Ratne priče iz četvrte dimenzije
Pišem ovaj tekst 23.7.2025., na svoj rođendan, ali ne bilo koji. Ovaj današnji, moj drugi rođendan, možda mi je važniji od onog prvog, „pravog“ rođendana kada sam biološki rođen. Tako da ovih dana punim trideset, a star sam nešto više od pedeset i tri godine. Paradoks u izjavi tek je prividan i duboko je kontekstualno određen. A kontekst je, naučili smo i znamo to, sve. Zato prvo idemo s njim, s kontekstom.
***
23.7.1995. moja ratno-vojna jedinica u sklopu Petog korpusa Armije RBiH – zadužena za obezbjeđenje improviziranog ratnog aerodroma, zapravo jedne velike tratine u zaseoku Mutnica, selo Ćoralići, općina Cazin na sjeverozapadu Bosne, na koji su slijetale letjelice iz Zagreba, napunjene vojnom opremom – podignuta je na najvišu razinu mobilnosti i poslana da ponovo formira razbijenu liniju obrane prema teritoriju koji se tada nazivao Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Tih je dana iz tog pravca krenula snažna ofanziva na bihaćku enklavu, poznata pod imenom „Spaljena zemlja“. Pokrenule su je agresorske jedinice, bastard četničkih paravojnih formacija, tzv. arkanovaca, šešeljevaca i sličnih, potom nekih jedinica tzv. SAO Krajine sa okupiranog dijela Hrvatske, te muslimansko-bošnjačkih kvislinških odmetnika „od Sarajeva“, odnosno vojske tzv. Babinih (Fikret Abdić) autonomaša. Za razliku od njih, a zbog danas prisutnih revizionističkih tlapnji neka bude još jednom spomenuto i naglašeno, bihaćki Peti korpus Armije RBiH ostao je „vjeran Sarajevu“, s time nemalo doprinjevši da sadašnja Bosna i Hercegovina – kakva-takva, ali opet nekakva država – preživi u svojim avnojevskim granicama.
Ofanziva „Spaljena zemlja“ pokrenuta je tek koji dan nakon pokolja u Srebrenici i okolini, zbog čijih će kasnije utvrđenih razmjera taj zločin opravdano biti okarakteriziran kao genocid. Bihaću i njegovoj regiji u tom je trenutku zaista prijetila sudbina nalik onoj srebreničkoj. S tim da je Bihać barem pet-šest puta veći grad od Srebrenice, pa bi i pokolj, da se desio, utoliko bio i znatno veći. Naknadno ćemo shvatiti da srpske agresorske snage i njihovi domaći kvislinški pomagači u tom trenutku nisu imali kapacitete da osvoje i zadrže grad sa šezdeset-sedamdeset hiljada stanovnika, koliko nas je tada živjelo u Bihaću. Za nešto takvo potrebni su užasno veliki ljudski, vojno-materijalni, infrastrukturni i organizacijski kapaciteti koje agresor srećom nije imao na raspolaganju u tom trenutku. Namučili su se organizacijski i izvedbeno da pobiju onih preko osam hiljada dječaka i muškaraca tokom nekoliko srebreničkih dana živog horora. Objektivno nisu imali resurse da nešto slično ponove u Bihaću i okolici, ali na znatno većem uzorku od nekoliko desetaka hiljada ljudi. Nije da to nisu željeli – četnička je žeđ za muslimanskom krvlju golema i političko-historijski determinirana, na taj način velikosrpska ideologija do dana današnjeg održava na životu, podgrijava nacionalnu traumu višestoljetnog suženjstva pod Otomanima – ali su već bili na izmaku snaga.
Ubrzo će se i hrvatska strana uključiti u priču sa svojim interpretacijama, koje također nisu prestale do danas, a čiji je sukus konsenzus hrvatske politike, tvrdnja da bi Bihać pao i doživio sudbinu Srebrenice da nije pokrenuta vojno-redarstvena akcija „Oluja“ koja je, pokazat će se ubrzo, označila prekretnicu i početak kraja naših ratova. No to je tek selektivna, ideološki debelo obojena interepretacija, po kojoj je eto baš Hrvatska najzaslužnija da Bihać nije pao. Prava je istina da smo se obranili i preživjeli u užasno teškim okolnostima duže od tri godine rata, prije svega zahvaljujući svojim vlastitim snagama, žilavosti otpora i kapacitetima koji su u nekim trenucima nadilazili objektivne mogućnosti. Neka još bude spomenuto i ono opće poznato, da se ništa od svega toga, u smislu probijanja obruča oko bihaćke enklave, ne bi desilo bez vojne intervencije NATO-a, to jest SAD-a, u vidu avionskih zračnih udara na srpsku ukopanu tešku artiljeriju kojom su nas terorizirali i ubijali godinama.
***
Uglavnom, Peti korpus Armije RBiH tih je dana u julu 1995. doista bio u nezavidnoj situaciji. Linije obrane počele su pucati na sve strane, a brigade i čete lagano su se rasipale, prijetio nam je kolaps obrane enklave. Naš malo veći vojnički vod u Ćoralićima, nas četrdeset-pedeset, tog je dana bio jedna od rijetkih jedinica Korpusa koje su ostale u kompaktnom stanju, a bili smo i na isturenoj lokaciji, duboko u srcu Cazinske krajine. Stoga je bila sasvim razumljiva naredba, stigla sa samog vrha zapovjedništva Korpusa, da nas se podigne iz Ćoralića i pošalje u pravcu odakle su nadirale neprijateljske snage.
Rečeno je da će svega trojica ili četvorica iz jedinice ostati na obezbjeđenju aerodroma, svi ostali zadužili smo dodatnu municiju i opremu. Da se sprema nešto potencijalno gadno i opasno shvatio sam odmah tamo, na licu mjesta, kada je dvojici braće Balaban rečeno da sami odluče koji će od njih ostati u bazi. Odlučili su da ostane onaj koji je u tom trenutku, za razliku od drugog, imao dijete. Očito se kalkuliralo i s opcijom da ćemo svi izginuti.
Ubrzo smo se pokrenuli. Do jedne tačke, koja je procijenjena kao relativno sigurna, prebačeni smo kamionom, a od tamo smo nastavili pješice. Sjećam se da je dan bio tipično julski vreo, debelo preko trideset Celzijusovih stepeni, sunce u zenitu, a nebo morski plavo bez oblaka. I sjećam se da nisam osjećao neku posebnu, dodatnu nervozu, više kao da idem na neki piknik, ali u morbidnoj verziji. Čudno je sve to. Danas kada se sjećam tog dana, kao da ga gledam kroz filter, pa mi sve nalikuje na neke prizore iz video spota klasičnog grunge rock evergreena, pjesme „Black Hole Sun“ benda Soundgarden.
Usput smo mjestimično nalijetali na naše suborce iz drugih jedinica koji su se pojedinačno, po dvojica-trojica povlačili, kretali u smjeru suprotnom od našeg. Gledali su nas kao luđake i govorili nam da nema više obrambenih linija, da se sve raspalo. No mi smo, bez obzira na njihove sugestije, nastavili kretanje u nepoznato. Iz daljine bi povremeno začuli tutnjavu poneke detonacije. I tako neko vrijeme, možda sat ili dva, sve dok, barem što se mene tiče, ne dospjesmo do sela Krivaja u općini Cazin.
***
Potmuli reski fijuk tenkovskog projektila koji je iznenada proparao naš zračni prostor, sekundu je prethodio snažnoj detonaciji koja me s leđa odbacila nekoliko metara naprijed. Danas se toga prisjećam poput leta žabe kroz vazduh. Zatekao sam se da sjedim kao Indijanac, ili u turskom sjedu, u oblaku izmaglice smrdljivog dima eksplozije i sa snažnim zujanjem u ušima zbog čega mi se, u kombinaciji sa šokom, u trenutku stvorila opna pri doživljaju najbliže okoline. Kao da sjediš širom otvorenih očiju na dnu mora.
Instinktivno sam počeo provjeravati udove, pomicati rukama i nogama, odmah sam uvidio da nemam puno krvarenja. Ok, curi mi krv iz desne noge i ruke, ali ništa što bi bilo fatalno. Istovremeno sam, možda i zbog spoznaje da mi život nije ugrožen i da su svi tjelesni ekstremiteti na svom mjestu, osjetio nekakvo oslobađanje, iracionalni spokoj, duboki mir koji je bio u snažnom kontrastu s objektivnom situacijom u kojoj sam se, zajedno sa suborcima, našao. Od tada do danas, nije me napustio osjećaj da je „s druge strane“ sve u redu, da tamo vlada blaženi mir, te da nemamo razloga i ne trebamo se plašiti značenja sadržaja onog što označava riječ smrt.
Tek koji trenutak kasnije pritrčava do mene nekoliko suboraca, pomažu mi da se pridignem. Jedan od njih – koji će kasnije ustanoviti da mu je ruksak na leđima pun gelera i da ga je zaštitio ako ne od smrti, a onda sigurno od presječene kičmene moždine i potencijalno teške invalidnosti – drži me pod mišicom lijeve ruke i kaže, „Hajro, bog te jeb'o, vidi čovjeka“. Okrećem glavu u pravcu koji mi pokazuje i svega nekoliko metara dalje vidim čovjeka koji leži besvjestan na zemlji, trza se i koprca očito u zadnjim hroptajima života. Potamnio je u trenutku, liči na ugarak od velikog neizgorenog ostatka drvenog balvana u kaminu. Danas više nisam siguran jesam li doista čuo kako mu cvrči spaljena koža.
Kasnijim uviđajem ispostavit će se da mu je tenkovska granata pala doslovno pod noge, raskomadala ga u djeliću sekunde, pa je umro na licu mjesta minut-dva kasnije. Bio je par metara iza mojih leđa, na mjestu koje sam u kretanju napustio nekoliko sekundi prije detonacije. Granata je nekako proletjela kroz gustu krošnju velikog stabla pod kojim smo se zatekli, čudesno ne zakačivši ni jednu granu – što bi, da se desilo, značilo da bi nas kiša gelera zasula po glavama odozgo i teško da bi itko preživio – te se aktivirala na mekom tlu. On je „pokupio“ valjda sve krupne komade gelera, a mene je zapao „sitniš“ od kojeg dobar dio nosim i dalje u svome tijelu.
Danas mu se više ne sjećam imena. Znam da je bio u ranim četrdesetim godinama života, iz sela Sokolac nedaleko od Bihaća i da je iza njega ostalo četvoro djece. On je tog dana umro, a ja sam se drugi put rodio. „Rođenja“ se sjećam ovako kako sam ga ovdje pokušao kratko opisati. To radikalno iskustvo promijenilo mi je pogled na život i smrt na način da život jako volim i uživam u njemu, ali da se istovremeno ni smrti ne bojim na onaj klasičan, uobičajan način. Trajno me prožeo već spomenuti duboki dojam da se nemamo čega plašiti s one „druge strane“.
***
Opustimo se i sve one brojne verzije prijetećih religijskih priča kojima nas pripadajuće institucije plaše, naprosto odbacimo. Kače se takvi i eksploatiraju resurs koji je naprosto neiscrpan, a to je primordijalni arhaični ljudski strah od nestanka. To je glavnica kapitala koja se nikad neće istrošiti. No probajmo to shvatiti u ključu ovozemaljskih interesno-manipulativnih narativa koji isključivo služe održavanju institucionalne moći, dominacije i materijalno-financijskih dobiti. S „druge strane“ je tek mir, ništa više i ništa manje od toga. Zato si natočih kapljicu-dvije dobre domaće rakije (Nermine, svaka čast majstore, tvoja je najbolja) i zaželjeh si sretan trideseti rođendan.