Ratne priče iz četvrte dimenzije
Jedna ne tako istaknuta i naglašena dimenzija rata, života u ratnim okolnostima – pritom ovdje konkretno zauzimam generacijsku perspektivu na bosanskohercegovački rat u 1990-im – jesu iskustva zabava, žurki, partija. Nije to nimalo neobično i čudno, jer se uz rat tipično i opravdano prvo vezuju asocijacije na smrt, razaranja, palež. No zateći se u ratu kao tinejdžer ili dvadesetogodišnjak, može značiti i još nešto, jer snaga životne virilnosti, potreba da se bez obzira na užasne društvene prilike ipak druži, zabavlja, zajednički razmišlja i uživa, nekad ipak uspijeva nadjačati i tako teške okolnosti.
U ratnom Bihaću pritom nismo imali skoro nikakvu infrastrukturnu, još manje institucionalnu podršku za bilo kakav promišljeniji vid urbanih, klupskih, (sub)kulturnih životnih praksi. Tzv. scena nije postojala ni prije rata, jer ipak je riječ o provinciji, a kamoli u ratu. Nije tamo bilo nikakve „Obale“, Radija Zid, Rock under Siegea, Filmskog festivala… Ničeg nalik tome nije bilo. A ni Susan Sontag vjerojatno nije znala ni da postojimo.
Postojale su neke natruhe alternativno-kulturnih praksi, poput nedjeljno-popodnevne emisije Omladinski radio na lokalnoj radijskoj stanici – ime joj je bilo očiti ostatak, nasljeđe iz kasnog razdoblja socijalističke epohe, 1980-ih – ali sve jako slabašno i na dalekoj margini dešavanja. Živjeli su tu tek poneki rijetki pojedinci i pojedinke, životno-stilski skloni alternativnijim praksama.
Nepostojanje nekih strukturnih i institucionalnih okvira za javno promoviran alternativno-kulturni životni stil, značilo je da se moramo okrenuti sebi, našim intimnim i osobnim svjetovima, individualnim i grupno-kolektivnim idejama i inicijativama kako bismo oblikovali smislenija druženja. Pritom ne mislim ni na šta zahtjevnije, jer je recimo organiziranje nekakvog koncerta, kamoli festivala, nadilazilo naše objektivne mogućnosti i kapacitete u ratnim životnim okolnostima.
Stoga su već i povremena okupljanja na probama nekih bendova u nekim podrumima, predstavljala prave male evente, rečeno današnjim riječima. Pored trave, uvijek bi se tu našlo i nekakvog alkohola, uglavnom i najčešće vrlo lošeg. Ali nije se biralo. Daj šta daš, bila je naša mantra.
***
A propos tog motiva, alkoholnog pića u ratu, jedno je zadobilo poseban status i zaslužuje da ga se spomene na ovom mjestu i u ovom kontekstu. Više se ne sjećam je li Stari bio vinjak ili konjak, ili nekakav njihov bastard. No na boci je imao poprilično sumnjivu, neuvjerljivu etiketu s deklaracijom koja nam je priopćavala da se radi o piću koje je navodno proizvedeno u Vojvodini, Srbiji.
Nikada prije, a ni poslije rata, nisam Starog nigdje drugdje vidio, pa tako ni okusio do tada. Ubrzo nakon što se pojavio na našem lokalnom tržištu, u narodu je skovano znakovito geslo, baštinjeno na teškim iskustvima pijanstva i mamurluka kojima je Stari presudno kumovao. Naravoučenije je glasilo, „čuvaj se Starog, brat brata ubija“. Pomračenje uma, opasna agresivna dijaboličnost, svojevrsno ludilo izazvano pijanstvom zbog Starog, nije mi nepoznato iskustvo. I dalje se dobro sjećam teške patnje kada sam, zbog viška Starog u krvi, puna dva dana i dvije noći ostao prikovan za krevet, s velikom mukom odlazeći tek do toaleta. Takvu reakciju na alkohol nikada prije, a ni poslije, nisam iskusio.
Stari je, jasno, bio jedan od artikala iz nemalog asortimana ponude na ratnom crnom tržištu. A takva su tržišta, uvijek i svugdje, u svakom ratu na ovom svijetu, bila i ostala postojana. Tržišna razmjena nikada ne staje i ne prestaje. Dapače, u ratu se ona može i pojačati. Tako je bilo i sa bosanskohercegovačkim ratom tokom kojeg kupoprodajni odnosi najrazličitijih vrsta proizvoda između tzv. „zaraćenih strana“ – ne samo roba poput hrane, pića, oružja i slično, već i životinja, pa i ljudi (biznis prostitucije ne posustaje ni u ratu) – nisu prekinuti valjda ni za jedan jedini ratni dan.
***
A kako su neka ratna pijančevanja izgledala, pokušat ću približiti prepričavanjem tek jedne među brojnim epizodama. Otac je prije rata bio višegodišnji kolekcionar malih bočica s alkoholnim pićima raznih vrsta, tzv. „unučića“. Tokom godina brižnog, posvećenog sakupljanja kako domaćih, tako i inostranih brendova, sa putovanja i od poklona, prikupio je respektabilnu kolekciju „unučića“ koji su zauzimali cijelu jednu veliku zidnu vitrinu u spavaćoj sobi u kući njegove majke, u kojoj smo živjeli dok sam bio mali. Ne mogu znati točno, ali bilo je tamo najmanje više stotina takvih bočica, možda i hiljadu. Bili su u najrazličitijim bojama, ovisno o tipu alkohola u njima, uglavnom zapremine od jednog decilitra po primjerku.
Početkom 1980-ih smo preselili u novi stan, u zgradi u društvenom vlasništvu, izgrađenoj novcem prikupljenim socijalističkim doprinosima. „Unučići“ su pak ostali nepreseljeni, u kući stare majke. Ocu je u međuvremenu splasnuo entuzijazam po pitanju nabavljanja novih bočica, došle su nove životne etape i interesi, ali je dotad prikupljene „unučiće“ zadržao.
I ostali su tako na svome mjestu, u zidnoj vitrini spavaće sobe, punih desetak+ godina. Bio je to dobro odležao alkohol. I bilo je tako sve dok meni, nekad tamo u jesen-zimu 1993. na 1994., nije pala na pamet „genijalna“ ideja. U nedostatku novca i pića sinulo mi je da litre i litre najrazličitijeg alkohola leže neupotrijebljene u „unučićima“ mog tate. Pitao sam ga, nisam htio ništa riskirati, nije imao ništa protiv da se bočice stave u pogon. Parti je mogao početi.
Ekipu sastavljenu od nekoliko desetaka ljudi nije trebalo nagovarati, ni najmanje. Ideja je bila jednostavna. Alkohola je u „unučićima“ bilo dovoljno za desetine „tematskih“ parti pijančevanja. „Tematski“ pristup značio je da ih je potrebno samo donekle sortirati po kriteriju srodnosti boja, razlikama u tipu alkohola nismo pridavali neku važnost. Kada bi se klasifikacija „unučića“ odabrane boje dovršila – recimo, večeras imamo „žutu žurku“ – potom bi se sadržaji tih izdvojenih bočica izmješali u ogromnoj, višelitarskoj posudi i konzumacija je mogla početi. Tekućina se ulijevala u čaše šefljom, zaimačom ili kutlačom – kako ju već ko zove – onom koja se obično koristi za juhe, čorbe ili gulaše.
Tešku oporost okusa pića koje bi nastalo u tom bućkurišu, toj nemogućoj, nekontroliranoj smjesi svega i svačeg, relativno lako i brzo bismo savladali. Kako to već biva, trebalo je samo stisnuti zube i progurati prvu čašicu ili dvije, kasnije bi tekućina sama od sebe potekla niz grla. No druga se stvar dešavala u glavama. Efekt koji je tamo nastajao najlakše bi bilo usporediti sa strijelom koja te probada ili gromom koji te punom jačinom strefi. Posljedično bi uslijedilo kolektivno ludilo u kojem se više nije mogla održati nikakva kontrola.
***
A stvari se po pitanju gubitka kontrole mogu okrenuti na razne strane i manifestirati na različite načine. Draže i uzbudljivije od onih potencijalno destruktivnih načina do kojih radikalno alkoholiziranje može dovesti, u vidu razbijanja i lomljenja stvari na primjer, su mi kreativne ideje i inicijative, one koje nastaju s onu stranu zadanih, uobičajnih normativnih obrazaca. Neka kao primjer nečeg takvog ovdje bude spomenuta jedna takva situacija do koje je navodno došlo na jednoj takvoj ratnoj žurci.
Dvojica prijatelja bila su zagrijana za istu djevojku, pa im sinu ideja da ju pokušaju zajednički zavesti, dovesti u situaciju seksi trojke na jednom od takvih partija. Znali su da to neće biti baš lako izvesti, pa je trebalo osmisliti taktiku. Jedan predloži drugome da ovaj s njom počne koketirati, s argumentom da se taj drugi njoj više sviđa od njega, te da ju u nekom trenutku, nakon što alkohol odradi svoje u vidu opuštanja, odvede u sobu u koju će se on prethodno skriti. Smjestit će se u ormar među kapute i čekati, a kada se njih dvoje uprizore u sobi i započnu s tjelesnom akcijom, on će iskočiti iz ormara i umiješati se.
Tako je i bilo, baš kao po unaprijed napisanom scenariju. Ukalkulirana je bila i prva, spontana reakcija djevojke, njena konsternacija: šta je sad ovo, otkud ti, šta vi mislite, nema šanse, ne ide to tako… No spreman je bio i odgovor na takvu reakciju, a on je, sudeći po naknadnom prepričavanju, otprilike glasio: „Dobro, čekaj, razmisli malo. Vidiš li gdje si, gdje i kako živiš, posvuda oko nas je smrt. Sutra će ti možda na ulici granata pasti pred noge i neće te više biti, umrijet ćeš a da se s dvojicom muškaraca istovremeno nisi poševila…“. Epilog je bio u vidu happy enda, tako priča sebe do danas prepričava. Djevojka je nakratko zašutjela i nakon par sekundi prozborila: „Fakat, u pravu si, nisam se toga sjetila. Može.“