Bio je veseo dan, Vidovdan. Uveče su se izopijali, no to je kod nas “od pradedova“. Razbili su prozore, i mnogi su putovali. A topla noć, zvezdana noć, raspaljena od jednog lepog ubistva, horila se od graje i žagora vesele svetine. Pred zoru sam došao kući, legao sam, da spavam; Vidovdan je bio prošao.
Ovo je tekst na početku “Dnevnika o Čarnojeviću” Miloša Crnjanskog. Vidovdan je onaj 1914, lepo ubistvo je ono koje se toga dana desilo u Sarajevu. Crnjanski, koji je u vrijeme ubistva bio u Beču, u komentaru svoje pjesme “Spomen Principu” svjedoči da ga je vijest o ubistvu zatekla u kafani Meinl, za vrijeme bilijarske partije. Ako uzmemo da je u našem jeziku, a najviše u Srbiji, prilog lepo česta zamjena za dobro, onda je jasno kako je Crnjanski primio ubistvo koje je počinio Gavrilo Princip. Crnjanski naziva ubistvom nešto što su na broju dva ubistva, očito da smrt prestolonasljednikove supruge nema istu težinu kao ona njenog muža. On ubijenu vojvotkinju Sophie von Hohenberg može biti tendenciozno imenuje groficom djevojačkog prezimena Kotek (Chotec), te veli da je ubijena iz greške, jer je hitac bio namijenjen namjesniku Bosne Oskaru Potioreku.
Crnjanski je, kao neupitni pristaša jugoslavenstva, na strani onih koji su ubistvo slavili, a slava ubistva je rasla između dva rata, i poslije Drugog svjetskog rata. Jugoslavenska patriotska škola je ubicu nadvojvode u nekim školskim udžbenicima stilizirala do ličnosti bez koje čak ne bi mogla ni nastati Jugoslavija. Taj jaki patriotski konstrukt, jak kao što su patriotski konstrukti jaki, neumoljivo trezveno i nepotkupljivo dovodi u pitanje “Glosar Sarajevskog atentata” čiji je autor Valerijan Žujo. On u dva toma obima od 1.250 stranica podastire nepreskočiv materijal, svjedočenja, literarnu i dokumentarnu građu koja, uz mnogo nepoznatoga, mnogo onoga što je bilo učvršćeno i zavedeno kao nepobitno opovrgava i demontira.
Glosar je izdala Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, koja se danas nalazi u zgradi nekadašnje kasarne, važnog mjesta za povijest o Sarajevskom atentatu. U impresumu knjige stoji da edicija u kojoj je izišla stoji pod pokroviteljstvom Akademije nauka Bosne i Hercegovine, što čitaoca može odvući u grešku i zabludu. Iza poduhvata sastavljanja “Glosara” ne stoji nikakav ekspertski skup ili uredništvo, ne, sve je u toj knjizi u dvjema knjigama načinio Valerijan Žujo. On je stvorio trajan priručnik koji ne može nagristi ni vječiti izješa po imenu Vrijeme. Glosar je štampan na listovima formata 23,5×16,5 centimetara, tekst sa oko pola miliona riječi priređen je na stranicama od po dva stupca, sa mnoštvom dragocjenih fotografija i faksimila.
Žujov poduhvat je istinski istraživački podvig, za koji je lakše naći riječi divljenja nego mu izraziti zasluženu zahvalnost. Građu je sakupljao više decenija, najviše u sarajevskim mjerodavnim strukturama (Arhiv BiH; NUB BiH; Arhiv Sarajeva; Muzej Sarajeva; Zemaljski muzej BiH) potom u odgovarajućim takvima u Beču, Pragu, Ljubljani, Terezinu, Sekešfehervaru, te u digitalnim bazama podataka na internetu. Povjesničari, političari, sociolozi, pravnici sad imaju knjigu koja će ih stalno podsjećati da do njene pojave nisu znali mnoge važne stvari o atentatu u Sarajevu na Vidovdan 1914.
Žujo je sastavio neprolaznu knjigu u koju ne može biti sumnje. I njen nenavadni naslov je svrstava u nezaboravne, kao što je, na primjer “Enciklopedija noćnog znojenja”, ili “Ptice Labradora”. Žujo, podsjećajući na jurodive riječi kako onome koga mrze bogovi daju da sastavlja rječnik, ostaje u poslu pribran i nepotkupljiv, te nema druge do zaključiti da je on ostajući u čitavom poslu takav zadobio naklonost bogova. I kad pravi bilješku o ljudima koje je znao, kao Safeta Isovića, sevdaliju koji pjeva pjesmu u slavu Gavrila Principa (u kojoj ga zove i carem!) ili Abdulaha Sidrana koji je o Principu napisao dvije pjesme.
Iz goleme literature o Sarajevskom atentatu, Žujo je istražio i podastro silu građe koja mnoge ranije učvršćene stvari opovrgava, mnoga stajališta izvrće na glavu. U ta opovrgavanja ide i katalog grešaka koje je načinio Vladimir Dedijer, čija se knjiga “Sarajevo 1914” smatrala (uz onu Aichelburgovu monumentalnu o Franzu Fedinandu) nekom vrstom biblije, mjerodavnim izvorom za poznavanje jednog događaja čije strašne posljedice još traju. Popis Dedijerovih propusta sastavio je Žujo u “Glosaru” u natuknici uz “Dedijerovo ime”. Ti propusti djeluju danas nevjerovatno, ako se ima na umu da je od Atentata do objavljivanja Dedijerove knjige prošlo više od pedeset godina, a Dedijer je rođen u godini kad je nadvojvoda Ferdinand ubijen, i nakon objavljivanja knjige živio je još bezmalo četvrt stoljeća.
Ubistvo nadvojvode Franza Ferdinanda uzima se već preko jednog stoljeća zdravo za gotovo kao “povod za izbijanje Prvog svjetskog rata”, diskusije o tome skoro da nije bilo. Štedra dokumentacija “Glosara” nudi i drukčiju mogućnost, onu prema kojoj bi Austrija bila napala Srbiju i bez mladobosanskog atentata. (O tome se može naći uvjerljiva građa i izvan “Glosara”, na primjer u dnevnicima i svjedočenjima jednog od direktora koncerna Krupp Wilhelma Muehlona, koji svjedoči da je njemački car još 5. jula 1914. tražio i gurao austrougarskoga cara i kralja da napadne Srbiju, i da to traženje nije počelo sa atentatom na prestolonasljednika. Pacifista Muehlon je važno ime za građu o izbijanju Prvog svjetskog rata, Žujo će ga svakako uvrstiti u drugo izdanje svoga “Glosara”).
Jugoslavenski partizanski pokret je prigrlio Gavrila Principa jače nego monarhistička elita prve Jugoslavije, unaprijeđen je u jednog od rodonačelnika. Taj status preteča imali su kod brojnih partizanskih ideologa i hajduci. Žujo ukazuje da tu ipak nije bilo neupitne unisonosti. Đilas je, navodi Žujo Dedijera, godine 1942, osvrćući se na riječi Jurice Ribara o “Mladoj Bosni” kazao: “Mi možemo isticati hrabrost Principa i drugova, ali oni ne mogu biti preteča naše borbe.”
U patriotskom konstruktu “borbe za oslobođenje naših naroda od viševjekovnog ropstva” status Srbije u Osmanskom Carstvu složno se naziva okupacijom. To čine mnogi povjesničari, književnici, političari, ne pitajući se kako se višestoljetni status neke zemlje u jednom carstvu može zvati okupacijom i ropstvom, i to sve u naučnim radovima sa UDK oznakama. A u prestonici toga carstva izlazi na ćirilici i srpskom jeziku Carigradski glasnik, na primjer. Po toj se analogiji sve se češće može čuti od konformista srpskih i hrvatskih kako je i Jugoslavija bila okupacija za Hrvate i Srbe, s dodatkom ‘tamnice naroda’. U tom neredu od misli i nemisli, Gavrilo Princip, tragični primjer borca za ujedinjenje, već je “unaprijeđen” u borca za “srpsku stvar”.
Broj ulica s njegovim imenom ne smanjuje se niti se uvećava, ali se njegove slike češće štampaju na zastavama i majicama koje nose navijači. U neku ruku je današnja sudbina Gavrila Principa jednaka sudbini gusala: odbacili su ih Bošnjaci i Hrvati, a Srbi proglasili svojim izumom. Ono što je o njemu pjevao Safet Isović teško da bi danas prošlo i kod koga. O njegovim djelima bi danas njegovi zemljaci iz Bosne imali izdvojena mišljenja, drukčije nego do prije četrdesetak godina. Go by, mad world, rekao bi iz groba pokojnik Benjamin Pantier kome je epitaf sastavio Edgar Lee Masters.
Sila likova, toponima, pojmova u natuknicama nije omela leksikografa Žuja (ili Žuju) da načinom citiranja i tonom iznošenja mnoge strašne građe načini, usuđujem se reći, sve u svemu vedar kompendij, kakav je i autor sam. Da je, kojim slučajem, Glosar načinio kakav institut, bili bismo zakinuti za postojanost te vedrine. O tome neka bude riječi drugdje, ovdje nema mjesta.
Oba toma ovoga “Glosara” koji je sastavio pjesnik, pripovjedač, scenarista i leksikograf Žujo mogu se, po onome što sam saznao, nabaviti po cijeni od sto eura. Oni kojima je stalo do neprolazne knjige neka požure, jer će drugo izdanje biti skuplje. Takav je danas svijet, poskupljuje i ono što je dobro. Možda ima nade za ovakav svijet, ako u njemu još vrijedi ona stara rima: omniarara praeclara. U svijetu u kojem kao da još traje neprovjerenost o tome ko je u Sarajevu ubijen, na Vidovdan 1914: jer je Crnjanski zapisao kako su bečki kelneri prenijeli vijest da je ubijen srbijanski prestolonasljednik, i muzika je u Beču svirala do večeri, a kad je prestala, “epoha valseva bila je završena”.