Čitanje vode
Razlikuju se, kao ronjenje na dah i ono s bocama kiseonika, kao alpsko i nordijsko skijanje, kao sprint i maratonsko trčanje.
Istovjetni su samo po štapu, kanapu i udici, po onoj sjajnoj prilici za povratak u jednostavnost naših pradjedova, kako veli američki ribar i predsjednik Herbert Hoover.
Smatraju se istoznačnicama, ali ribolov i pecanje to nisu.
Ribolovci ili ribari, sljedbenici su Aristotelovog učenja o kretanju, koje pretpostavlja troje:
- jedno ono koje pokreće;
- vodu koja je u pokretu, ma bila ona i stajaćica, zbog njenih unutarnjih kolebanja;
- ribara koji postupa shodno najomraženijoj komandi iz partizanskih memoara: Pokret, drugovi!
Ribolov je stalni pokret, ribar neprestano ide uz vodu ili niz vodu potoka i rijeke, od vira do vira, od brzaka do brzaka ili ophoduje obalom jezera i bare, mada ima i onih koji bi za cijeli dan ribarenja zabacivali mamce u tek dva ili tri vira, što ih stavlja uz bok pecarošima.
Ribarovo kretanje nije samo promjena mjesta na koje će, poput Roberta Altmana, baciti taj ribarski konac u vodu, ne znajući šta je na drugom kraju – sva tvoja imaginacija počiva dole. Promjena je to doživljaja rijeke, nikad ona nije ista, podložna je mijenama koje se najbolje vide u izmjenama vodostaja, vodi koja nadođe ili opadne.
Rade li virovi više makar jednu smjenu?
Uznemiri li se zelenilo vode i promijeni li boju?
A pred prvi dolazak na jednu nepoznatu rijeku, noć prije provodi se u besanici s kojom se dočeka praskozorje, onaj prvi tren kada se može loviti riba.
Ribarski ideal je rijeka. Čista. Bistra. Hladna, tako da u septembarsko rano jutro u ribarskom kombinezonu ulazim u Plivu nad kojom treperi ona riječna izmaglica i sa svakim korakom po riječnom dnu osjetim kako suze od studeni sve više naviru na oči.
Gaziti riječnim koritom, to je najveća privilegija, mada se njome nastupa uznemiravajuće po vodeni svijet.
Ako nisam hodao rijekom, kao da nisam ni bio u ribarenju.
U Sloveniji na salmonidnim vodama, tako je i u mušičarskom reviru na Ribniku, to nije dozvoljeno u vrijeme mrijesta lipljena, u nekim švajcarskim kantonima trajno je zabranjeno ulaziti u rijeku.
Ako nisam pregazio rijeku i prešao joj s obale na obalu, kao da i nisam bio na toj rijeci.
Hodanje kroz riječnu maticu, za to treba stvoriti osjećaj, svakako joj se prepustiti, protivrječiti joj, to ne bi valjalo. Treba prepoznati gaz, gdje je iole sigurno preći je, a najteže je to na kraškim vodama Sane, Sanice, Ribnika, Une, Plive… čija bistrina stvara optičku varku, kad misliš da je tu rijeka duboka pola metra, znaj da tu ima i metar dubine! Nema tog ribara čije ribarske čizme ili kombinezon nije namočila voda, koji se mokar nije vratio iz ribarenja!
Prije dva ljeta, ribareći na Sani, za nekoliko metara promašio sam gaz i korak po korak, ribarski kombinezon koji je sezao do vrha grudi napunio se vodom i postao težak kao ronilački batiskaf koji me je vukao na riječno dno, voda je dosezala do usta doslovno, samo sam još vrhovima čizama dodirivao dno, ali iz jedne ruke nisam ispuštao drvene rašlje na kojima je bio golem klen maločas ulovljen, a iz druge ruke ribarski štap… Kako, nekako, iskobeljao sam se do obale Sane.
Opasna rabota može biti i pecanje, svaki je ribarski izlazak na vodu tekućicu i stajaćicu izlaganje životnoj opasnosti, zbog trenutka neopreznosti, ćudi slučaja ili oholosti koja hoće da protivrječi moćima vode i prirodnim silama.
Takvo je svako ribarenje na vlašićkoj rijeci Ugar, kroz njenu klisuru, gdje se savladava klizavo stijenje i kamenje, pored klizišta i odroništa, kroz vododerine, preko olujom povaljanih omorika… Sve to, u dugim ribarskim čizmama, znatno je teže nego s planinarskom opremom.
A kakvih je sve, sasvim kaskaderskih, padova bivalo s mostova, zidova i podzida, strmih obala i drveća čak… a da niko nije od ribara bio ozlijeđen, tek ugruhan i mokar.
Mart je bio mjesec, snijeg do koljena uz Lašvu, kad zbog prikradanja pastrmkama sa stare pruge voza Ćire, s visine tri-četiri metra padoh u rijeku, opet ne ispuštajući ribarski štap iz ruku. Kad se odjeća na meni već počela lediti, po mene automobilom u gornji tok Lašve dođe moj muzejski kolega Almir H. Presvlačenje i topli čaj kod kuće – partizanska komanda, štap u ruke, ovaj put u donji tok rijeke! Poslije tog ribarskog zimskog dana ni kihnuo ni kašljucnuo nisam.
*
Stari ribari kažu da se najveće, trofejne ribe love po mutnoj vodi, jer se, kao i naši životi, potoci i rijeke zamute. Bilo je nevjerovatno uspješnih ribarenja po zamućenoj vodi, i kad je voda, kako ribari kažu, oranje – kao da neko plugovima ore po riječnom dnu pa joj mijenja boju u boju otopljene zemlje. Svejedno, ribarenje je pravo i potpuno samo na bistroj vodi, bez obzira na ulov ribe.
*
Ribolov je hodanje, nekad se duže hoda nego što se ribari, kao Arif Tamburija, od u prenesenom značenju tamburati – hodati, i Pero Klapec, od u prenesenom značenju klapati – hodati.
Drugo ime za to hodanje je probijanje. Kroz priobalnu vegetaciju koja zna izgledati neprohodno, kroz grmlje i trnje kad zabasaš i ne znaš više gdje je rijeka, sve to s ribarskim štapom tri metra dugim, koji se lako može slomiti i onda ništa od ribarenja… Probijanje je meni kao ribaru suđeno, jer kako objasniti to što umjesto da lovim na savršeno uređenim obalama švajcarskog kanala De la Thielle, ja pronalazim mali vodeni zavlačak za koji mislim da bi tu moglo biti krupnog klena, i sam sebi se smijem što se zavlačim u priobalni gustiš i probijam strmom obalom, gdje mjesni ribari ne bi dolazili!
Ribari znaju i kad ljetna žega nadvlada svježinu rijeke, i za zimsku studen koja ledi ribarsku strunu od špic ringle do špule ribarske mašinice.
Između toga je, znaju oni, neizvjesnost i uzbuđenje.
Bistro!
Appendix
Neobična pustolovina
Jedan od najboljih poznavalaca Ugra i česti posjetilac ovih, nama divljih predjela, stjenovitih kanjona i njihovih ćudi, je Halil Ibrišagić koji je godinama posjećivao ovu rijeku i lovio na njoj. Vrlo rado je primao u društvo i vodio je sa sobom sve one koji bi izrazili želju da vide i love na ovoj čudnoj rijeci zatočenoj u nemilosti visokih stijena i uskih klanaca. Bio je vrlo obradovan da može prenijeti svoja iskustva na mlađe ribare ili one koji su pokazali veći interes za ribolov na Ugru. Jedan od njegovih vjernih pratilaca i radnih kolega bio je Ivica Svalina. Kao često puta prije tog junskog petka 1973. godine on i Halil su se dogovarali da posjete njihove omiljene brzake, pročešljaju poznate virove i još jednom prokrstare uskim klancima njihove omiljene rijeke. Sve je izgledalo uobičajeno i normalno, bili su obojica zadovoljni izletom na Ugar i ništa nije najavljivalo avanturu koja ih je skoro koštala života.
Zaputili su se duboko u kanjone Ugra ne obraćajući pažnju na sporo približavanje oblaka, olovno teških i modro tamnih koji su prijetili kišom i nevremenom. Zbog uskosti kanjona iznad njih nisu imali predstavu šta se dešava u ostalim dijelovima ugarske kotline, o nevremenu koje se valja u njihovoj neposrednoj blizini. Čuli su slabašnu jeku grmljavine i osjetili prve kapi kiše. Bila je podnošljiva i nisu joj pridavali veću pažnju. Kad je jača kiša počela da pada njih dvojica su već bili zašli duboko u teško prohodni dio kanjona i gdje je kretanje vodom bilo veoma oskudno, skoro nemoguće, i samo zahvaljujući Halilovom čamcu, mogli su se kretati dolinom neprohodnog kanjona. Nakon izvjesnog vremena su primijetili da je Ugar počeo da mijenja boju, postaje mutniji i što je bilo još gore, nivo vode se povećavao iz minute u minutu. Ubrzo, voda postaje sve mutnija, žuća i veća pa je izgledalo kao da je puštena brana na Vrbasu. Ugar je nadolazio brzinom koju je njihovo oko moglo lako primijetiti. Već je bilo pomalo kasno kad su shvatili da se Ugar, od njihove male, omiljene rijeke pretvara u moćnu i silovitu neman koja počinje da gromoglasno huči, lomi i divlja, odnoseći pred sobom sve na što je naišao. Granje, drveće, panjevi, lišće, grančice, valjalo se i odbijalo nošeno podivljalom rijekom, visoki talasi su razbijali meku zemlju na obalama i ona se nemoćno rušila u vodu nestajući utopljena u sad već žitku masu vodene stihije. Panika je zahvatila Ivicu dok ga je zabrinuti Halil tješio nemoćno gledajući u snagu vode koja je prije nekoliko sati izgledala tako pitoma, prijatna i izazovna. Stajali su i bespomoćno gledali u pobješnjelu rijeku, grozničavo razmišljajući šta da rade?
Halil je predložio da se popnu uz strminu klanca, koliko im stijenje dozvoli, da se odmaknu od nadolazeće vode i da tamo, u sigurnosti, sačekaju prestanak glavnine kiše, te opasnog i teškog nevremena koje se približavalo mjestu gdje su se zatekli. Pentrali su se sporo zbog gustog šiblja razasutog strminom klanca, ruksaci su otežavali njihovo penjanje, a vlažna zemlja se runila pod njihovim nogama prijeteći im da se nađu u talasima Ugra. Nije bilo velikog napretka pa su dugo tumarali niz opasne strmine, mokre i klizave, u očaju, u nadi da pronađu bilo kakvo sklonište. Lutajući mrklinom šume, potamnjelom od kiše i olovnih oblaka iznad njih, nisu ni primijetili da se počelo smrkavati. Mislili su da je tama uzrokovana gustinom šume i mrklim oblacima iz kojih nemilosrdno lije kiša bez trunke jenjavanja. Trebalo je naći bilo kakav zaklon i obezbijediti se za konak. Drugog rješenja nije bilo. Napokon su pronašli pogodno sklonište, ogromno udubljenje u stijeni koja se nadvila iznad rijeke i sprečavala im daljnji prolazak. Udubljenje je bilo prostrano i suho i sigurna zaštita od kiše ali je bilo u neposrednoj blizini zahuktalog i nabujalog Ugra. Oni nisu imali veliki izbor, nazad nisu mogli zbog mraka, dalje kretanje im je onemogućeno ovom ogromnom stjenovitom pregradom. Nisu znali koliko će vodena stihija nadolaziti i da li će im rastuća voda ugroziti ostanak u ovom prirodnom skrovištu.
Hrane je bilo dovoljno jer su se spremali da ostanu u ribolovu cijeli vikend, tri dana. Uz malo planiranja može ova hrana potrajati i duže. Trebalo je na sve misliti. Pa i na mogućnost ako kiša ne stane. Ispod njih je nadolazeća voda, iznad njih neprelazna stijena uz koju se ne bi mogao popeti ni najvještiji planinar. Oko njih ništa se ne čuje osim zlokobne buke vode i glasnog dobovanja teških kapi junske kiše. Dole, na metar udaljen od njih, Ugar bjesni i pjeni, huči i ugoni strah u njihove kosti.
Halil je izgledao prisebniji, bolje poznaje ćudi ovih prostora, i njemu je ovo prvi put da prisilno zanoći, ali se osjeća odgovornim za svog druga i prijatelja. Pokušao je da ga utješi, iako nije bio siguran u ono što govori.
– Ne sikiraj se ti ništ’, kiša će stat’, Ugar opast‘ i mi ćemo sutra, ako bogda, kući.
Prvu noć su proveli budni. Nisu smjeli zaspati. Bilo je teško predvidjeti kako će se napeto stanje dalje odvijati. Halil je uporno pratio vodostaj rijeke zabadajući klipe u obalu ispred njih. Kako je koja klipa nestajala pod vodom, on bi zabadao drugu, ništa ne govoreći Ivici. Naložili su skromnu vatru tek toliko da se osiguraju. Iako je bilo više dima nego vatre, sitni plamen im je ulivao postepenu sigurnost doma pod otvorenim nebom punim crne kiše.
Kiša nije posustajala ni drugog dana pogoršavajući njihovu ionako bezizlaznu situaciju. Utješno je bilo to korito rijeke bilo zasićeno vodom i nadolazilo je sporije nego prvog dana. Razdaljina između njih i rijeke jedva se izmijenila. Ali se ipak malo smanjila. Osjetili su to po mirisu mutne vode koja je sve žešće nadolazila nošena vjetrom.
Neizvjesnost je porasla trećeg dana kad su vidjeli da ni voda ni kiša ne posustaju i da je nivo Ugra postao prijetnja njihovom skloništu. Međutim, oni su shvatili da nije bilo nikakvog izgleda za napuštanje ovog privremenog utočišta. Halil je predložio da pokušaju položiti kamenje na obalu i time bar spriječiti prodor vode k skloništu. Bio je to očajnički pokušaj dvojice prijatelja u smrtnoj opasnosti. To su i uradili da bi utješili sami sebe. Noć je bila duga i puna zabrinutosti. Kako zbog vode tako i za porodice kod kuće. Nedjelja je i trebalo je da se vrate kućama iz ribolova. Njihov nedolazak je značio da im se nešto dogodilo i da će to pokrenuti njihove najmilije da uzbune sve prijatelje, rodbinu i miliciju.
Uzaludna potraga koju su organizovale porodice, a pretraživanju se priključili prijatelji, komšije, radne kolege iz Tvornice duhana, vojska, milicija te ribari su samo pojačavali neizvjesnost. Banjalučki „Glas“ je objavio vijest o nestanku dvojice ribara u kanjonu Ugra i da je dosadašnja pretraga bila neuspješna te da je situacija apsolutno neizvjesna.
U tim neprestanim smjenama dobrog i lošeg raspoloženja, između utjehe i očaja, brojanja dana i neizvjesnosti mrkle noći, kiša je počela da jenjava i napokon je osvanuo novi junski dan, šesti po redu. Umorni, sa vrlo malo preostale hrane, sa živcima koji su počeli popuštati od konstantne neizvjesnosti njihovog položaja, novi dan, sunčan i vedar, donio je potrebnu svježinu donoseći radost njihovom raspoloženju. Bili su sretni da su ostali živi i preživjeli neočekivani užas zarobljeništva u planini.
– Danas krećemo nazad. Ugar se primirio i počeo da opada. Za nekol'ko sati voda će opasti baš tol'ko da će nam omogućiti da izajdemo iz ovog tjesnaca.
Kad su se konačno pojavili na sigurnom, pred spasilačkim ekipama koje im nisu uspjele ući u trag, veselju nije bilo kraja.
Ugar ih je naglo zarobio i naglo oslobodio.