Pre sedamdeset godina, četvoro Afroamerikanaca sedelo je u petom redu autobusa u Montgomeriju. Pošto je jedan belac morao da stoji u njihovoj blizini, vozač je zatražio da se oni pomere prema zadnjem delu vozila. Troje se pomerilo, jedna nije – ostalo je istorija. Tako bar misle mnoga američka deca kada u školi prvi put pročitaju priču o Rozi Parks.
To je priča o hrabrosti ali, nemojmo zaboraviti, i priča o kršenju zakona. A pitanje je šta danas znači građanska neposlušnost u doba kad federalna vlada pokazuje spremnost da kažnjava čak i sasvim zakonito neslaganje sa njenim odlukama.
Pre nego što pređemo na argumentaciju o tome kako neposlušnost na kraju može doprineti demokratiji, prisetimo se da udžbenička verzija priče o Rozi Parks obično nije cela priča. Ona nije bila samo umorna krojačica koja je posle dugog radnog dana spontano odlučila da se pobuni protiv nepravde. Parks je od 1943. bila članica Nacionalne asocijacije za unapređivanje položaja obojenih ljudi (NAACP) u Montgomeriju; vodila je omladinu te organizacije i istraživala slučajeve silovanja afroameričkih žena u Alabami.
Obama je jednom rekao da „svako od nas bez statusa ili bogatstva ili titule ili slave može na neki način da ukaže na nedostatke ove nacije, da se udruži sa drugima i dovede u pitanje status quo, i da odluči da je u našoj moći da menjamo svoju voljenu zemlju sve dok ona ne bude u većem skladu sa našim najvišim idealima“; to je istina, ali nije cela istina: mada Parks nije imala nikakav status ni bogatstvo, imala je mnogo drugova, aktivista i prijatelja.
Otpor je stvar koordinacije, a koordinacija je znatno lakša ako iza sebe imate delotvornu organizaciju. Bojkot autobusa – koji je trajao čak 381 dan – oslanjao se na to da će organizatori brzo deliti pamflete u crnačkoj zajednici i da će volonteri voziti „privatne taksije“ (Vrhovni sud Sjedinjenih Država je presudio da je segregacija autobusa protivustavna tek u decembru 1956). Parks je javno rekla: „Jedini umor za koji znam je onaj od odustajanja.“ I drugi su bili umorni, ali su imali energije i hrabrosti da se organizuju.
Ono što je politički teoretičar Brendon Teri nazvao „kompulzivno pominjanje pokreta za građanska prava u našoj kulturi“ i posebno, „očigledno unisono slavljenje građanskih prava“ gubi iz vida da nenasilni protest protiv nepravde baš i nije bio popularan među belcima širom zemlje. To je nešto što Trampovi dvorski istoričari, počev od zlosrećne savetodavne Komisije 1776 obično izostavljaju iz svojih narativa; više im se sviđa verzija prema kojoj se 60-ih godina 20. veka cela nacija s oduševljenjem ujedinila oko ideje „slepila za boje“ – i prema kojoj samo ludi zastupnici ideje identiteta iz redova levice omalovažavaju taj blaženi konsenzus.
Građanska neposlušnost je „javan, nenasilan čin savesti, a ipak politički čin“, prema do danas najuticajnijoj definiciji koju je dao Džon Rols, džinovska figura u političkoj filozofiji druge polovine 20. veka. Ima razloga za verovanje da je danas objektivno teže primeniti Rolsov pristup. Rols je tvrdio da kršenje zakona radi ukazivanja na nepravdu može ubediti većinu da nešto promeni. Ali on se oslanjao na medijski sistem koji je omogućavao većini da vidi nepravdu – pomislimo na žrtve gadnog napada policije (i njenih pasa) na demonstrante za građanska prava u Berminghamu. Dok su informacije danas dostupnije – pokret „Crni životi su važni“ suštinski zavisi od velikog broja pregleda snimaka policijskih brutalnosti na mreži – naš medijski krajolik je daleko fragmentarniji, s mnogo desničara koji se staraju da događaji budu protumačeni iz drugog ugla, što je samo pristojan način da se kaže: da se njihovo značenje izvitoperi.
Rols se oslanjao i na ideju da u „bezmalo pravednom“ društvu neposlušnost podrazumeva spremnost da se prihvati kazna – kao dokaz prekršiočeve načelne „vernosti“ zakonu (zato je bilo teže kad bi takvo ponašanje bilo opisano kao anarhizam ili nešto još gore). Naravno, ne možemo zanemariti generalno pitanje da li smatramo da su Sjedinjene Države „bezmalo pravedne“; a konkretnije, tu je i očigledna spremnost Trampove administracije na podrivanje vladavine prava.
Reklo bi se da je državni tužilac odustao od načela nezavisnosti pravosuđa od izvršne vlasti i da trči da ispuni naredbe kojima Tramp kažnjava one koje vidi kao neprijatelje. Prema svedočenjima zaposlenih u Ministarstvu pravde, slučajevi se više ne pokreću kad se završi proces utvrđivanja činjenica, već se prvo konstruišu, a onda se traga za činjenicama koje će potkrepiti tu konstrukciju. Ima, doduše, sudija koji se hrabro odupiru; ali strukturna šteta i korupcija već su ogromne.
Rols je mislio o građanskoj neposlušnosti kao o jednom obliku „javnog govora“. Nije izvesno da će se taj govor čuti. Čak i ako se čuje, može se sumnjati u to da će ga vlasti pošteno saslušati. On je pretpostavio da „u bezmalo pravednoj državi, osvetnička represija nad legitimnim neslaganjem nije verovatna“. Danas je i legitimno i legalno neslaganje na meti trampista i samog predsednika (koji je nedavno pretio da će goniti građane ako budu, po njegovom mišljenju, remetili „unutrašnji mir“ zemlje). Svako ko razmišlja o građanskoj neposlušnosti mora imati odgovore na izazove sa kojima „majka pokreta za građanska prava“, uprkos svim nepravdama na jugu zemlje, nije morala da se suočava na isti način.