Priče iz susjedstva
Jedna me stvar redovno fascinira, ima tome evo već preko 25 godina, kada se nađem u situacijama da prepričavam vlastite ratne priče nekome ko je bez iskustava koja bi bila usporediva s takvima. Pričam ih gotovo isključivo na njegovu/njenu želju jer mislim da s takvim tipom ‘besmislenih’ iskustava ostale, koji ne dijele nešto slično, ne treba ‘daviti’. Ali ljudi iz nekih razloga često to žele slušati. Ne znam, valjda je to nešto što „pleše po granici života i smrti“, a usmeno posredovan narativ o takvom iskustvu mnogima je drugačiji, zanimljiviji i prijemčiviji tip doživljaja od čitanja bezbrojnih stranica koje su kao varijacije na tu temu napisali klasici poput Hemingwaya, Remarquea, Hellera… i hiljade drugih manje poznatih i razvikanih autora. A i neposredniji je takav doživljaj, interaktivniji, od gledanja ratnih filmskih saga.
Pišem da su to „besmislena iskustva“ jer smatram da je, kada se na kraju svega podvuče crta, tu riječ o protraćenom vremenu života koje je moglo i trebalo biti iskorišteno za nešto pametnije i ljepše. Ok, znam, složit ćemo se da je riječ o iskustvima koja ti mogu podariti, ako si imao sreću pa preživio, neke druge perspektive, poglede na svijet i život. Mogu te promijeniti, možda i nabolje. Ali, nije li tako sa svakim tipom šokantnog iskustva koje nam oduzima daljnje pravo na osjećaj prividne sigurnosti, izmješta nas sa utabanih staza, izbacuje nas iz rutine i čini pomalo smiješnom samorazumljivost naših automatiziranih rituala i navika… A i tjera nas da drugačije gledamo na budućnost. Dakle, ne mora biti baš iskustvo rata to koje nas izrazitije mijenja. I bolje bi bilo da nije.
Bosna à la Vijetnam
No da se vratim na fascinaciju s kojom sam krenuo u tekst, a nisam pojasnio šta pod time mislim. Opazio sam naime da nemali broj spomenutih interesanata-slušatelja ima već unaprijed formirana očekivanja, mentalne slike i zvukove koji stereotipno reprezentiraju žanr događaja i kategoriju doživljaja u koje se takva životna priča svojim profilom uklapa. Što naravno nije nužno neobično i neočekivano. Iako može biti groteskno.
Dobro se sjećam kako me uzbuđeno dočekao i prijatno ugostio u svome domu jedan simpatični arhitekt iz Philadelphije – bilo je to svega par godina nakon kraja bosanskog rata i naša je historijska priča još uvijek bila medijski relativno svježa – koji je dugo živio s tihom frustracijom nerealiziranog pisca. I onda je konačno u svojim srednjim godinama – nakon što je već zaradio itekako pristojan novac preko arhitekture koji mu je omogućavao udoban život – odlučio pokušati ostvariti tu svoju dugo vremena potiskivanu životnu ambiciju. Napisati Roman.
I to roman baš na temu našeg rata. Rata u zemlji u kojoj nikad nije bio i čiju historiju nedovoljno poznaje. Rata o društvu koje mu je nepoznato i čiji jezik ne govori. U svrhu prikupljanja materijala, zamolio me za dopuštenje da naš razgovor snima jer je imao ideju da me uvrsti u svoj roman kao jednog od likova. I da, rekao je da bi se taj lik u romanu, kojem bih ja ubrizgao ‘život’ sa svojom ratnom pričom, zvao Ramiz. Ako nemam ništa protiv. Rekao sam da nemam ništa protiv.
Na kraju večere izvukao je snop od nekih pedeset-šezdeset gusto natipkanih stranica već postojećeg dijela radne verzije rukopisa, upitao me da li bih to pročitao tokom narednih nekoliko sedmica, te mu dao neke komentare na tekst. Jasno da ga nisam mogao odbiti. I ne samo da ga nisam odbio, nego sam nakon nekoliko dana doista uzeo taj rukopis u ruke i počeo ga čitati. Naravno, imao sam šta ‘vidjeti’ već na prvim stranicama.
Nešto što bi – prema njegovom doživljaju i opisu bosanskohercegovačkog ratnog konflikta – trebala biti četnička jedinica, provlači se kroz šikaru i trstiku jako močvarnog terena koji itekako podsjeća na prizore krajeva poput Vijetnama. U bh. verziji najbliže tome, ali još uvijek ni nalik, moglo bi biti Hutovo blato pored Čapljine. Upadaju te „bradonje“ u neku kolibu sa slamnatim krovom (nigdje, nikad u BiH nisam vidio takav krov) u kojoj se nalaze „muslimani“, hvataju ih na prepad i u stilu američkih gangstera uzvikuju: „Let's go motherfuckers, raise your hands“!
Eto lika „Ramiza“ kao preteče čuvenog „vojnika Ryana“ iz poznate ratne sage, filmskog epa koji će se pojaviti otprilike baš u tom razdoblju na koje se moja priča referira. Lijepo nas je, naš nerealizirani američki pisac, preveo i smjestio u dobro nam svima poznate, samorazumljive vizure prikladne za uprizorenja ratnih strahota, a obilato posredovane hiperprodukcijom pokretnih slika holivudske industrije. Gotovo da je nesvjesno ponudio uzorak preko kojeg bi se mogla testirati teza o sveprisutnosti kolektivne traume u američkom društvu, one koja se tiče dugog historijata vojno-ekonomskih interesnih intervencionizama te zemlje od Drugog svjetskog rata naovamo.
Tome su donekle srodne one predstave, one pretpostavke o ratnim dešavanjima, koje od takvog tipa iskustva gotovo isključivo očekuju slike razaranja, smrti, paleža, tragedija. Njih redovno razoružavam pričama o odličnim tulumima u ratu, pijančevanjima i raznoraznim bakanalijama, iskustvima koja u takvim okolnostima poprimaju posebnu dimenziju. Ili o kreativnoj domišljatosti, ustrajnosti i naporu da se u okolnostima ratne izolacije dopre do informacija o pop-kulturnim dešavanjima i do kulturno-industrijskih proizvoda iz svijeta, da se nekako nabave novi CD-ovi i video kasete novih filmova…
Jer nisu nam trebali samo brašno, ulje, šećer, sol i kafa dok smo bili granatirani i strepili od snajpera. Bili smo gladni i žedni štošta drugog u ratu. Dobro se sjećam koliko su mi značile kopije CD-ova bendova tada aktualne seattleovske grunge scene, Alice in Chains, Pearl Jeam, Soundgarden i Nirvane kojih sam se, zaista se više ne sjećam kako, dokopao u Bihaću 1993. Kao što se jako dobro sjećam, do u detalj, i situacije iz aprila 1994., kada mi je u sobu kuće koja je mojoj jedinici služila za smještaj prilikom boravka na improviziranom aerodromu u Cazinskoj krajini, uletio suborac i viknuo: „Hodi vamo, jebote, eno ubi se onaj tvoj čupavac“! Odem do druge sobe u kojoj je bio televizor i imam šta vidjeti na ekranu, kraj priloga na TV Dnevniku HTV-a koji je posvećen samoubojstvu Kurta Cobaina. Na trenutak me obuzeo neki čudan osjećaj tuge. Nije mi neprijatno priznati da me ta smrt na neki bizaran način pogodila više od mnogih drugih smrti s kojima sam tih mjeseci i godina bio okružen.
Takve mikro okolnosti kao da se naizgled zaobilaze prilikom skiciranja klasičnih slika dešavanja u ratu. Ili ih treba podvrgnuti specijalnom produkcijskom filteru kako bi postale pripadajući puzzle, zaslužile svoje mjesto u nešto široj i slojevitijoj reprezentaciji ratnog društvenog mozaika. Poznat takav slučaj je MTV prikaz sarajevske ratne rock underground scene na Obali i u Slozi, podvedene pod label „Rock Under Siege“.
Ratni aerodrom Mutnica
Ali postoji i druga perspektiva. Ima u takvom ratnom arhivu i iskustvenoj prtljagi i nešto što bi se moglo nazvati internim društveno-kulturnim predstavama i doživljajima, te iz toga nastalim srodnim pričama. Mislim na iskustva koja su rezultat upoznavanja ljudi, krajeva i običaja, čak i dijalekta, koji su nam tu pred nosom. Kaže se da su naši, ali su nam zapravo često nepoznati i izvanjski, pomalo tuđi i daleki skoro kao i neki kulturni obrasci koji su od nas prostorno jako udaljeni. Spominjem ta opća mjesta jer su me ratne životne okolnosti dovele i do susreta s kulturom spomenute Cazinske krajine. Iako je dio obitelji s majčine strane porijeklom od tamo i premda je njegova uža jezgra od Bihaća udaljena tek par desetaka kilometara, taj mi je kraj do rata bio gotovo potpuno nepoznat.
Prije rata u Cazinu sam bio svega nekoliko puta, u Velikoj Kladuši još i manje, a u nekom od brojnih sela i zaselaka te brdovite regije u samoj sjeverozapadnoj špici Bosne i Hercegovine nikad. Tako da sam te ljude i njihov mentalitet slabo poznavao. Manje-više sve bi započinjalo i završavalo stereotipima, uokvirenim onom besmislenom frazom o „ljutim Krajišnicima“, srdačnim, ali navodno teškim i sirovim ljudima. Spomenuto je već da sam 1993., spletom okolnosti, a uslijed ratnih dešavanja, završio u jedinici koja je bila zadužena za obezbjeđenje piste i objekata na improviziranom aerodromu, napravljenom na jednoj velikoj livadi pored sela Ćoralići, u zaseoku Mutnica, u samom srcu Cazinske krajine, tridesetak kilometara udaljenom od Bihaća.
Aerodrom, bolje bi bilo reći livadska pista, bio je napravljen s isključivom namjenom da okružena bihaćka enklava preko njega dobije vojnu pomoć u oružju i municiji. Manji teretni avioni i veći transportni helikopteri dolijetali bi iz Zagreba – Hrvatskoj se za to plaćao ko zna kakav i koliki fee u novcu i oružju – njima su navigirali vojni piloti-plaćenici iz Rusije i Ukrajine, oružani tovar bio je porijeklom s raznoraznih strana svijeta, a financirale su ga tzv. islamske zemlje. ‘Divan’ uzorak kako otprilike funkcionira djelić ratnog biznisa premreženog geopolitikom u globaliziranom svijetu.
Letjelice bi dolijetale pune, a vraćale se prazne. Tek tu i tamo u njima bi se pri povratku našao neki političar ili oficir višeg ranga, rjeđe poneki teži ranjenik kojeg bi se slalo na liječenje u Zagreb u pokušaju da mu se spasi život. Tokom cijelog leta, osim pri polijetanju i slijetanju, letjeli su s ugašenim svjetlima iako je redovito bila duboka noć, jer se prelijetao teritorij SAO Krajine, u ratu okupiranog dijela Hrvatske.
Pri jednom takvom letu u maju 1995., iznad Cetingrada u Hrvatskoj, srušen je helikopter u kojem se nalazio doktor Irfan Ljubijankić, tadašnji ministar vanjskih poslova BiH. Sjećam se jakog svjetlosnog bljeska na nebu te noći kada je letjelica s Ljubijankićem srušena. Navodno, prema priči koja nije lako provjerljiva i koja nikad neće biti službena, hrvatska je strana srpskoj strani dojavila koordinate leta helikoptera u kojem se nalazio Ljubijankić. Prema takvoj verziji slučaja, bila je to svojevrsna odmazda za ubojstvo zapovjednika bihaćkog HVO-a generala Vlade Šantića, koje se desilo nešto malo prije, u martu 1995., a u koje su po svemu sudeći bile umiješane tada visokopozicionirane osobe u zapovjednoj strukturi 5. korpusa Armije BiH.
Buntovnički kraj
Usto, o tom sam kraju otprije znao neka opća mjesta, iskoristiva za širi kontekst ove teme. Treba se sjetiti da se tamo nalazilo uže središte tzv. Cazinske bune 1950., oružanog seljačkog ustanka protiv nameta koje je Komunistička partija u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, u sklopu tzv. petoljetki, stavila pred seljake, zahtijevajući od njih visoka davanja u vidu proizvoda zemlje, žita prije svega. Cazinska buna dogodila se u godini koja je proglašena gladnom zbog vrlo slabog uroda uzrokovanog sušom. No, imao je taj ustanak i političke dimenzije, pa je Partija odreagirala beskompromisno, vojnom i policijskom silom. O svemu tome opsežno piše Vesna Kržišnik-Bukić u svojoj knjizi iz 1991.
U svega nekoliko sedmica, u tišini, bez ikakvog medijskog odjeka, nekoliko desetaka kolovođa bune je likvidirano, brojni drugi poslani su na robiju, cijele familije raseljene, a Cazinska krajina osuđena na dugogodišnju stagnaciju, nerazvoj i neimaštinu (govorilo se o „drugom Kosovu“). To je rezultiralo takvom socijalnom bijedom da je početkom 1960-ih tamo još uvijek navodno harao tifus, a kolektivna trauma bila tako velika i trajna da se o Cazinskoj buni nije puno pričalo ni u familijama, a kamoli javno, sve do raspada Jugoslavije. Tragičnom raspletu te historijske epizode sigurno je doprinijela i nezgodna okolnost da je u tom kraju tokom Drugog svjetskog rata bila brojna i aktivna tzv. handžar divizija, vojna jedinica sastavljena od tamošnjih muslimana, koja je tijesno kolaborirala s njemačko-ustaškim nacističkim blokom.
Postaje stoga i jasnije zašto su Krajišnici polovinom 1960-ih, nakon otvaranja granica i potpisivanja trgovinsko-radnih sporazuma Jugoslavije s Njemačkom, masovno pohrlili u tu zemlju, a onda i u Austriju, Švicarsku… predvodeći stvaranje kulture jugoslavenskog gastarbajterstva, radnika na „privremenom radu u inostranstvu“. Takva historijska pozadina, društvene i egzistencijalne prilike, zasigurno su odigrale važnu ulogu i u kasnojugoslavenskoj ekonomsko-političkoj aferi s velikokladuškim Agrokomercom, kao i u ranobosanskoj ratno-separatističkoj priči s Abdićevom Autonomnom pokrajinom „Zapadna Bosna“, o čemu smo ranije već pisali.
No primarni je fokus u tekstu, rekoh već, odnos s ljudima, tamošnjom zajednicom i lokalnom kulturom tokom rata, te priče i predstave koje su se iz tih kontakata iznjedrile.
Zapisi i džini
Priča prva. S Mutnicom i Ćoralićima imam jednu neobičnu familijarnu poveznicu. Stara majka po očevoj strani mi je jednom prilikom do u detalj prepričala svoju tragičnu priču o izgubljenom trogodišnjem sinu koji se jednog jesenjeg dana u ranim 1950-im utopio u nabujalom bihaćkom potoku-rječici Drobinica, a po kojem sam dobio ime. Dječaka, odnosno njegovo tijelo, nisu mogli pronaći mjesec dana, pa je majka, već sva izbezumljena od tuge, pristala da na nagovor nekih žena iz mahale potraži pomoć od vrača-vidovnjaka. Jedan takav, pričalo se da je dobar – ali potiho, jer je Partija tih godina, u procesu intenzivne modernizacije društva prema ideološkim, ali i naučnim načelima marksističko-materijalističke slike svijeta, zabranjivala magijske prakse koje je smatrala arhaičnim i prevaziđenim – živio je, to jest krio se, upravo negdje u okolici Cazina, u ćoralićkom kraju.
Stara majka mi je ispričala da je sve organiziralo nekoliko žena iz familije i komšiluka. Starac vrač-vidovnjak je kontaktiran nekim tajnovitim kanalima, pristao je primiti moju staru majku i naručio je da dođe jedan dan. Putovala je s nekom rođakinjom zaprežnim kolima od Bihaća do Ćoralića pola dana. Tamo ih je dočekala druga, lokalna žena koja je moju staru majku preuzela i pažljivo provela do Mutnice. Stara majka mi je rekla da se starac nalazio u potkrovlju jedne štale, sjedio je u sijenu. Filmski mi je izgledala njena priča dok mi ju je prepričavala.
Čim se popela uza ljestve, rekao je: „Ženo, šta ti je s djetetom?“ Onda je, pričala je dalje, pitao za datum njegovog rođenja i ime, otvorio neku knjigu, listao i čitao nekoliko minuta i na kraju rekao: „Nije moglo drukčije, bio mu je zapisan kratak put. Naćeš ga za nedelju dana u vodi.“ Tako je i bilo. Rekla mi je još da mu se tijelo od dugog boravka u vodi toliko nadulo i nateklo, da su truplo trogodišnjeg dječaka iz rijeke jedva izvukla četiri odrasla muškarca, tako je bio težak.
Možda sam iz tih razloga Cazinsku krajinu često, iz nekog drugog plana, doživljavao i kao kraj uspavane, ali prisutne islamske crne magije, ako to mogu tako nazvati. A dugi boravak u tom kraju tokom rata, akumuliralo se pritom puno mjeseci života tamo, dijelom mi je potvrdio takvu percepciju. Naslušao sam se tokom tog vremena kao nikad prije, a ni poslije, priča o crno-magijskim paketićima zvanim „zapisi“ (tilsumi) – nekoj vrsti magijskih ‘paketića’ sastavljenih od dlaka, noktiju, ptičijeg perja i sličnih sastojaka – namijenjenih osobi na koju se želi „baciti urok i džini“, potom o ljudima koji bi „nagazili na zapis“ i strahotama koje su zbog toga pretrpjeli, o seoskim hodžama i ženama-vračarama koji znaju „složiti zapis“ i onima koji znaju kako se „od zapisa osloboditi“.
Priča druga. Jedna mi je žena iz Ćoralića ispričala priču o svome sinu na kojeg je „neko bacio džine“ preko „zapisa“ još dok je bio srednjoškolac. U stvari, da je posrijedi navodno „zapis“ saznaće tek poslije, nakon što su zbog sinovljevih čestih teških glavobolja i nesvjestica prošli preglede i bolnice širom Jugoslavije, sve dok im jedan doktor, rekla mi je dječakova majka, nije sugerirao da se obrate za pomoć nekom hodži „koji bi znao s magijom“. To su na kraju i napravili.
Raspitali su se i našli hodžu koji je pristao sina „osloboditi od zapisa“. Ne sjećam se svih prepričanih detalja tog bizarnog „detoks rituala“. Ono čega se sjećam jest da je posrijedi bilo kupanje „zapisom zaražene osobe“ u vodi s otopljenim olovom. Ta se prljava voda sačuvala i pažljivo presula u boce koje su se čvrsto začepile, pa je „omađijani sin“ potom morao sam odnijeti te boce do rijeke i baciti ih nizvodno, a onda se uputiti nazad istim putem, uz strogo uputstvo da se nipošto ne osvrće već da samo gleda ispred sebe. Nakon što je to napravio, tvrdila mi njegova mati, potpuno je ozdravio. Nije više imao glavobolje, a ni nesvjestice.
S takvim pričama koje su razbuktavale maštu, u kombinaciji s dobrom književnošću i muzikom, a uz povremenu konzumaciju domaćeg seoskog mlijeka i sira, ratni su dani u Cazinskoj krajini prolazili sasvim podnošljivo, ponekad čak i relativno ugodno. Rat je poprimao neke dodatne, prijatnije dimenzije i obrise.