u putanje naših vaser-kugli, kao osupnuti smo bili kad je od te stijene u vodi nešto izronilo i iskočilo, naglo, podižući vodu uvis. Pomislio sam da je to neki čovjek, ronilac, ko zna ko! Bila je to velika vidra, koju smo zatekli u lovu, a ona se sakrila pod vodu i kad više nije mogla izdržati, ukazala se pred nama kao nepoznato vodeno biće. Hitro, da smo je jedva pogledom mogli pratiti, izišla je na suprotnu obalu i grabeći uz strme strane kanjona pobjegla u planinu. Sada smo znali zašto u ovom dijelu rijeke nismo ribu mogli ni vidjeti!
Najduži susret s vidrom imao sam na potpuno neočekivanom mjestu – usred Sarajeva! Jedne novembarske noći išao sam od Dva ribara preko mosta i vidio da se na suprotnoj strani riječnog korita nalazi neka životinja. Mislio sam da je to pas koji je upao u rijeku i ne može da izađe na obalu. Korak po korak idući preko mosta, uvidio sam da to nije pas, nego vidra! Nagnut na zid keja Miljacke, dvadesetak minuta posmatrao sam je kako zaranja u potrazi za ribom, povremeno iznoseći plijen u ustima do obale, gutajući ga i ponovo zaranjajući. U jednom trenutku prepustila se riječnoj matici i otplivala nizvodno.
Lovci, a i ribolovci koji bi zbog nje posezali za puškom, nekad bi je progonili. Jedni zbog skupocjenog krzna, a drugi zbog proždiranja ribe koju oni nastoje uloviti. Danas je vidra zakonom zaštićena životinja i vjerovatno nije krivolovom znatno ugrožena.
*
Treba zanemariti mitsko-poetsku predstavu o čaplji ptici, izostaviti simbolična tumačenja i ne dovoditi u vezu s nadimkom glavnog junaka televizijske serije Kuda idu divlje svinje. Šta njeno dugotrajno i nepomično stajanje u vodi na jednoj nozi znači za ribare i ribolov, možemo sagledati iz „studije slučaja“ gornjeg toka rijeke Lašve.
Čaplju sam viđao samo ponekad, uvijek na istom mjestu, u blizini stare džamije i još starijeg stabla topole u Turbetu.
Prije desetak godina iznad ušća Šumeća ili Plave vode u Lašvu, u krošnjama borova na padinama Bukovice nastanila se mala kolonija čaplji, ptice koje po zapamćenju najstarijih Travnjaka ovdje nikad prije nije bilo. Travnički ribari prije dvije godine, od početka ribolovne sezone pa narednih nekoliko mjeseci uspjeli su uloviti tek nekoliko pastrmki u gornjem toku Lašve. Takvo nešto prije je bilo nezamislivo i pristupilo se ispitivanju brojnosti ribljeg fonda izlovom ribe specijalnim stujnim agregatom. Na potezu od nekoliko kilometara, tom metodom pronađeno je samo 11 riba – toliko bi prije obitavalo na jednom omanjem riječnom viru! Nekoliko ribara ustanovilo je razloge za očevidnu katastrofu. Čaplje. Ribe u rijeci nema, jer su je, sve odreda, izlovile ove ptice, čija brojnost u travničkoj koloniji nije prelazila 30 jedinki.
Sjedeći u ribarskom šadrvanu ispod Dukatarevog greblja, nekoliko puta sam vidio čaplju kako slijeće u plićak rijeke, ponekad su bivale u paru, raspoređene na dvije strane riječne obale. Bez ijedne kretnje, kao da je onaj poznati drveni suvenir, stajala bi oko pola sata na jednom mjestu i onda zamahnuvši krilima odletjela da traži plijen na nekom pogodnijem mjestu. Ni jednom nisam vidio da je dugim kljunom ulovila ribu. Lašva je brza rijeka a pastrmka nije riba jata, što je otežavajuća okolnost za čapljinu prehranu. Naravno, ova ptica će uloviti svaku ribu do koje uspije doći, čak i veoma krupne primjerke. U zimskoj šetnji i potrazi za pastrmkama na mrijestu, našao sam uginulu, dosta veliku pastrmku. Na glavi je imala ranu okruglog oblika i dosta duboku. Nekoliko ribarskih sezona kasnije, ribar Halka pokazao mi je tek ulovljenu potočaru s istovjetnom ranom na glavi, te sam od njega čuo objašnjenje da je rana nastala od čapljinog kljuna.
Uglavnom, grupa nezadovoljnih ribara digla je hampu i hajku na čaplje, artikulisanu u zvaničnu inicijativu mjesnog ribarskog društva da se izvrši odstrel kolonije ovih ptica. Od nadležnog kantonalnog ministarstva dobili su i odobrenje, i to dali objaviti na lokalnom web portalu. Jedan lovac već je pripremio pušku i odgovarajuću municiju. Svaka aktivnost na uništavanju čaplji morala je biti zaustavljena zahvaljujući aktivnosti udruženja Naše ptice, koje je, obaviješteno od Nomadovog čitača vode, kod viših federalnih instanci ishodovalo zabranu odstrela.
Tim ribarima zasmetale su čaplje, a nije im zasmetalo višedecenijsko zagađivanje rijeke i pogubni krivolov, kao stvarni razlozi pomanjkanja ribe. U jednome danu, krivolovac ulovi 20-30 pastrmki, i tako skoro svakog bogovetnog dana. Tu količinu ribe jedna čaplja, čak ni čitava travnička kolonija, ne može uloviti, ne u jednome danu, nego ni tokom jednog mjeseca!
*
Bilo je htijenja i za pomorom patki na Lašvi, ali od gunđanja grupe ribara da ove ptice pojedoše svu ikru u mrijestu pastrmki, nije se dalje išlo. U gradskoj zoni i okolini Travnika prije petnaestak godina formirala se povelika kolonija divljih patki, kojih ovdje nije bilo prije. Tačno je da se patke vrzmaju oko ribljih trla kad ribe polažu jaja u riječni pijesak, ali izostanak efekata mrijesta i nepostojanje riblje mlađi u rijeci ne može se pripisati ovim pticama.
*
Najveća je povika ribara na kormorane, koji svakog dana moraju pojesti oko pola kile ribe (u ribarskim tvrdnjama pretjeruje se, kao i u njihovim opisima ulova, s količinom od dvije do četiri kile!). I struka i nauka saglasna je da ova ptica može desetkovati riblji fond na salmonidnim vodama, a posebno na ribnjacima. Ribari je smatraju štetočinom, i unatoč što je zaštićena vrsta koja se ne smije ubijati, na nekoliko rijeka i jezera zabilježeni su slučajevi odstrela. Jedan ribar, koji je i lovac, pričao mi je da je to neobično lukava i oprezna ptica, koju je veoma teško ubiti, čak i pogođena lovačkom municijom nekako uspije pobjeći. Ubijanje kormorana nastoji se opravdati tvrdnjom da je to invazivna i alohtona ptičja vrsta, što nije tačno. Oduvijek je prisutna u BiH a njeno masovnije nastanjivanje na mjestima gdje se prije nije pojavljivala, objašnjava se posljedicama čovjekovih dejstava u prirodi, kao što je višekratno paljenje i pogubni požari u Hutovom blatu, koji su doveli do primoravanja brojnih ptica na migriranje.
Ornitolozi i ihtiolozi nastoje opravdati proždrljivost kormorana navodom o njihovoj važnosti u lancu ishrane i opšte ravnoteže vrsta u prirodi, koji se hrane prvenstveno bolesnom i ranjenom ribom. Imao sam priliku vidjeti fotografiju odstreljenog koromorana, u čijem su ždrijelu nađene dvije potočne pastrmke dužine oko 30 cm, koje nisu izgledali kao bolesna ili ranjena riba, nego kao reprezenativni primjerci ove salmonidne vrste! Kormoran, kao i ostali predatori, uloviće svaku ribu do koje mogu da dođu.
*
Stručnjaci i naučnici u svaku raspravu o kormoranima, patkama, čapljama i vidrama kao štetočinama ili u prirodi korisnim stvorovima postavljaju odsudni argument. Pitanje prednosti u prirodi mora biti u korist životinjskog svijeta, kao njihovog jedinog staništa na Zemlji.
Ribolov je u ovom slučaju samo sport, hobi, razonoda. Ribari moraju prihvatiti kormorane i ostale za ribu pogubne životinje kao svoje konkurente, takmace s kojima moraju dijeliti vodotoke i svako na svoj način loviti ribu.
*
Olovnoj sačmi, čije se kuglice, od udice gledajući, stavljaju od najmanje do najveće, radi ravnoteže riječnim strujama pridodajem pozdrav
Bistro!