Čitanje vode
Kažu da voda, kad protekne preko devet kamenova, ma kako prljava bila, biva pročišćena tako da se može piti. Narodno predanje, derivirano iz tradicionalnog iskustva naraštaja, biva suspendovano kad u rijeku dospije cijanid u velikoj koncentraciji.
Sedmog februarskog dana 1985. godine vraćao sam se kući nakon školske nastave, idući iza Lašve, kako Travnjaci nazivaju desnu obalu rijeke u gradskoj zoni. Kod mosta, tamo gdje je Emir Kusturica snimao film Bife Titanik, bilo je mnoštvo svijeta, natiskanog uz zid riječne obale. Gledali su kako stotine i stotine riba nosi voda. Plivale su površinom rijeke, otvarajući škrge u očajničkom i uzaludnom naporu da unesu čistu vodu i s njom potrebni kiseonik, a onda ih je vodena matica polako nosila nizvodno, dok nisu posve uginule i potonule na riječno dno. Lašva se bijelila od ribljih trbuha u plićacima, riba je na ribi bila, kako to znaju reći ribari. Tada se moglo vidjeti koliko je mala planinska rijeka bogata salmonidnim vrstama. Bilo je mnogo potočnih pastrmki svih uzrasta i veličina, no u najvećem broju ovog pomora bili su lipljenovi. Princ među salmonidima, najosjetljiviji je od riječnih riba na svaku promjenu sastava i kvaliteta riječne vode.
Među znatiželjnim čaršinlijama prepoznao sam nekoliko travničkih ribara, koji su u staklenim bocama nosili uzorke vode i govorili da je riba otrovana i da se ne smije jesti.
Tog dana dogodila se havarija u Tehničkom remontnom zavodu, vojnoj ustanovi u kojoj su se popravljali uređaji i sredstva veze JNA. Vojna pošta, tako su Travnjaci zvali zgrade uz kasarnu Petar Mećava, obavljala je proces galvanizacije i dogodilo se da je cijanid iscurio u Lašvu. To je potvrdila hemijska analiza vode od Biološkog instituta iz Sarajeva.
Da bi se ispitale razmjere pomora ribe, dvojici iskusnih ribara dato je od Ribarskog društva posebno ovlaštenje da mogu koristiti strogo zabranjeni prirodni mamac, u ribarskom žargonu zvan moljac, koji je bio poslastica za lipljena. Loveći cijeli dan kilometrima nizvodno od Travnika, osim potočnih pastrmki, ribari ni jednog lipljena nisu ulovili. Tako je ova riblja vrsta izumrla u Lašvi i nije je bilo u rijeci dugih 30 godina.
Ekološka katastrofa tretirana je kao opštedruštveni problem, ne samo kao nedaća koja je snašla mjesne ribare.
Službena zabilješka koju je vodio opštinski službenik Đorđe Kostreš, a ovjerio Nikola Bošnjak, predsjednik Komisije za privredu Skupštine opštine Travnik, pokazuje ozbiljnost kojom je društvena zajednica nastojala nadomjestiti štetu pričinjenu ribljem fondu u Lašvi. Na sastanku predstavnika Ribarskog društva, Okružnog komiteta Socijalističkog saveza radnog naroda, Skupštine opštine Travnik i Tehničkog remontnog zavoda, ribari su tražili od Vojne pošte da plati troškove poribljavanja rijeke. Major Šibić „dao je na uvid Dnevnik o kontroli ispuštenih voda gdje se moglo utvrditi da je kritičnog dana tj. 7. 2. 1985. godine kada je došlo do trovanja ribe u koritu rijeke Lašve kroz grad Travnik u 13.30 časova ispuštena voda kontrolisana i prije ispuštanja prečišćena te da nije bilo uslova za trovanje riba.“ Uzalud su se ribari pozivali na rezultate hemijske analize i tvrdnju da u gradu niko osim Vojne pošte ne raspolaže cijanidom. Spor se morao rješavati na sudu, u korist rijeke i ribara.
Kad se ovakva i slična masovna trovanja riba događaju danas, ne sazivaju se sastanci društveno-političke zajednice. Ne postoji politička volja i politički autoriteti koji bi u tome vidjeli važan problem, a ne neki tamo incident, „incidentni igrač u zoni šuta“, kako bi rekao Miljan Miljanić.
Ne znam ni za jedan primjer da su se organi i vodeći predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti na bilo koji način oglasili u povodu ekoloških incidenata. Ni vjerske zajednice, koje s oltara i minbera rado i često u promišljanju društvene zbilje komentarišu sve i svašta, nisu se izjašnjavale.
Opisano trovanje ribe cijanidom skica je za studiju slučaja u kojem iznenadni kvar na proizvodnim postrojenjima dovede do masovnog ugibanja riba, i takvo nešto ne može se spriječiti.
Druga vrsta industrijskih zagađivača rijeka su oni koji to rade svakodnevno i kontinuirano, ispuštajući otpadne vode bez filtriranja direktno u vodotoke. Odbačene tvari ribu i živi svijet rijeke uništavaju polako, postepeno, otrov se unosi u malim i neprimjetnim dozama, kao kad su se trovali rimski carevi i pape. Mijenja se sastav vode, počinju nestajati pojedine biljne i životinjske vrste, broj ostalih preživjelih svodi se na biološki minimum.
Za osmanske vladavine jedina opasnost za riblji fond moglo je biti istresanje stajskog otpada u potoke i rijeke, što bi izazvalo gušenje ribe. Takva praksa i danas se još događa, poznat je slučaj ribnjaka na rijeci Biloj, čiji je fond konzumne pastrmke zamalo stradao kada su u uzvodnom selu bacili u rijeku veliku količinu đubriva.
S prvim industrijskim pogonima koje je dala izgraditi Austro-Ugarska počinju zagađenja vodotoka. Pilane su bile posebno štetne zbog pilote koja se bacala u potoke i rijeke, i tako ubijala ribu.
U vrijeme Kraljevine SHS u dnevnoj štampi 1928. godine protestvovalo se zbog trovanja ribe u Miljacki:
Dne 8. augusta o. g. oko 12 sati opazili su prolaznici na keju, kako se je Miljacka zabijelila od stotina riba, koje su potrovane nekom crvenom tekućinom plivale niz vodu, okrenute trbuhom gore. Miljacka, koja je u gradu Sarajevu inače puna riba, većinom klenova i sapača sa ponešto pastrva, pružala je žalosnu sliku sa onim crvenilom otrovane vode išarane izvrnutim bijelim ribama. Od magistrata na niže, sve je vrvjelo od uginulih riba. Ova za ribe kobna crvena tekućina već nekoliko godina truje redovno svake godine bar jednom sve ribe po Miljacki. U gradu je zabranjen svaki ribolov, barem danju, jer znademo, da se noću lovi i mrežom, pa ribe imadu prilike, da se barem donekle mirno skupljaju i borave u tome dijelu rijeke, ali se pitamo, zašto se čuva ta riba, kada se svake godine potruje i upropasti, mjesto da se polovi i proda siromašnome svijetu za hranu, koji i tako troši u Sarajevu velike količine ribe. Isto tako se pitamo, da li nadležni nadzorni organi znadu, odakle dolazi ta otrovna tekućina, koja truje ribe. Koja to fabrika tako nesmetano uništava opće dobro? Da li su nadležni organi išta poduzeli, da se to spriječi i da krivci plate primjerenu globu za uništenu ribu? Čija je napokon ta riba, da se smije nesmetano trovati i da nitko radi toga niti prstom ne makne? Molimo sreskog poglavara i Direkciju šuma, da narede, kako bi se istom revnošću istražio i ovaj slučaj, koji se ponavlja iz godine u godinu.
Industrijalizacija Bosne i Hercegovine kao socijalističke republike nepunih 20 godina od završetka Drugog svjetskog rata dovela je vodotoke u teško stanje – „vode su zamućene, neke od njih pretvorene su u kaljuge, trome i lijene, otrovne i puste“. Fabrike i rudnici nisu marili za prečišćavanje otpadnih voda. Takvi uređaji isuviše su skupi, zbog toga i nerentabilni, za takva ulaganja nemamo i ne damo novac. Nije neka utjeha bilo to što je istovremeno izumro svaki život iz nekih rijeka u zapadnoevropskim, dakle, kapitalističkim zemljama.
Profesor Smail Tihić načinio je 1962. godine pregled stanja tekućih voda u BiH.
Za rijeku Bosnu kaže da je nesumnjivo najugroženija rijeka u Republici. Osim kapaciteta srednjobosanskog rudnog i industrijskog bazena, industrijska preduzeća Sarajeva, Tvornice šperploča u Blažuju, Metalurški kombinat u Ilijašu, Rudnik i željezara u Varešu, rudnici uglja Breza i Kakanj. Tvornica kože u Visokom, Termoelektrana Čatići, industrijski pogoni Zenice, Tvornica sulfatne celuloze u Maglaju, Drvni kombinat Krivaja u Zavidovićima – sve otpadne vode završe u rijeci i njenim pritokama.
Tu su i pilane, krečane, klaonice, predionice, mljekare, pogoni tekstilne industrije, tvornice za preradu drveta i željeza. (Danas bi dodali sve brojnije praonice automobila.)
Vode Bosne s pritokama nosile su ugljenu prašinu, katranske proizvode, željeznu trosku, drvenu piljevinu, ugalj, otpatke kože i dlake, sulfide, fenol, barij, arsen, razne lužine…
Ustanovljeno je 1956. godine da 21 veliko proizvodno preduzeće u slivu rijeke Bosne ne posjeduje uređaje i postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda.
I u drugim dijelovima Republike industrija je upropaštavala vodotoke.
Jedna rijeka bez obala teče tuzlanskim bazenom. Rijeka od pet miliona kubika vode godišnje koja nosi sobom hlorid, fenol, lužinu, amonijak, cijanid, pirinid, ugljenu prašinu i mnoge druge otrove. Ona nije ucrtana u zemljopisne karte, ali joj se izvor ipak zna. Ona je tamo gdje se na horizontu ocrtavaju konture visokih dimnjaka Kreke, Lukavca, Banovića i Živinica.
Da bi se ova rijeka bez obala mogla vidjeti, treba otići do Spreče, Oskove, Jale i drugih manjih rječica što svojim vodama zadovoljavaju potrebe tuzlanskih industrijskih giganata. Dovoljan je čak i jedan običan pogled. Voda je mutna i zamuljena, ponekad masna, krečno bijela. Ptice ne slijeću da piju ovu vodu, ovdje nema riba ni kupača, a stoka odvraća glavu od nje i vraća se stadu. Ako tražite uzrok, naći ćete ga u onih pet miliona kubika otpadnih voda što se svake godine izliju iz banovićkih i tuzlanskih rudnika, Fabrike sode i Koksare u Lukavcu, solane Kreka, pivare, klaonice i nekih drugih fabrika tuzlanskog bazena.
Slično je bilo sa Drinom kod Goražda, Sanom kod Prijedora, Vrbasom kod Banjaluke.
Velika trovanja ribe zabilježena su 1950-ih i 1960-ih na Bosni, Usori, Plivi, Lašvi, Sani, Drini, kada je na Spreči pričinjena šteta od 11 miliona dinara.
Ratni tutanj rijekama je donio smiraj. Većina industrijskih zagađivača prestala je s radom ili su poslovali u minimalnom obimu. Rijeke su dahnule i odahnule. Tekle su čiste i bistre. U sve tri smjene.
U poslijeratnoj privatizaciji i tajkunizaciji neke fabričke hale su nestale, kao da ih nikad nije ni bilo, od socijalističkih privrednih giganata opstalo je samo nekoliko i time je umanjena opasnost za riblji i vodeni svijet.
Kao novi prosci oko zenđil udovice, oko rijeka su se pojavili novi biznismeni, opasniji i podmukliji od socijalističkih trovača. Vode koje su bile prilično čiste i očuvane, pretvarane su odlivne kanale za novopokrenute tvornice.
Bosna, Spreča, Miljacka i Željeznica smatraju se nazagađenijim rijekama u Bosni i Hercegovini.
Spreča je stekla neslavno zvanje najzagađenije rijeke u Evropi. Trovana i prije rata, agonija se nastavila od 1997. godine. U 24 godine registrovano je više od 40 trovanja rijeke u kojoj su u prošlosti živjele 24 vrste ribe. To se događa i do četiri puta godišnje, često u pravilnim vremenskim razmacima, u istim periodima godine, najčešće u dane vikenda. Nakon izlijevanja rijeke na obroncima Sprečkog polja, u tlu se nataložila koncentracija žive, arsena i nikla i do 20 puta viša od dozvoljene.
Jezero Modrac je od voda Spreče i Turije postalo tako zagađeno da se olovo i živa pronalaze u smuđu, a nikl i kadmij u babušci ribi.
Na Bosni su u dva dana bila dva pomora ribe kod Vranduka i kod Maglaja.
Nedostatak kisika u vodi uzrokovan pojačanom prisutnošću štetnih organskih tvari doveo je u Buškom jezeru do uginuća 10 tona ribe. Sa stočne farme u Duvanjskom polju nitrati, nitriti, fosfor i amonijak u jezero su dospjeli utokom rijeke Šujice.
U Radobolji riba je potrovana ispuštanjem izbjeljivača za veš ili nekog sličnog deterdženta.
Podmajevički kanal kod Bijeljine ostao je bez ribljeg fonda u jednom dijelu vodotoka, tako da ribari nisu mogli prihvatiti inspekcijsko tumačenje da je do uginuća ribe došlo zbog visoke temperature vode od 27℃.
Događa se da riba počinje ugibati bez ustanovljenog uzroka, kad boja i miris rijeke ne pokazuju neku promjenu, poput primjera Zujevine kod Blažuja, Trstionice kod Kaknja, Neretve u Konjicu.
Nesaglediva opasnost za vodotoke su kanalizacione vode gradova, prigradskih naselja i sela – samo Žepče, Sarajevo i Mostar imaju kolektore za pročišćavanje. Zanemarivši maštovitost u zamišljanju šta se sve kroz slivnike sruči u potoke i rijeke, zadržimo se samo na onome što se ispusti iz veš mašina. Dovoljno za pomor ribe, naročito pri niskom vodostaju.
Iako nije primijećeno ugibanje ribe, krasotica Sana ove godine prinudno je mijenjala svoju čuvenu boju već u gornjem toku, kad je preko rječice Mednjanke otpadne vode rudokopa zamute tako da izgleda kao da je u njoj otopljen puding od vanilije i to je bilo vidljivo kilometrima daleko, sve do Sanskog Mosta.
*
Na istoj rijeci, Lašvi, s kojom je počeo ovaj ogled, uz slučaj naglog pomora ribe, može se sagledati skica za studiju slučaja dugotrajnog industrijskog zagađivanja. Pod već spominjanom egidom drobova i trotana, krvi i rasola dva industrijska postrojenja u okolini Travnika svakodnevnim ispuštanjem otpadnih voda doveli su do, kako to kaže profesor Tihić, degeneracije dna rijeke, što utiče negativno na svaki život u vodi. Riječno korito sada je prekriveno ljigavim algama nalik na ofucane tarače i rasparčanu konjsku ćebad. Ništa živo tu ne može opstati, pogotovo riba. Zarasle su ribarske staze, ribari ne dolaze na mjesta gdje su doživljavali najradosnije trenutke u ribolovu.
Svi koji to po službenoj dužnosti trebaju znati, odavno to znaju. Lašva i dalje teče mliječnobijela i krvavocrvena.
Bojkot proizvoda i usluga kao metoda i način da se u proizvodnji počnu koristiti filteri i prečistači? Kako to očekivati od stanovništva (građana je tu sasvim malo), kad i mjesni ribari, najbolje upućeni u žalosno stanje rijeke, svojim novcima podupiru prihode zagađivača, kupujući njihove proizvode i plaćajući njihove usluge.
*
Virbla od oblikovane metalne žice služi da se na nju okači varalica, koja imitira ribu, a neizostavan je i dio pribora u plovkarenju i kod šarandžija.
Otvaram zakačku virble i na nju kačim ribarski pozdrav
Bistro!