Ovih dana je u Zagrebu dvaput prikazan film Jasmile Žbanić “Blum – gospodari svoje budućnosti”. Film je dokumentarni, a nekim mlađim gledaocima je djelovao kao igrani. Neki s kojima sam razgovarao jedva su se razuvjerili da ono što su gledali nije postojalo nikako drukče nego na filmu. Pitali su: “Pa je li stvarno bilo ovako u toj Jugoslaviji?” Ti gledaoci nisu nipošto toliko zatupljeni da ne bi načinili razliku između igranog i dokumentarnog filma, ali je zabrana sjećanja na Jugoslaviju koju su nacionalističke ortodoksije zavele u nekadašnjim jugoslavenskim republikama tako neprobojna da su se ti mladi ljudi, nekoliko sati nakon što su odgledali film, osjećali kao grupa kojoj je otkrivena neka dobro čuvana vojna tajna.
Umjetnički direktor festivala dokumentarnog filma u Zagrebu Nenad Puhovski u razgovoru za dva lista rekao je kako bi bilo dobro da mladi ljudi vide taj film, ali da sam film nije nikakva apologija samoupravljanja. Nije baš uobičajeno da direktor festivala, inače najzaslužniji za postojanje rečenog festivala, ovako objašnjava da li je neki film nešto ili nije nešto. A ovaj put je i debelo promašio, i temu i tvrdnju. Film o Emeriku Blumu i jugoslavenskom industrijskom gigantu Energoinvestu pokazuje šta je samoupravni socijalizam u svojem najboljem obliku stvorio, i šta su jugoslavenski nacionalistički nitkovi uz podršku antikomunističkih političkih nitkova iz navodno demokratskog svijeta razvalili. Emerik Blum, direktor Energoinvesta, bio je veličanstven primjer za mogućnosti i radne dosege jugoslavenskog socijalizma.
Emerik Blum, Sarajlija rođenjem i življenjem, danonoćni radnik, nije imao lak život. Narobijao se logora u NDH. Porijeklom iz jevrejske porodice, bio je zatočen u ustaškim logorima na Pagu, u Gospiću, Gradišci i Jasenovcu, spasio se bijegom iz Jasenovca. O tome u knjizi “Otkup sirove kože” piše Abdulah Sidran: “Naš legendarni privrednik, inžinjer Emerik Blum, tvorac Energoinvesta i gradonačelnik Sarajeva u godinama kada se trebalo izboriti za Olimpijadu, preživio je Jasenovac. Preživio, a Jevrej! Kako? Ustašama bio neophodan upravo na održavanju motornih riječnih plovila.” Jednim od plovila između Jasenovca i Gradiške uspio je pobjeći, a drug s kojim se dao u bjekstvo bio je ubijen.
I meni danas izgleda nestvarno da sam živio u vrijeme kad je Blum hodao Sarajevom. A znam da je bilo stvarno, i da smo znali da je Blum bio čudo koje se moglo često sresti u Sarajevu. Časni čovjek iz Sarajeva, koji u dokumentiranim razgovorima u filmu strancima koji mu kažu “Vaša firma” odgovara kako Energoinvest nije njegova firma nego društvena, kako na njihova pitanja da li je komunista, mirno odgovara: jesam. Sjećam se da smo ga Dario Džamonja i ja u jednom razgovoru poslije rata u kojem je uništen i Energoinvest, prozvali Amerik Blum. Bio je to jedan od proizvoda naše kafanske dokolice. Neko je pričao (a ima o tome i u filmu) kako su Amerikanci oduzeli Energoinvestu dozvolu da gradi veliki dalekovod u Americi, koji mu je dodijelila mjerodavna američka komisija, jer američki političari nisu mogli dopustiti da to čini firma iz komunističke zemlje Jugoslavije.
Oni su naš socijalizam zvali komunizam, to su danas preuzeli svi koji su se konformirali u mišljenju da je naš socijalizam bio neprirodan, nedemokratski i sve to ne. (Takvi bi, e da bi se dodvorili onima koji naše stvari imenuju svojim imenima, pristali i svoja imena da promijene.) Kad je dobio odluku o oduzimanju projekta, Blum je pozvao američku advokatsku kancelariju, i američka advokatska kancelarija je uputila Energoinvest na sud. Tamo je, po riječima Verice Miličević, Energoinvest predstavljao inženjer i univerzitetski profesor Hakija Turajlić, i nakon rasprave, američki sud je presudio da Energoinvest dobije posao. Izvisile su japanska, talijanska i američka firma. Prije nego što smo Daco i ja došli na ime Amerik, imali smo nominalističku predigru s Božjim emerom, pa smo došli na Božji Emerik.
Film Jasmile Žbanić je golema iskrena pohvala i zahvala čovjeku koji je svojim radom, sposobnostima i ljubavlju izgradio golemu radnu organizaciju koju tzv. zapadni svijet zove koncernom. Taj koncern je zapošljavao više od 50.000 radnika, i još 10.000 inženjera, ekonomista, doktora nauka. Može režiser i producent Nenad Puhovski reći opet šta je rekao, ali film koji je prikazan na festivalu čiji je on umjetnički direktor jeste apologija samoupravljanja i jugoslavenskog socijalizma.
Energoinvest je godišnje davao 2.700 stipendija studentima, slao svoje inženjere na studije, na usavršavanja i doktorske studije u razne zemlje, i u Ameriku ih je slao, a ovi bi se, nakon što bi doktorirali, listom vraćali u Sarajevo i nastavili s radom u Energoinvestu. Nisu ostajali u Americi, njihov san nije bila Amerika nego Emerika, tako smo to nazvali zajednički s Dacom Džamonjom, čovjekom koji je govorio da je po nacionalnosti Sarajlija, to jest Emerikanac. Emerikanci su imali u svom koncernu jedanaest naučno-istraživačkih instituta, danas ih cijela Bosna nema toliko. A bogme ni Srbija ni Hrvatska. Ako ih imaju na broju, nemaju ih na pouzdanosti i nepotkupljivosti.
Energija za razvoj, bio je princip kojim se rukovodio Emerik Blum. Energija je bila trojaka, električna, naftna i nuklearna. Energijom je opskrbljivao silu zemalja po svijetu, u Americi je izgradio stotine kilometara dalekovoda, njegovi inženjeri su još osamdesetih godina razvili elektronsku poštu, svijet je bio mjera za poslove firme čije je sjedište bilo u Sarajevu. A u toj mjeri osnovna jedinica bio je čovjek. Dostojanstvo čovjeka je bilo neprikosnoveno za čovjeka koji je doživio najveća poniženja toga dostojanstva u logorima NDH. Sarajevo je bilo srce Jugoslavije, u Bosni i Hercegovini koja i geografski ima oblik srca.
U tom Sarajevu je i mala firma “Zrak” proizvodila dijelove za optiku američkog koncerna Apollo. Energoinvest je imao vlastite zdravstvene strukture, biblioteke, imao je i banku, u njemu će koncert držati i Sarajevska filharmonija. Zaštita radničkih prava bila je neprikosnovena kao i ljudsko dostojanstvo. Iz svjedočenja u filmu saznaje se da su i oni koji nisu bili baš najbolji radnici bili važni, jer su svojim duhovitim upadicama podizali raspoloženje u zajednici. Kakav je vizionar, ali i petlja u pregovorima bio Blum vidi se i iz svjedočenja koje u filmu kazuje Charles Shaw iz moćne Consulting McKinsey & Company, kad priča kako su pregovori s Blumom visili o koncu da bi se kompanija i Energoinvest onda ipak našli na tački koja ne ugrožava samoupravna načela.
Jasmila Žbanić i njena ekipa su i film radili po “samoupravnom” principu. Nakon prikazivanja radne verzije u Sarajevu, ekipa je pozvala građane i radne ljude nekadašnjeg giganta da daju svoje priloge za film: fotografije, dokumente, usmena sjećanja. Odaziv ljudi je značajno sačuvao od zaborava uspomene na Energoinvest, koji je u ratu uništen artiljerijskim granatama zlikovaca sa sarajevskih brda. Filmske materijale su režiserka i njen tim tražili i nalazili u filmskim arhivama grada Sarajeva, Beograda, Zagreba, u arhivu u Hessenu. Rezultat je veličanstven i dirljiv, ljudi u Sarajevu su na projekcijama listom plakali za onim što smo imali pa više nemamo. A oni koji naše tiganje drže za naše drške sole nam pamet da je to što smo imali bilo neprirodno, da nije valjalo, pa ga je trebalo maknuti valjda prirodnim granatama.
Imao sam prilike da sretnem i rijetkog čovjeka iz Njemačke koji je bio zadivljen sarajevskim modelom samoupravljanja i Energoinvestom. Taj čovjek se zvao Gerd Zenkel, bio je pisac, napisao je i knjigu pod naslovom “Also sprach Genosse Basilikum” i koja je 1980. objavljena u Beogradu pod naslovom “Tako je govorio drug Bosiljčić”, a s podnaslovom “dokumentarni roman” u prevodu Draga Teševića. Na predstavljanju te knjige, oktobra 1980. u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu, uz autora i prevodioca, bili su i njemački pjesnici Peter Rühmkorf i Erich Fried.
A bio je i Emerik Blum. Drago Tešević, koji danas živi u Rheinfeldenu blizu Basela, učinio je da se upoznam sa svima koje spominjem. Sa Blumom sam se rukovao. Bio je mršav čovjek, srednjeg rasta, naočari i cigareta. Drago mi je ovih dana potvrdio da mi je Gerd Zenkel napisao posvetu na svojoj knjizi, “možda i na objema”, na onoj u originalu i na prevedenoj. Ta knjiga je nastala kao nastavak autorova dokumentarnog filma “Profit za 30.000” snimljenoga za televiziju Hessen, koji je u ondašnjoj Njemačkoj pobudio veliko zanimanje za jugoslavensko samoupravljanje. Nijednu od tih knjiga s posvetama više nemam, nabavio sam druge, a koga zanimaju neka zna da se tu i tamo još mogu nabaviti.