U izdanju Buybooka i Dobre knjige, objavljena je antologija lirske poezije nastale na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Antologiju je sastavio, napisao joj izdašan predgovor, te je opskrbio bilješkama o pjesmama i pjesnicima Slobodan Blagojević, pjesnik, prevodilac i književni hermeneutičar. To je knjiga u tri debela toma, obima od preko dvije hiljade i stotinu stranica.
Antologija Blagojevićeva ima naslov “Velika knjiga” i uz ime onih zemalja oznaku “od početaka do danas”. Poduhvat sastavljačev se može zvati monumentalnim ne samo zato što je najveći nego i zato što je, zapravo, jedini takav. Kažem zapravo, a imam na umu da je prije njega jednu takvu, mnogo tanju i manju, načinio August Šenoa 1867. pod naslovom Antologija pjesničtva hrvatskoga i srbskoga narodnoga i umjetnoga.
Prilika je da se kaže da je u naše vrijeme izišla najbolja antologija lirskih pjesama našega jezika. Nju je autor pripremao cijelih pola stoljeća, a za to vrijeme je nestao naziv jezika tih pjesama. Izgovor za nestanak je nacionalistički.
Prikladniji naslov za knjigu u tri toma (boje korica, redom, zlatne, smeđe i pink) bio bi “Antologija srpskohrvatske lirike od početaka do danas”. No, bi li takva knjiga bila objavljena u ovo vrijeme? Možda i bi. Možda. A možda i ne bi.
Jer je naziv jezika srpskohrvatski (srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, srpski ili hrvatski) zaveden kao zabranjen ili barem nepoželjan. I u tome su nacionalističke ortodoksije nekadašnje Jugoslavije vidjele neslućene mogućnosti za procvat svoje male i velike privrede. U tome važnu, šta važnu, i presudnu ulogu igraju i školovani jezikoslovci, koji su, da bi imali jezik odustali od slovlja.
A ti takvi su nekad bili glavni zagovornici teze da je srpskohrvatski jedan jezik, pa su, kad se promijenila kapa, promijenili i glavu, te kazali kao onaj govornik iz knjige “Historiettes” autora po imenu Tallemant de Réaux, koji je držao nadahnut govor i govorio podrobno i dugo da bi odjednom, kao da ga je kakva vanjska sila u vlast uzela, vrisnuo: “Rien de tout cela!” Ništa od ovoga ne važi!
Pjesnik, prevodilac i esteta Slobodan Blagojević našao se u jedinstvenom položaju, da istovremeno bude borac za liriku na jednom jeziku koji je po lingvističkim kriterijima jedan te isti jezik i da bude plava kaciga među ratnicima za razvaljivanje toga jezika. Kad je počinjao rad na svojoj antologiji njegov je motiv bio estetski i posao se činio kakav je svaki posao u toj stvari: samozatajan, za svoj račun i užitak, da nudeći liriku drugima učvrsti svoja znanja i kriterije, a kad ga je završio ispalo je da je radio posao za liriku u avnojskim granicama.
Nacionalisti u tim granicama žive, ali ih mrze i ne priznaju ih. Jer za njih avnojske granice nisu nipošto i jezične granice, a njihov kriterij za njih nešto je što je posao za eksperte beščašća i pokvarenjaštva, a ne osjetljiva pjesnika Slobodana Blagojevića. Da je sastavio svoju antologiju osamdesetih godina, ona bi svakako imala drukčiji naslov.
Stvar sa nazivom srpskohrvatski je tim čudnija što je on došao ne iz govorne zajednice, nego iz njemačkog jezika, od jednog Nijemca. Taj se zvao Jakob Grimm, koji je još 1824. u predgovoru za njemačko izdanje “Srpske gramatike” Vuka Karadžića prvi upotrebio taj naziv, doduše u obliku serbisch–kroatisch. Upotrebio ga je kad je objašnjavao jezik morlačke pjesme “Hasanaginice”. To je utvrdio slovenački filolog Rado Lenček.
Tako, antologija njemačke lirike može biti objavljena s tim naslovom svuda, a u njoj su u pravilu zastupljeni pjesnici koji pišu na njemačkom jeziku, dakle ne samo Nijemci, nego i Austrijanci, Švajcarci, Luksemburžani. I na taj naziv nemaju primjedbe Austrijanci, germanofoni Švajcarci i Luksemburžani. Slična je stvar i sa portugalskim jezikom. Antologija brazilske poezije je ona u kojoj su autori Brazilci, a napisana je na portugalskom jeziku. Brazil je i dvadeset puta veći od Portugala, ali jezik se u Brazilu zove portugalski. O španjolskom u Latinskoj Americi da ne govorimo.
Tako, ode riječ daleko, a moralo je biti rečeno. A Blagojevićeva knjiga je dragulj za svakoga koga zanimaju stihovi. Hiljadu i dvjesta godina pjevanja na jednom jeziku koji je bio više jezika i različito nazivan, a poneke se pjesme na tom jeziku čine toliko magične da čitaoca bace u zanos. Kao, da samo nju spomenemo, religijska poslanica Jelene Balšić. Blagojević nas vrati u davne godine kad smo mislili na Balšićku dok smo prolazili kraj Skadarskog jezera ili kroz Ulcinj.
Ali nam on nezaboravno njeno “Otpisanije bogoljubno” upućeno duhovniku Nikonu Jerusalimcu nudi kao pjesmu, a diskusija o tome je li to otpisanije pjesma ili nije, nije završena. Fragment koji će čak i upućenog čitaoca podsjetiti na Sapfin ljubavni zanos:
No za malo i kratko bi nam viđenje, da bi ko rekao kako u zrcalu lik ugledasmo,
ili u neki san laki da bejah snesena…
I ovo sada
kao od sna nekojeg dubokog probudivši se
ushteh tvoju svetost videti…
Tri debele knjige Blagojevićeva izbora riznica su starog i novog pjevanja. Tu su nezaboravljivi natpisi sa stećaka, svaki čudesan i nerazdvojiv od oka, kao onaj s naslovom “Zgorenje svijeta”:
Zapitah Gospoda za sudnji dan:
Kakav će biti znak za tvoje prišestvije?
I odgovarajući na to, Gospod mi reče:
Izaćiće glas od arhanđela s nebesa,
i čuće se sve do najnižih nizina.
Sunce će uto potamnjeti,
i mjesec će prestati da svijetli,
i zvijezde će pasti s neba
a četiri golema vjetra
razvezaće se iz svojih uza.
Zemlja će zatresti i moro popeti,
a humci potužiti…
Anonimni pjesnici, njih čak 159 (ako sam dobro izbrojao), sad se nalaze na mjestu gdje se mogu čitati, dosad im je pjesme trebalo tražiti s malim izgledima da budu nađeni. Današnje generacije, koje pohađaju škole i fakultete obilježene nacionalističkim programima u kojima ova antologija svakako nije poželjna, u Blagojevićevim tomovima lirike imaju jedinstven i kompetentan kompendij pjesništva iz kulture u kojoj su rođene.
U tom kompendiju se nalaze i najveća imena i ona koja kao takva ne važe, ali su stvorila važne i neprolazne pjesme. Kranjčević, Ujević, Nastasijević, Šop, Dizdar i Popa, da samo njih među modernima spomenem, po Blagojevićevoj su estetici takvi pjesnici, da je oko njih poredao ostale. Takva postavka će svakako naići na kritike, no hoće li kritike biti, drugo je pitanje. Blagojevićeve knjige su štampane u ciglih tri stotine primjeraka, a zemlje u kojima se prodaju danas su takve da će im naklada vjerovatno još dugo ostati neprodata.
S nestankom Jugoslavije nestalo je i tiražnog izdavaštva, nestalo je izdanja sabranih djela. Zato nema dovoljno riječi da se pjesniku antologičaru Blagojeviću izrazi zahvalnost za pothvat koji je načinio u oskudna vremena. Iznio je pred čitaoce velik broj veličanstvenih pjesama za koje mnogi nisu ni znali da su napisane. U njih ide i dobar broj pjesama onih autora koji su živjeli ili još žive u naše vrijeme, a nisu stekli zvanje značajnijih.
Treba se lišiti nade da će ova knjiga za naših života postati relevantno štivo u obrazovnim strukturama zemalja imenovanih na koricama. U tim zemljama se uči i predaje ono što je građeno “po naglasku sa srokom na kraju ili bez njega” rukom i perom pjesnika koji ispunjava kriterij “razlikovnosti”, to jest pripadnosti vlastitom narodu. Ta “razlikovnost” je uspostavila i termin “standardni jezik” ili “štokavski”, koji jezičkim nacionalistima služi kao osnova za svakovrsne manipulacije. Blagojević sve to, i mnogo drugoga ima na umu, ali on svoj posao obavlja kao onaj što zna kakav posao obavlja.
U akribičnom predgovoru na šezdesetak stranica velikog formata on stavlja na znanje da je lirska pjesma nastala u zemljama koje su bile i ostaju njegova domovina za njega neupitan dio njegove kulture i pjesničke ličnosti. Blagojević u svojim stihovima, prevodima i raspravama koristi jezik svih krajeva čiju je antologiju lirike načinio. On je svoj posao načinio strogošću prema sebi a blagošću prema drugima. Znam neke koji bi sad rekli: za sveca je svako svetac.