Ratne priče iz četvrte dimenzije
U ovom nastavku svojevrsnog razlomljenog serijala tekstova pod imenom „Ratne priče iz četvrte dimenzije“, želim sačuvati od zaborava sjećanja o iskustvima taktika nabavke hrane te praksama prehranjivanja tokom bosanskohercegovačkih ratnih 1990-ih. To nije tema koja bi bila u prvom planu kada se govori i piše, rade analize o bh. ratu, ali se ona redovito provlači kroz osobne i kolektivne narative o tom vremenu i iskustvima na mikrorazinama društvene stvarnosti.
Mnogima je spomenuta tema neugodna, ponekad i traumatična. Razgovarajući s drugima koji dijele srodna iskustva prepoznao sam – ne tek sporadično, jednom ili dvaput, već puno više puta – neku čudnu dozu srama koji bi se nerijetko i odnekud iznenada pojavio kada bi nas priča dovela do motiva hrane i prehranjivanja tokom rata. Nije teško shvatiti zašto je tome tako. Mnogi su tih godina bili gladni ili nedovoljno siti, u nekim se danima jelo tek jednom ili dvaput. Jelo se uglavnom nekvalitetno i malo, ono što se imalo, a nije se imalo puno.
Također postoji i nekakva ljutnja na tzv. međunarodnu zajednicu koja putem humanitarne pomoći distribuira i hranu na ratovima pogođene prostore. A hrana koju su nam slali često je bila granično upotrebljiva, uvredljivo loša iz ljudske, humanističke perspektive. No i tu postoje distinkcije preko kojih je moguće izvlačiti suvisle zaključke o razlikama u politikama pojedinih zemalja kada je o ovom riječ. Jer nije isto dobiti u paketu humanitarne pomoći američki suhi vojni obrok iz Vijetnamskog rata ili „čuvenu“ Ikar konzervu, kojima ću se vratiti kasnije u tekstu, u usporedbi s vrlo dobrim danskim feta sirom ili solidnim konzervama haringi iz Norveške. Za ove potonje sam se nešto malo kasnije uvjerio da ih i sami Danci i Norvežani konzumiraju. Na iste te proizvode koje smo dobivali u ratu naletio bih na tzv. švedskim stolovima kada sam 1997. boravio na ljetnoj studentskoj školi u Oslu.
***
Posebno su neobični prvi dani s početka rata. Ne samo zato jer ste se najednom našli u životnoj situaciji neusporedivoj s bilo čime do tada – gdje se životi gube u sekundi, gađa vas se snajperima, granatira iz haubica, topova i tenkova iz nevidljive daljine… – već i zato što se bukvalno preko noći desi doslovna suspenzija života koji inače smatramo i nazivamo normalnim, uobičajnim. Sve se radikalno obrne naglavačke. Nestaju banalne, ali strašno bitne prakse i rituali životne mikro svakodnevice. A među takvima su i redovite, rutinizirane prakse opskrbe hranom i drugim životnim potrepštinama.
Odjednom više nema prodavnica, nema više tako trivijalne, a ljudski tako uobičajne prakse ulaska u trgovinu, uzimanja košare i hodanja između polica pretrpanih prodajnim artiklima. Pojavljuju se i opstaju samo nekakve divlje tržnice koje posluju po novim pravilima, ponekad i u naturalnoj razmjeni, jer nema više poslova i plaća, nema ni banaka. Na raskršćima ulica, uglovima trgova i rubovima tržnica, smjestila su se mjesta-punktovi s robom sa crnih tržišta, pokradenom humanitarnom pomoći. U tim zonama caruje ratna mafija, kriminalci-ratni profiteri. To su oni gadovi koji su nam u ratu prodavali brašno sa kamiona za 1.000 njemačkih maraka po vreći od 50 kg. Ista ta bagra će kasnije, u godinama poraća, postati elita, ugledni građani, poslovni ljudi koji su prvi novac zaradili u ratu, doslovno preko leševa.
***
Čovjek je strašno prilagodljiva životinja, sposoban snaći se u svim okolnostima, napraviti sve u svrhu vlastitog preživljavanja. Tako smo se i mi u našoj stambenoj zgradi u naselju Ozimice I. u Bihaću organizirali već nakon par dana od početka rata. Nestalo je struje, četnici su prekinuli dotoke električne energije (u Bihaću smo srećom, za razliku od Sarajeva, imali uglavnom redovnu opskrbu vodom), te je trebalo osmisliti kako pripremati hranu. Barem je bila povoljna okolnost da se sve to odvijalo u kasno proljetnim i rano ljetnim sedmicama, pa je bilo malo lakše sve to organizirati i izvesti.
Prije nego što nastavim s tim dijelom priče, ne smijem propustiti priliku da kratko spomenem kolektivne roštilj rituale koji su se u tim prvim danima nakon prekida dotoka struje počeli zbivati po kvartovima, četvrtima i mahalama posvuda po gradu. Trebalo je naime potrošiti sve one silne zalihe mesa koje se uskladištilo u zamrzivačima i frižiderima prije nego što se led otopi, a namirnice istrunu i propadnu, pa su ljudi masovno prionuli kolektivnim roštiljadama na otvorenom, u dvorištima kuća i haustorima zgrada. Naveliko se peklo se i dijelilo meso. Najeli su ga se tih dana i oni koji si ga sebi do tada nisu mogli priuštiti svaki dan, pogotovo ne u tolikim količinama. Bez imalo pretjerivanja, bile su to prave mesne orgije.
Ali bile su to i nekakve prakse socijalizacije, dodatnog zbližavanja ljudi u velikoj nesreći koja je kucala na vrata. Kolektivizacija i dodatna socijalizacija u okolnostima tihe, ali sasvim izvjesne ratne kataklizme koja se nadvila nad nama. Već koju nedjelju kasnije mogli smo shvatiti kako i koliko su ti „mesni partiji“, roštiljade bile veselo perverzna uvertira u neimaštinu, smrt i glad koji će nas pratiti kroz sljedećih nekoliko godina. Nekom s režiserskim afinitetom na tragu jednog Luisa Bunuela recimo, motivi koje ovdje pokušavam ukratko opisati zasigurno bi bili zanimljivi kao predložak za upečatljive filmske slike.
***
Nakon kratkog vijećanja odlučeno je da se prostorija u zgradi koja je do tada služila kao zajednički smetljarnik, isprazni, temeljito očisti i okreči, pa da se u nju instalira stara, ali funkcionalna peć na drva koju je moj otac nabavio. Ona će služiti svima iz našeg ulaza zgrade za kuhanje. Odnekud se dovuklo i prvih nekoliko kubika drveta. Sve se to efikasno obavilo zajedničkim snagama u svega par dana. Bila su to zadnje kolektivističke prakse jugoslavenskih socijalističkih pregalaca-samoupravljača kojima sam svjedočio.
Oko te peći ćemo se tokom narednih nekoliko mjeseci okupljati i družiti, dijeliti zajedničke strahove, ohrabrivati se pričajući. Mnogi ćemo se zapravo tek tada doista i upoznati, dospjeti dalje od kurtoaznih pozdravljanja „dobar dan“ prilikom mimoilaženja. Najkasnije do rane jeseni 1992. već su gotovo sve familije iz ulaza nabavile svoje peći i drva, instalirale ih u svoje stanove, pa smo se vratili uobičajnim individualističko-porodičnim životima, naravno sve prilagođeno ratnim prilikama.
Žene su u patrijarhalnom društvenom obrascu, koji je bio doveden do razine samorazumljivosti, bile te koje su kuhajući provodile najviše vremena u dojučerašnjem smetljarniku, a sada improviziranoj zajedničkoj kuhinji. U blizini su se vrzmala djeca svih uzrasta, od najmlađih koji su tek prohodali do nas već odraslih tinejdžera koji ćemo uskoro biti mobilizirani u novostasalu Armiju BiH. Odrasli muškarci, oni koji nisu bili već otpočetka upregnuti u obranu i vojsku, dane su uglavnom provodili razgovarajući o politici sjedeći na ulaznim stepenicama u zgradu. Kao nekakvi Platonovi i Sokratovi sudionici filozofskog simpozija koji mudruju misleći da proniču u skrivene rukavce Istine. Danas ih se tako sjećam.
Prakse kolektivnog kuhanja na zajedničkom šporetu, pripreme ručkova za desetke familija, poprimale su neobična obilježja u tih nekoliko prvih mjeseci rata i naravno da su povremeno dobacivale do komičnih izdanja. Na gornjoj plohi peći tiskao se veliki broj lonaca tokom gotovo cijelog dana. Trebalo je znati koji je trenutak, koji dio dana najbolji za donošenje lonca iz stana i njegovo postavljanje na šporet. Možda zato i nije bilo neobično kada bi se s vremena na vrijeme netko požalio kako je baš iz njihovog lonca misteriozno nestao reprezentativan komad mesa. Pa bi dolazilo do svađa, ponekad i žešćih, zavirivalo se u druge lonce u potrazi za nestalom kosti… Sve tako tipično ljudski – odveć ljudski, pisao je Nietzsche – intenzivirano napetošću situacije, nervozom i strahovima u kojima smo se kolektivno zatekli.
Fascinantno mi je bilo vidjeti i kako su se najednom odnekud pojavili neki stari zaboravljeni recepti iz predmodernih vremena. Ljudi su ih ponovno počeli otkrivati u zabačenim kutovima kredenaca koji su bili puni relikvija, familijarnih uspomena iz dalekih vremena. Recepti zapisani već izblijedjelom tintom na požutjeloj hartiji. Ili su izronili iz epskih predanja, tehnikom naracije. Odjednom je ispalo da se može dosta toga napraviti za jesti od biljaka koje su nas okruživale i s kojima smo živjeli ne primjećujući ih i ne dajući im previše pažnje. Sada su iste postale predmet našeg interesa. Dijelili su se savjeti što je sve moguće ukusnog pripremiti od koprive ili neke druge trave, kako učinkovito obraditi i učiniti jestivim maslačak, na primjer. Nevjerojatni su i ogromni ti arhivi potisnutog, predmodernog arhaičnog znanja koje se taloži i u nekim radikalnim životnim situacijama, a manjak hrane u ratu zasigurno jest takva situacija, nađe svoje puteve artikulacije.
Istovremeno je tužno bilo svjedočiti kako se iz nužde uništavaju vrtovi sa cvijećem koji su prije rata godinama okruživali zgradu i činili vanjski prostor ljepšim i prijatnijim. Sada se ta zemlja jednim dijelom počela prekopavati, pa u nju sjemena saditi, a drugi dijelovi su se punili kubicima drva jer je ta sirovina postala ključna za grijanje i kuhanje. Drvo je nadomjestilo kako struju, tako i nekadašnju naftu koja se koristila za sistem centralnog stambenog grijanja. Bio je to potpuni modernizacijski i civilizacijski sunovrat od kojeg se grad do dana današnjeg nije oporavio.
***
Ova bi priča ostala nepotpuna kada nekoliko paragrafa teksta ne bih posvetio iskustvu prehrane u vojsci tokom rata. Ta hrana nije bila dobra, ali je barem bila redovita, iako u nekim periodima pojačanih kriza u nabavci i ispražnjenih zaliha, svedena na tek dva dnevna obroka. Tako da smo dosta često bili gladni, ali smo se iz nužde privikli. Mnogi smo mišljenja da jedan artikl ipak ostaje zaštitnim prehrambenim simbolom tog vremena, a to je na početku teksta spomenuti Ikar. On se sporadično, ali redovito pojavljivao u vojsci, no dobivali su ga i civili u sklopu humanitarne pomoći. Šobin sarkastični spomenik Ikaru podignut 2007. u centru Sarajeva nije nimalo nategnuta gesta već primjeren odgovor-svjedočanstvo o licemjerju Zapada i tzv. međunarodne zajednice.
O Ikaru tada nismo znali puno. Ni otkud dolazi, to jest gdje je, u kojoj zemlji i kada proizveden, niti koliki mu je rok upotrebe. Tek poslije rata ćemo saznati da je „projekt Ikar“ osmišljen i proveden u Italiji. No na konzervi prljave oker boje nije bilo nikakve etikete, deklaracije. Samo ime Ikar. Znali smo tek da se radi o poluprerađenom goveđem mesu. Ikar je ipak bio – bez obzira na gadnu mješavinu mesa, neprijatan miris i ružan okus – donekle cijenjen među vojnicima, ali i civilima, jer je bio zasitan i od njega su se dodatnom pripremom mogle napraviti kakve takve šnicle.
Uz Ikar me veže jedno od najodvratnijih sjećanja na rat kada je hrana u pitanju. Jednom sam prilikom naime svjedočio situaciji u kojoj je suborac iz čete izvukao iz svog Ikara nekakvu odvratnu masnu žilu koja se protezala kroz sredinu konzerve cijelom njenom dužinom. Pretpostavili smo da se radilo o ostatku ždrijela goveda. S obzirom da o Ikaru postoje brojne priče koje graniče s urbanim mitovima, legendama i teorijama zavjere – najpoznatije su one da ga navodno nisu htjele jesti ni mačke i psi, te da se umjesto govedine podvaljivala svinjetina mahom muslimanskom stanovništvu koje je živjelo na okruženim područjima gdje se distribuirala humanitarna pomoć – o autentičnosti ovog što sam prepričao garantiram svojim potpisom ovog teksta. Drugi veliki šok što ga pamtim vezano uz rat i hranu jest suhi dnevni obrok koji sam jednom prilikom dobio u vojsci. Deklaracija na njemu nije ostavljala mjesta sumnji da se izvjesno radilo o paketu američke vojske za vrijeme Vijetnamskog rata u 1960-im i 1970-im.
Još jedna vrlo osobna anegdota vezana uz ratni vojnički staž i hranu. Jednog mi je dana na liniju fronte neočekivano stigao velik i težak paket od oca koji je bio mobiliziran u logističkoj jedinici jedne druge brigade. Dolazak paketa bio je iznenađenje jer to nije bila baš uobičajna praksa tokom rata. U tom smo trenutku već 10-15 dana u kontinuitetu bili na liniji. Dobro se sjećam kolektivnog šoka nas 5-6 koliko nas je bilo na toj koti/u zemunici kada sam otvorio kutiju i kada smo u njoj ugledali ogroman pečeni teleći but težak više kila.
Zanijemili smo nakratko, a onda je jedan nešto stariji među nama preuzeo inicijativu i otprilike predložio sljedeće: „Momci, ovo je fina količina mesa od koje se ova grupa može lijepo najesti naredna 2-3 dana. Ali ako upadnemo u napast solidarnosti da ovo podijelimo s drugima iz čete, niko se neće najesti“. Zato je njegov prijedlog smjerao da bez grižnje savjesti prikrijemo od ostalih vijest o poklon mesu, ali da u narednim danima redovito uzimamo onu bljuvotinu od hrane koja nam se dijelila dvaput dnevno i tajno ju pažljivo prolijevamo, sve kako ne bismo postali sumnjivi. Tako smo i napravili. Pošteno smo se i nezaboravno najeli, a grižnju savjesti nisam osjetio ni tada, a ni kasnije.
***
Za kraj slatko-gorki momenat. Najupečatljivije mi je prijatno sjećanje na hranu iz tog vremena prva breskva – inače meni najdraže voće – koju sam pojeo nakon više od dvije godine otkako je rat počeo. Mislim da je bio august 1994. Poklonila mi ju je ujna – hvala Sena! – koja je dobila par voćki od neke poznanice što je radila za jednu međunarodnu humanitarnu organizaciju. Dobro se sjećam kako sam beskrajno dugo cuclao špicu te breskve, tako dugo dok nije postala suha u mojim ustima.