Nedavno mi je došla do ruku još jedna sarajevska knjiga. Izdao ju je prije dva mjeseca Portal slobode Nomad, naslov joj je “Moje dubioze”, autor joj je Brano Jakubović. Prvih 1.500 primjeraka je brzo rasprodano, priprema se drugo izdanje. Knjigu je uredila Đana Karavdić, opremio Vedran Mujagić, za izdavača Edin Zubčević.
Brano Jakubović nije bilo ko. Poznat je i u Sarajevu i u svijetu. Najpoznatiji je po svom rock bendu Dubioza Kolektiv, u kojem je on frontmen, svirač i pjevač. Dubioza iz naziva benda dobila je množinu za naslov njegove prve knjige. Njegove dubioze su priređene u 23 poglavlja. Svaka od njih je prepisana iz života i to prepisano je tako čarobno ili, da kažemo sarajevski, začarato dotle da nekome može djelovati izmišljeno. Ali začaranost nije jedino što ova poglavlja čini privlačnim dotle da se čitaju u dahu i čine da se knjiga koju čine prodaje tako da se u našim prilikama može zvati bestseler.
Neobičnost građe je poželjna da bi olakšala priređivanje, no autor sve to dovodi do izraza tako da njegove pripovijesti drže čitaočevu pažnju i pritom povećavaju njegovu uronjenost, što čini da se knjiga čita brzo i da čak i zahtjevniji dijelovi ne zamaraju. Dođeš do kraja i hoćeš još. Autor je poznat i potvrđen muzičar sa velikim iskustvom u koncertima i kao učesnik i kao tehnička osoba. On sve koncertne realije i sva sokoćala poznaje, jer nije samo pjevao i svirao na koncertima, nego je koncerte i pripremao, ne samo one svoga muzičkog roda, nego i druge, na primjer jazz.
I on o tome piše kao što diše, lako, ne docira, ne zahtijeva ni fusnote ni bibliografiju. Njegove su povijesti lišene svake ispraznosti i svakog foliranja, on ima šta da kaže, i to što ima kazuje. Čitaocu je praznik kad ga zapadne ovakvo štivo.
Brano Jakubović je kompetentan koncertaš. On je radeći logistiku za koncerte spoznao kakva je sila prirediti javni koncert. Čitalac će u tim kazivanjima imati utisak da prisustvuje koncertnoj probi, pozornica postavljena, orkestar se uštimava. U poglavlju “Nosač zvuka” nalazi se dragocjeno svjedočenje o tome koji je opis posla tehničara iza koncertne pozornice, koji je postavio Henry Rollins:
“Slušajte scenskog menadžera i izađite na pozornicu kada vam kažu da izađete. Niko nema vremena za bilo kakvo prenemaganje neke rock zvijezde. Nijedan tehničar iza pozornice nije impresioniran jeste li David Bowie ili mljekar. Kada se ponašate kao kreten, oni su potpuno ravnodušni za djetinjaste ispade za koje možda mislite da idu uz vaš status. Oni su tamo satima prije vas, grade pozornicu, i ondje će biti još satima nakon što odete, da bi je rastavili. Trebalo bi da njih zapadne vaša plata, a vas njihova.”
Iz toga zapisa saznajemo da je Jakubović ne samo poznavao čovjeka po imenu Paolo Vinaccia, nego da je odlazio kod njega u njegovu radionicu u Oslu. Vinaccia je bio slavan jazz bubnjar, ali je na sarajevskom Jazz Festu bio i tonac, tu ga je naš autor i upoznao. I od njega, kaže, učio da je glavno pravilo – nema pravila. Nakon “stažiranja”, koje on zove “šegrtovanje kod Paola”, po pravilima bez pravila zapalo ga je da bude tonac u jednoj sekciji na Jazz Festu Sarajevo. Tek kao samostalac, on spoznaje koliko mora spoznati, i znoj mu hladan ide niz leđa, dok zarađuje malo, a uči mnogo.
On je u svom umijeću svakako dostigao visine, ali u periodima preispitivanja, društvo iz benda hoće da se teorijski usavršava. Frontmen Brano priznaje opušteno da se muzička teorija baš i ne prima za njega. Ne konta sve te kvarte i kvinte, ali hajde, sve će dogodine biti lani. On uči u hodu, uči pješice i tek kad dade deset tomova Princa Valijanta za Bossovu distorzija pedalu uspijeva da ostvari “onaj kotrljajući brundavi zvuk kakav ima Krist Novoselić na pjesmi ‘Breed'”.
Dječak zatočen u opkoljenom Sarajevu živi u svijetu stripova i sviranja. Ima slike, ima tona. Kad je nastupilo kakvo-takvo primirje, čulo se da je u SOS kući otvorena rock škola. Oformljen nastavnički kadar, krenuli polaznici, svi pokušavaju da mu objasne kvintni i kvantni krug. Sve udžaba, na kraju glave “Kolekcije” u kojoj je još i čarobna povijest o roza prangiji (sic!) kineske proizvodnje, to jest o sviralu roza boje koje je trebalo biti bas gitara za učenje, brižni otac Brano, već žalostan što mu kćer Asja gubi interes za bas, uvodi pojačalo potištenosti “Svaki dan gledam tu rozu prangiju i kontam: Ma, je li fakat taj kvintni i kvartni krug toliko komplikovan za skontat?“
Ova bezmjerno lijepa knjiga, puna vedrine i kad govori o potonulosti duše, nastala je više silom prilika nego sticajem okolnosti. Umjetniku Branu umire otac Kasim, iste godine kad umre i Paolo Vinaccia, svjetska sanitarna policija stavlja svijet u pandemijsku izolaciju, prestaju koncerti i okupljanja, sužavaju se krugovi i kružnice, putuje se s potvrdama o negativnosti na virus. Sin Brano Jakubović počinje da napismeno nastavlja dijaloge i monologe sa ocem i o ocu i svijetu. Kad bi Jakubovićevu zbirku “Moje dubioze” pročitao dugogodišnji predsjednik evropske zajednice neuropsihijatara Luigi Zoja, sigurno bi u svojoj knjizi “Hektorov potez” malo olabavio tvrdnju kako je figura oca u naše vrijeme skoro pa odumrla.
Brano Jakubović, ispunjava očev amanet da za slučaj slučajeva, ne prekida i ne otkazuje koncerte (“Mali, nemoj se zajebavat da bi slučajno otkazo neki koncert.”). Bend je bio na turneji po Njemačkoj kad je stigla poruka da je otac preminuo. Sljedećeg dana je bio koncert u Štutgartu, i kolektiv Dubioze Kolektiva je odsvirao i otpjevao koncert posvećen Kasimu Jakuboviću, čovjeku koji je redovno dolazio na koncerte svojih sinova i društva. Sjedio bi kraj drugog sina Draleta kraj miksete, umotan u oblak šutnje, da bolje čuje zvukove. Od toga koncerta u Štutgartu, stolica kraj Draletove miksete stoji uvijek prazna. A Brano zna da ona nikada nije prazna.
Dvadeset i tri dubioze su samo tako naslovljene, autor zapravo nema nijedne, osim one oko koje se sve gradi, Dubioze Kolektiva. U poglavlju ‘Dubioza’ na Evroviziji čitalac spoznaje kako ‘nadležni muzičari’ prate ‘vašar hipokrizije, kiča i očajne, najčešće pokradene muzika’, te uprkos svijesti o vašaru, znaju da oni na vašaru ne nastupaju ne zato što ne bi htjeli nego ‘jer smo totalni kokuzi koji nemaju para ni da budu u onih small tridesetak’.
Ta Dubioza Kolektiv je frontmenu Jakuboviću omogućila da putuje po svijetu, da više noćiva u šarenom dunjaluku nego u svojoj kući. On dječački priznaje (sve je u ovim poglavljima dječačko, no bez dječačke zlobe) da mu je jedan od ciljeva u učenju sviranja i pjevanja bio da mu umijeće omogući da putuje. Mi smo zahvalni Jakubovićevu muzičkom umijeću što nam je opisao neka svoja putovanja, primjerice put na koncert kombijem u Rusiju sa cjelodnevnim i cjelonoćnim dreždanjem na poljsko-ruskoj granici. Jedan od rezultata toga dreždanja je i podvrgavanje Dubiozinog kombija skeniranju. Na 112. stranici knjige ima sken Dubioze bez anamneze i dijagnoze. Onome što se u tom putopisnom zapisu doživljaja nalazi ima da pozavide i najmaštovitiji glavorodi svijeta.
Dječak Brano vodi svoju kćer Asju na Belgrade Calling Festival na kojem će svirati i Dubioza Kolektiv. Ali otac ima i tajnu želju da ondje njih dvoje slušaju i Public Enemy, koji je imao važno mjesto u očevu muzičkom oblikovanju, još u vrijeme kad je rani dječak igrao košarku u pionirima KK Bosna. On vodi svoju kćer kroz bekstejdž, kroz šareni narod muzičara i tehničara. U napetom ritmu, kakav ondje vlada, on sreće čovjeka po imenu Chuck D, koga odavno želi i sanja da upozna. I sretne ga, slučajno kad ovaj izađe iz šatora, i posve se zbuni i izgubi: “Moja ruka je ostala u zraku i dalje hvatajući kvaku. Ovome je to bilo šega, pa onako, da ne ispadne nezgodno, uhvati me za ruku i reče: ‘Hey, I am Chuck’, namignu i ode.”
Pa poglavlje “Pripadanje”. Ono je pohvala pripadanju, evo kojem: “Često mi kažu da sam nastao iz miješanog braka, a ja se protivim, znam da to nije istina. Znam da sam nastao iz ljubavi Kasima i Nade. Kasim nije bio musliman niti Bošnjak, a Nada nije Srpkinja niti pravoslavka, ali su imali pripadnost. Kasim je pripadao Nadi, a Nada Kasimu. Tako su valjda i mene naučili. Tamo negdje u ljeto 2004. i ja sam pripao svojoj Rahimi, a što se tiče naroda, narodnosti, religija i stranaka…”
Ne znam koja je priča bolja. Čas mi se čini “Arezzo”, čas “Moja okolina”, sutra će to biti “Bademi” i “Tavan”, pa svaki dan druge dvije. A “Hamonikaš” svuda. Nema ništa za preskočiti. Stručni termini su se zalijepili za mene više iz ove knjige nego iz svih dosadašnjih: event, krindž, ofirno, šutka, sempleri, luperi.
I kroz njih čujem autora kako pjeva samo za mene i društvo na meraji:
Ti pored mene stojiš
Crno bijelo da obojiš
A napolju je vreva
I zvuci Sarajeva.