Čitanje vode
Kažem ti, damar ribu lovi.
Svima bih ja njima koji damara nemaju pooduzimao dozvole.”
Vječiti prijepor fizisa i nomosa odlučen je tako što su društveni ugovori prevladali u korist ribljeg fonda, kada su ustanovljene ribarske dozvole kojima je uspostavljena bar djelimična kontrola izlova. U protivnom, nestale bi mnoge riblje vrste ili bi preživjeli primjerci bili svedeni na broj koji bi mogao stati u oveći kućni akvarijum.
Jednom godišnje, pod kraj zime, išlo se u Krndija ulicu i lijepu cvjetnu baštu Derviša Kušmića, pekara po zanimanju a ribara po rođenju. Blagajnik travničkog Ribarskog društva otipkao bi na pisaćoj mašini generalije za godišnju ribarsku dozvolu i blok s talonima za evidenciju izlazaka u ribolov. Izričito pravilo je da se talon popunjava prije početka ribolova, datum se upisuje striktno hemijskom olovkom ili mastilom.
„Svaki je član obavezan da potvrde za ribolov (dozvole) tintom pravilno ispuni, prije početog ribolova, ispuni podatke o ulovu nakon ribolova i da to svojoj Organizaciji povrati, jer ako ne povrati ispunjene kupone u slijedećoj godini neće biti primljen za člana i time neće dobiti dozvolu.”
Talona je 40 na broju i to je bio predviđeni broj ribolovnih dana u jednoj lovnoj sezoni. Kada bi ribar ispunio posljednji talon, to je za njega značio i kraj ribarske sezone, što se moglo dogoditi i znatno prije zvaničnog završetka, ovisno o učestalosti ribarskih pohoda. Danas ovo pravilo izgleda kao bizarni podatak iz istorije sportskog ribolova.
U ejaletskoj Bosni Osmanlije nisu uspostavile pravila za one koji su obilazili potoke i rijeke s ljeskovim štapom i strunom od upredene dlake iz konjskog repa. Biće da su drevni ribari bili malobrojni pa bi ekonomski zanemarivo bilo naplaćivanje ribarenja iz razonode, inače bi ovi velemajstori ubiranja poreza i nameta, uveli danak i na to – drugo je bila ribarina, porez koji su plaćali profesionalni ribari.
Prve dozvole, zvane sive, koštale su za jedan kotar jednu krunu, što je izgleda bio simboličan iznos, ali otkako su u doba austrougarske vladavine Bosnom uvedene, bile su i ostale povod i razlog za rasprave, prepirke, svađe, potjere ribočuvarske službe, policijske intervencije, sudska ročišta i presude.
Nadležno ministarstvo distribuira dozvole preko ribarskih saveza i ribarskih društava i one su važeće samo na vodama na kojima u sportsko-ribolovnom smislu gospodari društvo. To je uzrok nesporazuma i opšte mjesto antagonizma ribara i ribočuvara. Ribari tokom cijele sezone često odlaze na rijeke i jezera na kojima su njihove dozvole nevažeće. Ili, ribare na istoj rijeci pored koje su rođeni i vijek vjekuju, ali, kad stupe na dio vodotoka Vrbasa i Sane, na primjer, kao da su ušli bez pasoša na teritorij druge države. Prema administrativnoj raspodjeli vodotoka i granicama nadležnosti ribarskih društava, na istoj rijeci moraju biti spremni platiti dnevnu dozvolu, kao da nemaju godišnju dozvolu.
U monarhističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji zakonodavac je omogućio doplatu na cijenu godišnje dozvole, čime se sticalo pravo na ribarenje u drugom kotaru, okrugu, srezu i na području cijele Republike. Svejedno, kao muhe potezanke svezane na tanki predvez, pitanje dozvola se potezalo u pitanjima nadležnosti i razgraničenja, zbog čega su ponekad bivale i falsifikovane, a ribočuvarima se podmetali stari i nevažeći kontrolni taloni.
Pravilo u Federaciji BiH je da dozvole važe samo na lokalnim vodotocima i tu regulativnu krutost ublažava postojanje sporazuma između pojedinih ribarskih društava, koji dopušta ribarenje na drugim područjima bez dodatnih plaćanja. Neizostavno, postoje društva i klubovi sportskog ribolova koji ne sklapaju takve sporazume, tamošnji ribari smatraju dodijeljene vodotoke dovoljnim za svoje članstvo, a ko god da dođe u goste ima da plati užitak ribolova.
Godišnja dozvola košta 100 KM[1], a dnevna, prema uredbi federalnog Ministarstva vodoprivrede, koje određuje cijene dozvola, iznosi 20 KM. U praksi to znači da će ribar uglavnom uz godišnju dozvolu platiti isti ili viši iznos za dnevne dozvole na područjima gdje je njegova dozvola, na kojoj piše Federalna, nevažeća.
Nije (samo) u novcu koji ribari plaćaju uzrok njihove frustracije regulama. Gubljenje uvijek dragocjenog vremena za ribarenje i odvlačenje pažnje od motrenja ribarskog štapa i mamca u vodi, to je ono što ribare nervira i čini ih nestrpljivim, time i manje pripravnim za ulov ribe – neće riba nervoznog ribara, govorili su stari alasi. Rijetko kad je ribočuvar kontrolu obavio kao tehničku stvar i rutinski postupak, obično se nastavlja dugim tiradama o poznavanju zakona i pravila, kao i raznim pričama kojima ribar nije dobar mušterija. Najveću zlovolju izaziva opaska o jučerašnjem danu kao idealnom za ribolov – da ste juče došli, riba grizla ko luda!
Propis nalaže da se dnevna dozvola za ribare u gostima mora nabaviti prije dolaska na vodu. U socijalističkom razdoblju to se, kazuje stari ribar Braco Maličević, striktno poštovalo:
“Kad sam išao na mladicu sa pokojnim Miladić Brankom, mi smo znali doći u Donji Vakuf i trebamo ići na Vrbas, imamo mi svoju dozvolu, ali nije to bilo što oni naplaćuju recimo 5 dinara ili da ti danas kaže daj 5 maraka, nije se radilo o tome, taj novac koji su oni uzimali, oni su upotrebljavali u riblji fond… To jutro kad smo došli, mi smo krenuli u 3 sata iz Travnika, bili u 4 sata u Donjem Vakufu, ja dolazim u 4 sata, ne smijem ići na vodu a imam svoju dozvolu ali nemam donjevakufski kupon, ja odlazim normalno u zgradu gdje predsjednik Ribarskog društva stanuje, ja zvonim, čovjek mi otvara vrata u 4 sata:
– Bistro, momci!
– Daj nam dvije dozvole!
– Sačekajte malo, kaže čovjek koji ustane iz kreveta i odštampa nam dvije dozvole, i mi smo tek tada na vodi sigurni!“
Ni ovo pravilo nije više važeće, sada se dozvola plaća ribočuvaru na vodi. Bilo je pokušaja, poput donjovakufskog Društva, da se uspostave punktovi za kupovinu dnevnih dozvola za Vrbas. U praksi to je ovako izgledalo: na benzinskoj pumpi u Oborcima imali su dozvole ali radnik koji je predao smjenu i otišao, odnio je ključeve od ladice u kojoj su dozvole; u jednoj trafici u Donjem Vakufu, za koju je rečeno da je jedno od mjesta za prodaju dozvola, prodavačica blage veze nije imala šta trebamo; na recepciji hotela Vrbas nudili su samo dozvole za mušičarski revir, ne za otvorenu vodu, kako se naziva ribolov uz slobodni vodotok.
U šta se troši novac od naplaćenih dnevnih dozvola, pitaju se ribari koji dozvole plaćaju. Za poribljavanje vodotoka, čišćenje rijeka i jezerskih obala, izgradnju ribarskih zaklona od nevremena, uređenje ribarskih staza, očito se ne koristi.
Na sreću i zadovoljstvo tamošnjih ribara, izdavanje ribarskih dozvola u Republici Srpskoj uređeno je na centralistički način. Godišnja dozvola po cijeni od 70 KM izdana u bilo kojem društvu i klubu sportskih ribolovaca važeća je bez doplata na svim entitetskim vodotocima, s tim da ribari iz Federacije ne mogu izvaditi dozvolu u RS.
Na posebnim mušičarskim i varaličarskim revirima plaćaju se posebne dozvole i skuplje su od redovnih. Trenutna cijena je 40 KM a za strance dvostruko je skuplje, što ima segregacijski prizvuk – kao stranac u Švajcarskoj nisam plaćao skuplje ni jeftinije od mjesnih ribara.
Neka ribarska društva iskoristila su pravnu nesuglasicu koja omogućava da dio vodotoka dobije status mušičarske ili varaličarske staze a ne revira. Time prestaje nadležnost ministarstva za utvrđivanje cijena dozvola i društvima je prepušteno da sami određuju taj iznos, koji je redovno znatno niži od dozvola za revire, često i u simboličnom iznosu, dok su članovi tih društava uglavnom oslobođeni plaćanja.
Mnogi ribari ljetne godišnje odmore provode kampujući na riječnim i jezerskim obalama, te kao gosti moraju plaćati dozvole za svaki provedeni dan u ribarenju. Sve i da u onoj socijalističkoj Jugoslaviji ništa nije bilo valjano, valjao je i bio dobro uređen režim sportskog ribolova, naročito za period godišnjih odmora. Uz doplatu na godišnju dozvolu, ribari su dobijali potvrdu, koja im je omogućavala neometano ribarenje tokom 10 kalendarski vezanih dana na svim vodama u SFRJ! Tokom cijele sezone mogli su imati i vikend-potvrde za 15 izlazaka u cijeloj državi.
I u Kraljevini Jugoslaviji mislilo se na gostujuće ribare i time podsticao razvoj ribolovnog turizma:
U god. 1926. odobrila je Direkcija Šuma u Sarajevu, na molbu R. D. za B. i H., svojom naredbom broj 11.098 od 28. februara 1926. g., da se domaćim i stranim gostima prigodom ljetovanja u B. i H dozvoli športski ribolov uz naročite dozvole. Za državljane Kraljevine S. H. S. izdaju sreska poglavarstva udičarske dozvole za lov u svim otvorenim vodama sa trajanjem od najviše jednoga mjeseca uz taksu od 30 dinara. Ovakove karte mogu dobiti samo oni ribari, koji se iskažu, da su članovi Ribarskoga Društva za B. i H. ili kojeg drugog ribarskog društva u našoj Kraljevini, pa koji su gosti na ljetovanju. Lokalnim ribarima ovakove karte se ne smiju izdavati. Za goste, strane državljane, izdaju se karte, kao i za domaće goste, ali uz dvostruku taksu. Taksene marke na ove karte imadu se propisno naplaćivati (Din. 25.). Za ovu će se svrhu upotrebljavati zelene ribarske karte i na njima će se tačno označiti rok, otkada i do kojeg dana karta vrijedi. Karte se mogu izdavati samo takvim osobama, koje neće ribarske karte zlorabiti.
Ovo su odredbe riješenja Direkcije Šuma. R. D. za B. i H. sa svoje strane izlaziće svima gostima najpripravnije u susret, pa će po potrebi unaprijed ovakove karte za goste pripraviti. Prijave treba uputiti na tajnika g. B. Vaša, Sarajevo, Štamparija Savić, Kulovića ulica.
Izdavanje dozvola u nekim zapadnoevropskim državama, poput Švajcarske, organizovano je na način drugačiji nego je u BiH. Kada sam u Neuchâtelu otišao u prostorije Ribarskog kluba, tamošnji ribari bili su začuđeni mojim upitom za izdavanje dnevne dozvole, rekli su mi da se oni time ne bave nego da je to nadležnost kantonalnih uprava i direkcija. Uputili su me u prodavnicu ribarskog pribora, turist biro i gradsku upravu. Uz davanje ličnih podataka i plaćanje 20 franaka, mogao sam ribariti na cijelom području tog kantona. U Bernu nisam mogao dobiti dozvolu, čak ni turističku, uzalud sam pokazivao dozvolu iz BiH na kojoj je otisnut amblem pripadnosti Confédération Internationale de la Pȇche Sportive – zahtijevano je da imam švajcarski certifikat o osposobljenosti za sportski ribolov. U Aarau morao sam pokazati bh. dozvolu i bio podvrgnut usmenom testu, kojim sam morao dokazati da poznajem osnovne principe sportskog ribolova. Osim uplaćenih 20 franaka, morao sam platiti u istom iznosu i kauciju za formular u koji se upisuje izvještaj o ulovljenim ribama, koja se vraća nakon obavljenog ribolova i formulara predanog na mjesto na kojem je dozvola dobijena.
Obrazac za evidenciju ulova u BiH dat je uz godišnju dozvolu a prije ću uloviti ribu mladicu u Lašvi nego što ću sresti ribara koji zapisuje podatke o ulovljenim ribarima. I kad bi bio neki koji bi to bilježio, to bi ostalo beskorisna rabota jer ribarska društva ne prikupljaju ove informacije, iako su neophodne za ustanovljavanje brojnosti ribljeg fonda u ribarskim vodama.
Faruk Šehić piše mi s Neretve da je gledao jata riba kako iskaču iz vode, ni na jedan mamac ne daju se uloviti, kao da se igraju. Moje sasvim proizvoljno tumačenje ove neobične pojave je da ribe time izražavaju svoje čuđenje što na ribarskoj dozvoli i članskoj karti ribarskog društva ne piše
Bistro.
[1] Za državljane Bosne i Hercegovine i strane državljane sa stalnim prebivalištem u BiH od 18 do 65 godina života; naknadu od 50 KM plaćaju državljani od 14 do 18 i preko 65 godina života, invalidna lica, lica s poteškoćama u razvoju, nezaposlene osobe, studenti, penzioneri i ribolovci ženskog spola stariji od 18 godina; državljani do 14 godina života plaćaju 25 KM.