foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Naprasni odlasci

Ratne priče iz četvrte dimenzije

Dva su konkretna i recentna povoda koja su me nagovorila da se još jednom iz lične perspektive prisjetim nekih motiva bosanskohercegovačkog rata, ovaj put sa samog početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u proljeće 1992. Centralnu tematsku nit ovog teksta odlučio sam nazvati: naprasni odlasci. Bilo je to vrijeme kada je veliki broj naših sugrađana srpske nacionalnosti – doslovno preko noći, izgledalo je iznenada i bilo je uglavnom nenajavljeno – napustio gradove koji su „ostali pod kontrolom“ Teritorijalne odbrane BiH i tada tek nastajuće Armije Republike Bosne i Hercegovine. Odnosno, odlučili su otići iz gradova i mjesta u kojima su do tada živjeli, a koji su završili okruženi, pod opsadom srpskog vojnog agresora sastavljenog od ostataka bivše JNA i raznoraznih velikosrpskih, paravojnih pročetničkih jedinica.

Prvo su one dvije mlade idiotkinje rekle – oduševljeno primajući stipendije za nastavak studija u Beogradu na fakultetu zvanom Akademija pri srbijanskoj tajnoj službi i pokušavajući objasniti zašto su „morale otići iz Sarajeva“, sve naravno režirano u stilu spektakularnog javno-medijskog obraćanja, a zapravo u funkciji specifične propagandno-obavještajne akcije – kako su nakon svega shvatile da njima u Sarajevu „nije mjesto“ jer je tamo „zabranjeno različito mišljenje“. Znamo kako dotične kretenuše razumiju i artikuliraju „različitost mišljenja“. Ono se za njih valjda manifestira u pravu na veličanje ratnih zločina i zaštitne figure tih zločina – Ratka Mladića, te u gnjusnim riječima „nek’ smo vas pobili“ kojima su popratile ovogodišnju obljetnicu srebreničkog genocida.

Tek koji dan kasnije, izvjesni Žarko Marković je u „Privredniku“, jednom od podlistaka samostalnog srpskog tjednika Novosti iz Hrvatske, objavio tekst „Tabla podijelila BiH“. Nominalan povod za taj članak bila je afera s tablom koja je nedavno postavljena na ulazu u tzv. Istočno Sarajevo u Republici Srpskoj, na kojoj piše: „Dobro došli. Grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo“. Radi se uglavnom o ljudima iz sarajevskih opština koje su za vrijeme rata bile pod okupacijom srpskih agresorskih jedinica, a nakon rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma reintegrirane su u administrativne granice Grada Sarajevo i tako su ušle u sastav Federacije BiH. Posljedično, hiljade ljudi srpske nacionalnosti sa tog prostora – nema sumnje da su mnogi od njih bili uplašeni, prestrašeni propagandnom demagogijom da će završiti u „islamskoj zemlji“ i da će im se „Muslimani osvećivati“ – odlučilo je napustiti svoje kuće i stanove, te emigrirati u gradove i mjesta u Republici Srpskoj, Srbiji ili negdje dalje u Evropi i svijetu.

Spomenuti tekst iz „Privrednika“ zapravo je tek svježa, a loša pamfletistička podvala koja obiluje revizionističkim stavovima o ne tako davnoj prošlosti. U njemu se, recimo, navodi „Egzodus sarajevskih Srba… Više od 150.000 ljudi nije željelo da ostane na svojim ognjištima. Iako su ih u ratu odbranili…“. Ti ljudi, prema autoru članka, „nisu istjerani oružjem, ali jesu olovkom“. Ili, „nije bila u pitanju opsada (Sarajeva, op. a.), već blokada, grad nije bio u okruženju već podijeljen…“. Sve u svemu, primjer tipičnog historijskog plagijata u duhu i slogu klasičnog i dobro nam poznatog srpskog nacionalizma.

Otići ili ne?

Dakle, ponukalo me navedeno da se prisjetim vlastitog iskustva, da evociram sjećanja na taj ratni period preko nekoliko vezanih pitanjâ: ko je, zašto i pod kojim okolnostima napustio Bosnu i Hercegovinu uoči i na početku rata? Pritom se ograničavam na slučaj Bihaća, rodnog mi grada u kojem sam i dočekao početak rata. Ne znam je li, i ako da u kojoj mjeri, ono što ću preko tog primjera navesti u ovom eseju, slično ili usporedivo s iskustvima Zenice, Tuzle, Sarajeva, Goražda i drugih bosanskohercegovačkih gradova i mjesta koji su tokom rata bili potpuno ili barem djelomično okruženi, ali nisu osvojeni od strane agresora, srpskih vojnih i paravojnih ratnih jedinica iz tada okupiranog dijela Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

Prije takvih reminiscencija želim naglasiti kako ličnu ili porodičnu odluku da se ode, napusti područje – bilo koje na planeti! – izloženo ratnim dejstvima, smatram potpuno legitimnom i opravdanom u svakoj takvoj usporedivoj situaciji. Mislim da svaki čovjek ima neupitno pravo da zbog straha od gubitka vlastitog života i života svojih bližnjih, poduzme poteze s ciljem pokušaja da se izvuče iz takvih krajnje opasnih i rizičnih životnih okolnosti. No isključivo ako to želi, ako je to njegova/njena odluka, a ne rezultat prijetnje i prinude da se napusti vlastiti dom.

I sam sâm u aprilu-maju 1992., jednako kao i neki drugi, imao priliku i mogućnost napustiti Bihać koji je tada već bio okružen, ali još uvijek nije bio napadnut. Mogao sam se, da sam to želio, ukrcati u jedan od aviona JNA koji su tih sedmica sa obližnjeg vojnog aerodroma Željava svakodnevno polijetali prema Beogradu. Među putnicima su, jasno, u velikoj većini dominirali Srbi, ali ako si „imao veze“ nisi u tom trenutku nužno morao biti Srbin da bi se našao na jednom od tih letova.

Ipak se nisam odlučio za nešto takvo. Sjećam se kao danas situacije u kojoj me otac pita želim li ići za Beograd i kako mu odgovaram: „Ne. Ako odu ovakvi poput nas, ko će ovdje ostati“. Nema smisla sada lamentirati šta bi bilo da je bilo i jesam li dobro odlučio. Da li bih ispao bolji ili lošiji čovjek, sa sretnijim i uspješnijim ili nesretnijim i neuspješnijim životom, da sam tada odgovorio potvrdno. Pa potom, vrlo vjerovatno, već za koji mjesec ili najviše nakon godinu dana završio kao ratni emigrant, i jeftina radna snaga, u nekoj Australiji, Kanadi, Švedskoj, SAD-u… Kao stotine hiljada drugih sa vrlo srodnim životnim pričama. Sve su to sada, iz ove perspektive, besmislene dileme. No da sam kojim slučajem bio „vidoviti Milan“, pa zavirio tada u fildžan, karte ili staklenu kuglu i projekcijom u budućnost vidio da ću ovaj esej spontano, bez prethodnog plana i namjere, početi pisati baš 23. jula , na moj „drugi rođendan“ – to je naime dan kada se navršilo 28 godina otkada sam kao borac Armije BiH ranjen i tom prilikom sam tek čudom ostao živ – moja bi odluka sigurno bila drugačija.

Biti na pravoj strani

Ali znam šta me u proljeće 1992., kao tek stasalog dvadesetogodišnjaka, presudno motiviralo da ostanem u Bihaću i Bosni i Hercegovini. Iako ću toga postati svjestan tek kasnije. Tek jednim dijelom bila je to posljedica naivne, u principu temeljene na mojoj tadašnjoj političkoj neupućenosti i neiskustvu, ali iskrene emocije izvornog i nepatvorenog patriotizma. Odnosno duboko sedimentiran osjećaj da se, vrijednosno oblikovan kao Jugoslaven, ipak nalazim na boljoj, pravoj strani u tom sukobu. U toj, dakle, historijskoj situaciji potpunog raspada svijeta u kojem smo do tada živjeli i u čiji smo opstanak mnogi iskreno, no pokazat će se naivno, ipak vjerovali, bilo je važno biti na strani dobra. Kada sam već morao biti negdje svrstan, onda sam znao, a i dalje znam da sam barem završio na strani napadnutih i nemoćnijih, onih koji se brane.

Znam da sam u tom trenutku bio među onima koji su bili na pravoj, svijetloj strani historije. Onih koji su se branili, a ne napadali. I niko me nikad neće razuvjeriti po tom pitanju. O tome nema spora. Pritom ne mislim samo i isključivo na srpske i hrvatske nacionaliste. Niti jedna kasnija nacionalno-vjerska manipulacija u imenu bošnjaštva, ideologije viktimizacije, žrtve i genocida – nikakva SDA politika, nikakvi Izetbegovići, Čengići, Cerići, Ganići, Radončići… kao ni njihovi brojni kasniji nastavljači, raznorazni šverceri, kokošari, šibicari, konjokradice… danas svi odreda „ugledni“ građani, a zapravo grozan probisvijet koji svih ovih godina preko politike, ili u blizini politike, nastoji nešto ušićariti za sebe – ne može promijeniti ili relativizirati neke historijske činjenice.

A najvažnija historijska činjenica u tom kontekstu glasi da je u tom početnom, ranom trenutku krvavog ratnog čerečenja Jugoslavije, značajan broj nas građana, radnika, rudara, seljaka, studenata… koji smo se našli na strani Bosne i Hercegovine – a bili smo tu i Bošnjaci-Muslimani, i Srbi, i Hrvati, i Bosanci, i Jugoslaveni, i Jevreji – branio nekakve ostatke, makar nesvjesno, jugoslavenstva u vrijednosnom, ne nužno i u političko-ideološkom smislu. Jer ako je „projekt Jugoslavija“ negdje „stanovao“, našao svoje društveno stanište i činilo se barem donekle zaživio, onda je to bilo u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Jugoslavenstvo u tom smislu razumijem i tretiram kao utopiju, labavo nadanje da je možda mogla preživjeti barem njena transformirana forma s jasnim vrijednosnim nukleusom: multietnička i multikonfesionalna, demokratska i građanska Republika Bosna i Hercegovina. To što smo tako naivni ostali nasukani, grubo izmanipulirani od strane onih koji su imali drugačije računice i planove, priča je za sebe.

Ono što tada mnogi nismo znali, a dugo nam je trebalo da to shvatimo i shvatili smo debelo prekasno, jest da je za mogućnost neke takve BiH nužno bilo obraniti i neki vid socijalizma. Uostalom, naša tranzicija u neizrečeno obećani i nikad dosegnuti „raj“ liberalno-demokratskog kapitalizma, bila je presudno određena ratnim iskustvom. Dobili smo valjda najgoru moguću tranzicijsku jednadžbu: raspojasana ideologija nacionalnih identiteta + strašan etno-konfesionalni rat + brutalna prvobitna akumulacija kapitala.

A za socijalizam se, za razliku od besmislenih etničkih sukoba, vrijedilo, a i dalje vrijedi boriti. Bez obzira koliko to teško, naizgled nemoguće izgledalo u historijskom trenutku koji je bio obilježen rušenjem Berlinskog zida, raspadom SSSR-a i Jugoslavije. A i Kina je tad, već duže od desetak godina nakon Maoa, bila na putu jednopartijskog državnog kapitalizma bez društveno-političke demokracije. No, boriti se za socijalizam uvijek znači i nešto više u vrijednosnom smislu, nadilazi sužene gabarite državno-partijskih projekata. Takva borba uključuje ustrajavanja za opstanak naših tvornica, firmi i radnih mjesta, zagovaranje kohezivnih društvenih vrijednosti, javno dostupnog zdravstva i obrazovanja za sve, branjenje temeljnog ljudskog dostojanstva, pravo na rad, egzistenciju i prosperitet, na socijalno-klasni dignitet.

Ali mi s prostora Jugoslavije socijalizma smo se šutke odrekli početkom 1990-ih. Ili, ispravnije rečeno, bilo nam je radikalno uskraćeno svako daljnje pravo na socijalizam. Bio je samorazumljivo isključen iz prethodno spomenute tranzicijske jednadžbe, ne da bi nas iko išta o tome pitao. Ne da bismo se o tome, na primjer, izjašnjavali u izbornoj maniri novootkrivene „demokracije“. Šta ja znam, barem preko nekakvog referendumskog pitanja s tri ponuđena odgovora: za, protiv, suzdržan. Recimo: jeste li za ukidanje političko-ekonomskog sistema samoupravnog socijalizma i za prelazak na model liberalno-demokratskog kapitalizma? Takvo, ili neko slično srodno pitanje, nikad nam niko postavio nije. Nije, jer se to smatralo suvišnim. Odgovor je bio poznat i zadan već unaprijed, bez prava na izbor.

Osjećaj izdaje

Istovremeno, nikako manje važan lični motiv za ostanak u ratom ugroženoj Bosni i Hercegovini bio je i osjećaj svojevrsne intrinzične ljudske ljutnje zbog specifičnog tipa mikro društvene izdaje. U svega nekoliko nedjelja posvjedočili smo kako ljudi koje smo zaista mnogi najiskrenije doživljavali kao prijatelje, drugove, saradnike, komšije… odlaze šutke. Bez riječi i objašnjenja, često i bez pozdrava. Ništa. Samo bismo naredno jutro konstatirali kako su otišli Nikolići sa prvog sprata, Jovanovići iz susjednog ulaza, sestra bi se vratila iz škole i rekla kako ni tog dana, kao ni prethodna tri, na nastavu nisu došli Darinka i Ljiljana, Saša i Ilija. Dobro se sjećam da sam bio ljutit i tužan istovremeno, kao i mnogi drugi oko mene.

Krunu takve „izdaje“ na ličnom planu doživio sam jednog majskog dana 1992. Otprilike neki mjesec ranije uspio sam se jednim od zadnjih vozova koji su prometovali iz Sarajeva, preko Banjaluke do Bihaća, vratiti kući. Bio sam student na prvoj godini, nastava na fakultetu bila je prekinuta zbog političko-društvenih tenzija na rubu rata i na nagovor prijatelja srećom sam odlučio otići iz Sarajeva u Bihać. Misleći da će to trajati kratko i da ću se u Sarajevo vratiti najkasnije za nedjelju ili dvije. A potrajalo je, u mom slučaju, skoro pune četiri godine.

Uglavnom, zazvonio je telefon u stanu. S druge strane žice glas djevojke s kojom sam tada već pola godine ili malo duže „hodao“, kako se nekad nazivala emocionalno-intimna veza među parovima mladih. Ništa pretjerano ozbiljno, izlazili bismo i družili se kada bih došao u Bihać. Bila je srpske nacionalnosti. Zvučala je usplahireno po telefonu. Rekla mi je da ona i njeni, imala je majku i brata, odlaze u Vojvodinu. Imaju rezervirana mjesta na letu za Beograd već istu večer. „Idemo dok se sve ovo ne smiri.“ Odlaze u Apatin, od tamo je bila porijeklom njena mama. Predložila je da se odmah nakratko nađemo na pola puta između naših zgrada. Živjeli smo u istom naselju, na svega par stotina metara udaljenosti.

Danas taj susret „vidim“ u sjećanju kao filmsku scenu. Grčevito se grlimo i plačemo na ulici, a oko nas se sjatila grupa djece koji pjevaju: „Ko se tuče, taj se voli“. Ponavljam, otprilike, nešto kao: zašto svi idete, kuda idete, zašto ne ostanete, ovo je naš zajednički grad i tome slično. A ona se na trenutak smiri, razbistri i reče mi nešto čega se danas sjećam puno bolje i jasnije nego tadašnjih vlastitih riječi. „Slušaj me. Nemoj me ništa pitati, ne smijem ti ništa više reći od ovog šta ću ti reći. Samo te molim da ti i tvoji, ako ikako možete, odete što prije odavde bilo gdje. Ovdje će uskoro biti strašno.“

Iako smo jako dobro znali da posvuda oko nas već uvelike bjesni rat – u susjednoj Hrvatskoj već skoro godinu dana, a dospjele su i informacije o užasnim zločinima, masakrima nad Muslimanima u istočnoj Bosni, u gradovima i selima na Drini, kao i o teroru nad Sarajevom – zanimljiv je taj učinak eskapizma, ono dobro poznato „možda ipak neće kod nas“. Tako da su njene riječi, koliko god precizne i jasne bile, kod mene izazvale neku vrstu zbunjenosti. O čemu mi to govori, šta mi želi reći?

Istina iz pozadine

Ubrzo će se sve razjasniti. Tokom maja 1992. velika većina bihaćkih Srba – pred sami početak rata živjelo ih je tamo između 10 i 12 hiljada, otprilike 20% ukupne lokalne populacije – otišla je iz grada. Iza njih je ostalo nekoliko hiljada napuštenih stanova i kuća, uglavnom još uvijek punih ličnih stvari. Većina je sa sobom uzela tek najosnovnije i najvažnije, na brzinu to strpavši u par torbi. Ispostavit će se da su bili izmanipulirani pozadinskom tihom propagandom „vlastite strane“ koja im je poručila da ne trebaju ništa brinuti, da će se brzo vratiti u svoje stanove i kuće. Već za koju nedjelju, „nakon što grad bude OČIŠĆEN“. Očišćen od nas ostalih, drugih.

Bihać je napadnut 12. juna 1992. Dan ranije srpske su snage upale u Kulen Vakuf i okolna sela udaljena 40-ak kilometara od Bihaća. To je inače kraj koji je i 1941. doživio strašan pokolj od strane četnika, ubijeno je preko dvije hiljade muslimana u svega nekoliko septembarskih dana, o čemu je iscrpnu istraživačku studiju napravio i kao knjigu objavio prije nekoliko godina historičar Max Bergholz iz Kanade. 1992. pobijene su stotine ljudi, a nekoliko ih se hiljada uspjelo dokopati Bihaća. Neki su se smjestili kod rodbine i prijatelja, a za ostale su organizirani ad hoc prihvatni centri u gradskim i školskim sportskim dvoranama. Nakon nekog kraćeg vremena pokrenuta je inicijativa privremenog useljavanja tih ljudi u napuštene gradske stanove i kuće. Ta će „privremenost“ potrajati godinama.

Ulaskom tih izbjeglih ljudi u napuštene stanove i kuće lokalnih Srba, polako se počelo odmotavati klupko ove priče. U tim intimnim prostorima pronaći će se sve i svašta, od dobro skrivenog oružja i municije, recimo ispod kada u kupatilima, do detaljnih popisa imena i zaduženja, ko je, šta je, kada i gdje trebao napraviti. Ispostavilo se da su već mjesecima prije početka rata bile uspostavljene tajne paralelne društvene mreže u koje je bio uključen nezanemariv broj lokalnih Srba. Putem njih su koordinirane pripreme pojedinaca i grupa za zadatke koji su planirani, ali koji se zbog toka kasnijih događanja uglavnom nisu realizirali.

I sam ću tada biti angažiran na zanimljivom „zadatku“. Telefonske veze sa Srbijom još su uvijek funkcionirale, pa me majka spomenute djevojke nazvala i zamolila da odem do njihovog stana i da od ljudi koji su se u njega uselili zatražim da mi daju albume s porodičnim fotografijama i još neke intimne sitnice koje su im ostale u Bihaću. Računali su da će kod mene/nas te memorabilije preživjeti. Otišao sam, familija koja je izbjegla iz obližnjeg sela Ripač koje je bilo okupirano i ušla u njihov stan, lijepo me primila, saslušala i predala stvari koje su ovi tražili. Dosta godina kasnije, već duboko u 2000-im, na vratima našeg stana pojavila se gospođa koja je zamolila za dotične fotografije. Dobila ih je, naravno. Nije se sjetila zatražiti, a ni mi se nismo sjetili ponuditi joj, velikog crnog lutka imenovanog „Faruk“, koji datira valjda još iz djetinjstva moje bivše djevojke. Tako se „Faruk“ trajno uselio u moju nekadašnju „dječju sobu“. Nije završio u izbjeglištvu, ni za vrijeme, a ni nakon rata.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti
Hromadžić: Vožnje s drugima

Levy: Svi su krivi osim nas
Rodić: Kazaljke