Dok smo se moj drug Ekrem i ja u Ulcinju, kao u snu, u društvu nekadašnjih igrača tuzlanske Slobode prisjećali utakmice u kojoj je prije pedeset godina Hatunić slomio nogu Zoranu Raciću, meni je opet pred oči iskrsnuo Bora Đorđević. On je prvi pritrčao do teško povrijeđenoga igrača, uhvatio se objema šakama za glavu, pa odskočio ustranu kao jelen. Onda je prema klupama načinio šakama takav pokret da su i oni koji nisu vidjeli shvatili da je nesretni Racić doživio otvoreni prelom cjevanice. Bora je rukama pokazao kao što ljudi pokažu kad hoće da kažu, e ljudi, sve ovo što činimo nema smisla. Taj prizor ne tamni, njega zaborav ne gura u daljinu.
Mnogo smo voljeli Boru Đorđevića. Volimo ga i danas. Naš Bora Đorđević nije Bora Čorba, koji je Slovence nazvao bečkim konjušarima, pa trećinu stoljeća poslije toga umro u “bečkoj konjušnici” Ljubljani. Naš Bora Đorđević nije taj Bora Đorđević, taj, to jest onaj, koji je iz partizana naprasno odlepršao u četnike. Jeste, jeste, kad se kapa promijenila, taj je Bora Čorba pod kapom promijenio i glavu, pa je odlepršao. A pjevao je na dočeku štafete u Domu omladine Beograda. Slušao sam ga, pa ne pričam reklakazala.
A naš Bora Đorđević je ostao u partizanima. I danas je partizan, samo što se kao svi partizani povukao u sebe, da četnici ne slušaju njegovu šutnju. Bora Đorđević nedostaje partizanovcima odavno, onima koji su gledali njegove igre, nedostaje u ogromnim količinama, nedostaje enormno, sablasno, nepovratno, i sve te mjere i prilozi. A meni nedostaje još i više. Bora Đorđević je jednim golom spasio moju kuću od velikog zla.
Bila je nedjelja, 12. maj godine 1968. Igrala se utakmica Zvezda – Partizan, na Zvezdinom stadionu. Na radiju je prenosio Marko Marković, ja sam sjedio sam u sobi, na vojničkom sivomaslinastom drvenom koferu na kojem je bijelim slovima pisalo Gudžević Hazbo. Radio je bio na baterije, struja je bila nezamisliva u selu, Iskra Bled De luxe je bila marka tranzistora, Iskra iz Kranja, o ta Iskra iz Kranja, baterije su u radiju bile nove, dvije plosnate Croatia, a ja sam pustio glas reportera do kraja. Da se ne čuje ništa drugo do glas Marka Markovića. Džajić je pogodio za 1:0, pa je Hošić izjednačio, a onda je Marko Marković krenuo usplahireno: “Lopta je kod Đorđevića, Đorđević dribla jednog igrača Zvezde, drugog, trećeg, Đorđević, Đorđević, Đorđević, pazi Đorđevića šta radi, Đorđević ulazi sa leve strane, dribla i Dujkovića, gol, gol, kakav gol mladog Bore Đorđevića!”
U taj čas jedno žensko kuku prodre u kuću izvana i nadjača oduševljenje Marka Markovića. U sobu uskače moj brat Hazbo, ja sjedim na koferu, tranzistor je na podu, radost Partizanovih igrača, Hazbo mi kaže ustani, ja ne razumijem šta mu je, on ponovi, ja ustanem, on laća kofer na kojem stoji katanac i kraj katanca njegovo ime, i baca ga o pod, tvrdi kofer odskoči, on ga opet zgrabi, opet ga baci, opet ništa, zgrabi ga i ponese prema vratima kuće, udari ga nečim valjda sjekirom, stignem da vidim samo kako je bočna daska na koferu pukla i pola joj otpalo, Hazbo iz onoga zijeva na koferu izvadi pištolj, repetira ga, iskoči s njime preko praga, trči uzbrdo, neke žene vrište gore. Hazbo stane gore pod ogradom, dotrčavaju rođaci, ja držim tranzistor u rukama, od radija ne čujem šta se gore zbiva.
Smanjim radio, čujem kako amidža Džibo vikne Hazbu, Hazbo za boži hatar ne pucaj, Hazbo spušta pištolj, svađa se smiruje, Hazbo je očito stigao u trenu kad se počelo smirivati, sad on s pištoljem u džepu, crven u licu stigne natrag do kuće, za njim stigne amidža Džibo, ulaze u sobu, ja još više smanjim radio, ulazim za njima, Aćimović izjednači na 2:2, ja ludim, a amidža, koji je mrzio i fudbal i prenose, kaže mi: “E vala da ne bi tvoga krmskog prenosa, mi padosmo u belaj!” Pridjev krmski u Sandžaku znači “odvratni”, onaj koji je od krmka, kao krmak, i čuje se uglavnom od muslimana. Danas znam šta sam i onda shvatio: da je moja prikovanost za kofer i za prenos presudila da Hazbo prekasno dođe do pištolja. I to što Hazbo nije kod sebe imao ključ od katanca na koferu.
Svađa je izbila između dvije grane Gudževića, između Alića i Dervovića, naša kuća tu nije bila ni povod ni učesnik svađe, ali kad se stvari zakijamete, onda se sve okrene kao što se okrene u ratu, događaji nikada ne odgovaraju očekivanjima. Selo je već drugu godinu bilo posve pogubljeno nakon odseljenja dviju porodica u Tursku, a seljani su se tih godina, više nego inače, ne znajući kud će ni šta će, i za najmanju stvar lako davali u svađu. To je otišlo dotle da je i moj brat Hazbo, najmirniji i najmiroljubiviji čovjek na svijetu, posegnuo za pištoljem, pa ga i potegnuo. Dok nije razbio onaj vojnički kofer (s kojim je bio u vojsci u Somboru i u Rumi), nisam ni znao da u našoj kući ima pištolj. Takve stvari se od djece kriju, a djeca kad otkriju na tavanu pušku, prave se da nisu ništa vidjela, a roditelji žive u uvjerenju da im je oružje tajno. Ode riječ daleko.
Bora Đorđević je bio mimo svijeta. To se vidjelo i po igri i na igri. Imao je nešto od Vladice Kovačevića, imao je loptu dodanu u korak, imao je šut i davao golove, jedan od njih se može vidjeti i danas, protiv velikog kluba Újpesti Dózsa. Bora Đorđević je u sušnim Partizanovim godinama bio najveća navijačka radost. A bio je i ljepotan, izabran je za šampiona ljepote među igračima Jugoslavije, u takmičenju lista Tempo. On za to nije davao pet para. Bio je mangup, prirodni mangup, dobar kao hljeb, a na svoju ruku.
A dešavalo mu se šta se malo kome: da oboli od žutice, da doživi prelom noge, a prije toga da se povrijedi na treningu reprezentacije Jugoslavije u toskanskom mjestu Coverciano, pred utakmicu sa Engleskom u Firenci, 5. juna 1968. Engleska je tada bila prvak svijeta, a Bora Đoređević je bio najavljen kao neupitan desni half za utakmicu. Umjesto njega je hitno doputovao iz Beograda Miroslav Pavlović, koji je zbog Borine povrede tada dobio stalno mjesto u reprezentaciji. Bora je bio i ostao igrač sličan Bobeku i Milutinoviću: dao nezaboravne igre, a nije osvojio skoro ništa. Nikada nisam vidio nikoga da se loptao tako lako i tako zanosno.
Ali to je njemu uglavnom bilo sve bez veze. Pričao mi je Zoran Cvetanović, igrač Partizana i OFK Beograda, Bora mu je više puta kazao: “Slušaj, Cvek, nije ovo moja stvar, ovaj fudbal. Jedva čekam da se moja karijera završi pa da kupim kamion, i vozim se kuda ja hoću! Ili da budem taksista, pa da se vozim i da druge vozim.” Čuo sam da je Bora, momak iz beogradskog Prokopa, nakon igračke karijere u Partizanu pa u Panatenaikosu, napravio kuću na Trešnji, to je beogradsko naselje prema Avali. Tamo se osamio od fudbala i fudbalera. Osim braće Boška i Mileta, jedini s kojim je bio blizak bio je nekadašnji golman Partizana Slavko Drljača.
I kupio je kamion Bora Đorđević, nakon što je završio karijeru. I razvozio kamionom po Jugoslaviji i inostranstvu. Jednom je vozio daske i sav takaravat od scenografije teatra Atelje 212 za predstavu u Sofiji. S njime su njegovim kamionom išla i dva radnika da istovaraju, a istovarao je i Bora Đorđević. Kad su istovarili, Bora je pozvao radnike u kafanu, te su jeli i pili, a Bora je sve platio. Račun je bio mnogo veći nego što je bio njegov honorar za obavljeni posao. Kad su ga Ljubomir Muci Draškić i Bora Todorović, neizlječivi partizanovci, pozvali da u Sofiji pije s njima, Bora se zahvalio na pozivu, i ostao s predstavnicima radničke klase. A volio je Bora i Draškića i Todorovića, ali je pio sa svojim istovarivačima. Nije to činio iz štosa, on je radničku klasu osjećao svojim svijetom.
Danas mi niko ne umije reći kako da dođem do Bore Đorđevića. Neki koje sam pitao, a koji su igrali s njime, ne znaju gdje je, kako je i ima li kakva društva. Niko nema njegov broj telefona. Ako neko ovo pročita, a viđa Boru Đorđevića, neka mu kaže da ga volim.