Gudžević: Bećo i vino

Osmog aprila ove godine, u Utjehi, između Bara i Ulcinja, umro je Bećo Kaplanović. Sahranjen je u rodnom selu Kunje, tri kilometra uzbrdo od Utjehe. Na grobu mu ne stoji ni godina rođenja ni godina smrti. Njegov grob podsjeća na one koje ljudi za života pripreme, a kad odu sa svijeta uklešu se na ploču godine. Svojim kćerkama Jasmini i Sabini ostavio je želju da mu na spomeniku bude napisano samo: Bećo. Klesar, očito nije razumio Bećovu želju, pa mu je napisao još i puno ime i prezime, Bećir Kaplanović, a ispod toga još i ono Bećo. Jasmina Kaplanović se nosila mišlju da ispuni očevu želju potpuno, da klesar s ploče izbriše Bećovo građansko ime i prezime, te da na njoj ostane samo: Bećo. Najvažnije je, kaže, da nikakve brojke nema na Bećovu nišanu.

Beća sam upoznao u Lucernu, godine 1988. Ondje sam radio na recepciji hotela Park, bio sam noćni recepcionista, kod nas se to zove noćni portir, a Bećo me je zvao noćni direktor. Bećo je bio barmen, recepcioner, kabaretista, vodič turistički. U Jugoslaviji je završio ugostiteljsku školu, pa je radio u Titogradu. Kad smo se upoznali, imao je iza sebe već petnaestak godina gastarbajterskog iskustva po restoranima i hotelima u gradovima i na alpskim liticama. U Lucernu je tada radio u noćnom klubu Trocadero, na desnoj obali rijeke Reuss, klub je imao i bar, a ovaj se zvao Goethe bar. U noćnom klubu Trocadero Bećo je otvarao najbolje šampanjce ovoga svijeta. Toga je bilo toliko da je Bećo, od otvaranja šampanjaca, često imao žuljeve na obadva dlana. Pričam šta sam sam vidio, bogme i gledao.

Noćni klub i njegov bar su dobro plivali u švajcarskoj zabrani prostitucije. U baru se točilo, pilo, trošilo i naplaćivalo, a uspaljene goste su dame vodile na druge adrese. Sloboda podvođenja u pijanom podvodništvu i odvodništvu. Nekoliko puta sam, kad sam imao slobodnu noć, otišao u Goethe bar, sjeo na visoku stolicu za barom, Bećo bi mi natočio čašu šampanjca i odande sam gledao kako za niskim stolovima on poslužuje i naplaćuje. Za barom su, na visokim stolicama, sjedili gosti plitka džepa, a za stolovima su se baškarili bogataši ili oni koji su htjeli da ostave utisak. Kabaretske i barske dame su u snažnom i naočitom Beću vidjele pouzdanog zaštitnika, a njegova opuštenost, duhovitost i jezična kompetencija lebdjele su nad čašama i usnama. Lako je izlazio na kraj s pripitim i usplahirenim gostima kojima skupi šampanjac i zanosne žene pomute pamet. Sjetio sam se mnogo puta epigrama Makedonija Konsula iz desete knjige “Palatinske antologije”:

Vina i tjelesne strasti sa kupkama štete životu.
                 Možda i štete, no znaj: nema života bez njih.

Između tri i četiri noću Bećo bi završio posao, pa napustio bar i krenuo kući. Mnogo puta bi svratio kod mene na sat-dva razgovora. U pravilu bi iz svoga bara donio flašu šampanjca, nju bi ostavio meni. Kod mene bi, u boravku za goste iza recepcije, za mramornim stolićem, najčešće pio pivo Eichhof. Od tri do pet smo za tim stolom ličili na dva gavrana, kad ono u tmuran jesenji dan stoje na ledini, te dugo čavrljaju jedan drugome. Bećove priče iz života u Švajcarskoj i u Jugoslaviji, sve same životne zgode, bile su takve da su mi dva uha za njih bila malo.

Bećo Kaplanović je na posao odlazio uveče. Prije odlaska svratio bi u moj hotel i sa jugoslavenskim društvom za barom proveo bi skoro sat vremena. U tom jugoslavenskom društvu bio je i jedan Banjalučanin, zvao se Dušan, a prezivao, ako se dobro sjećam, Vukovljak. (U prezime mu nisam siguran, jer je on za sve bio samo Dušan). On je u Švajcarskoj imao rijetko radno mjesto: bio je trener neke švajcarske paralimpijske atletske ekipe, možda i reprezentacije. Dušan je svojim takmičarima bio posvećen potpuno i pričao je čudesne zgode. Tu je družinu vodio svake godine na pripreme u Istru. Pričao je kako njegovim sportistima odgovara istarsko podneblje i kako im pripreme poprave sve parametre za takmičenje. Mnogi od njih su osvajali medalje na najvećim takmičenjima po cijelom svijetu.

O trojici trkača je ispričao kako svaki dan popiju po čašu istarskog vina i kako ih ono preporodi. Mora da sam mu djelovao jako znatiželjno dok sam ga slušao, jer je jedne večeri naišao i poklonio mi bocu toga vina koje podiže motoričke i voljne sposobnosti njegovih sportista. Kazao je kako ga pravi neka jako dobra vinarija, te njegovu ekipu snabdijeva iz posebne kolekcije. Ime vinarije nisam upamtio, ime vina jesam: teran. Za vino teran čuo sam i prvu čašu terana popio sam u Lucernu, za mramornim stolićem uz recepciju hotela Park, na Morgartenstrasse 13. Kažem čašu, a bila je flaša, popio sam je s Bećom Kaplanovićem. Bećo je dobro poznavao vina, i za taj teran je rekao da, “ako mu je u svakoj boci ovakvo vino” može biti upisan u veliku četvorku, zajedno sa vrancem pro corde (tada još pro cordem), postupom i dingačem.

Te godine nam je, što meni što Beću, Dušan Vukovljak poklonio još nekoliko puta po flašu vina. Svaki put smo je Bećo i ja popili zajedno, pred zoru, na istom mjestu, za mramornim stolićem u prostoru za goste iza recepcije hotela Park. Ne znam koliko smo boca te godine popili, računam da ih nije bilo manje od deset. To je godinama bio sav moj teran. I danas mi, kad pomislim na njega, pođe voda na usta, kao onome paščetu u pokusu Pavlovljevu. A ono što o vinu znam, svakako najviše dugujem Beću Kaplanoviću. U ovo života nisam baš pio, najviše što jesam, bilo je s Bećom, u prostoru za goste kraj recepcije hotela Park u Lucernu.

Teran sam kasnije ponekad pio i u Istri. Ali to nije bio onaj teran iz Lucerna. Svakako da nisam ni ja bio više onaj iz Lucerna, ali mora da ima i nešto objektivno u razlici između ta dva terana. Možda je vino koje su dobivali švajcarski paralimpijci bilo od posebne rezerve, posebno godište, i kako to sve ide. Možda, ne znam. Dušan Vukovljak nije više živ, ne znam ni jesu li živi njegovi atletičari, nemam koga da pitam.

Prije nekoliko godina sam u novembru bio u Podgorici. Bećo je tada već bio penzioner, pa je bio u svom rodnom kraju u uvali Utjeha, ondje je imao kuću, i boravio bi ponekad u njoj, iako je i dalje stanovao u Lucernu. Bio je bez auta, te smo se dogovorili da se sutradan vidimo, da ja odem do Utjehe. Htio sam da budem bar jedan dan u Utjehi, kojoj je, po Bećovu svjedočenju, ime nadjenuo pjesnik Vito Nikolić. Otići nisam mogao, jer se, u noći nakon našeg dogovora, na nekoliko mjesta od velikih kiša odronila zemlja i na prugu i na cestu. Zato smo se opet čuli telefonom. U dugom razgovoru zazvali smo i pokoju uspomenu iz Lucerna. Sjetili smo se i vina teran.

Odmah me je pitao da li pratim “svađu Hrvatske i Slovenije o onome vinu što su ga Duletovi paraplegičari pili za doping”. Ništa o tome nisam znao, pa mu nisam ni znao odgovoriti, a on mi je, e to je trebalo slušati, rekao: “Ada pa đe ti živiš kad to ne znaš!? Slovenci i Hrvati hoće jedni drugima oči da povade o tome čije je to vino, i kako da ga zovu. Opasno su se približili poluđelim Grcima koji hoće da Makedoniji predjenu ime!” Pa mi je tu ispričao kako je od nekoga čuo da je neki vinar iz Istre načinio i “pjenušavac od terana”. Meni je to sve bilo novo, pa sam mu obećao da, kad sljedeći put dođem u Crnu Goru, neću doći bez toga terana koji šušti kad ga u čašu nalijevaš. Ni to se nije dogodilo. Bećo je umro iznenada, možda od posljedica psorijaze, prije osam mjeseci, a ja još nisam okusio taj pjenušavi teran. Ako neko zna gdje se taj takav teran može nabaviti, neka mi javi, da ga okusim sam, za Beća, čovjeka koji je imao žuljeve na dlanovima, od otvaranja šampanjaca.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke