Ne tako davno, bauk međunarodnog saveza krajnje desničarskih populističkih stranaka čitavog sveta bio je samo bauk: svaka naznaka saradnje više je bila sredstvo samo-reklamiranja nego izraz istinske solidarnosti. Malo je ekstremno desničarskih političara koji su se žrtvovali za druge ili se ozbiljno mešali u unutrašnje probleme drugih zemalja u pokušaju da pomognu saveznicima. Pokušaji ujedinjenja krajnje desnice u Evropskom parlamentu takođe su spektakularno propali.
Ali možda se to sada menja. Pretnja američkog predsednika da će Brazilu uvesti kaznene carine, s otvoreno proklamovanim ciljem da bivšeg krajnje desničarskog predsednika Jaira Bolsonara zaštiti od „lova na veštice“, ukazuje na značajnu promenu u taktici. Trumpovo mešanje u unutrašnje poslove drugih demokratija u ime „slobode govora“ takođe služi interesima moćnih tehnoloških kompanija u Sjedinjenim Državama kojima se ne dopadaju pokušaji stranih vlada da regulišu njihovo poslovanje.
Za desničarsku internacionalu obično se kaže da bi to bila kontradikcija pojmova. Svaki lider krajnje desnice je nacionalista i to bi po definiciji trebalo da onemogući izgradnju nadnacionalnih saveza. Ali takvo gledište pati od manjka filozofske sofisticiranosti, pa i istorijske svesti.
Liberali poput Giuseppea Mazzinija pomagali su jedni drugima u Evropi devetnaestog veka u borbi za slobodu i nezavisnost od imperijalnih sila. U to vreme niko nije primećivao protivrečnost u internacionalnom savezu liberala u borbi za nacionalno samoodređenje.
Isto tako, današnji krajnje desničarski populisti mogu tvrditi da predstavljaju ujedinjeni front protiv „globalista“ i navodno nelegitimnih „liberalnih elita“. Takva retorika – uz prateće teorije zavere, često obojene antisemitizmom – lako prelazi nacionalne granice. Političari krajnje desnice takođe kopiraju jedni od drugih ono što istraživači nazivaju „najgorim praksama“ potkopavanja demokratije. Setimo se samo oponašanja ruskog zakona kojima se organizacije civilnog društva primoravaju da se registruju kao „strani agenti“ i drugih skoro ogoljeno represivnih taktika.
Krajnja desnica ima svoju transnacionalnu ideološku infrastrukturu. Da ne bude zabune, ne postoji nikakva populistička kominterna koja propisuje obavezujuća tumačenja doktrine. Ali saradnja je veoma stvarna: na primer, mađarski instituti koje je izdašno finansirala vlada Viktora Orbána sada blisko sarađuju s Fondacijom Heritage u Sjedinjenim Državama.
Ipak, do sada nije bilo primera konkretne solidarnosti između populističkih lidera. Kada je Trump lažno tvrdio da je pobedio na američkim predsedničkim izborima 2020, njegovi saveznici u inostranstvu, od indijskog premijera Narendre Modija do izraelskog premijera Benyamina Netanyahua, mogli su da odbiju da priznaju Bidena kao predsednika. Umesto toga, čestitali su Bidenu na pobedi, dajući prednost pragmatizmu u odnosu na sopstvene ideološke afinitete.
U drugom mandatu Trump to počinje da menja, prihvatajući ideološki zasnovan pristup u odnosima sa drugim zemljama, što se očigledno kosi s dugogodišnjim međunarodnim normama. U slučaju Brazila, zapretio je carinama od 50% da bi izvršio pritisak na vladu da odustane od federalnog krivičnog postupka protiv Bolsonara zbog pokušaja državnog udara posle poraza na predsedničkim izborima 2022. Za razliku od Trumpa, koji nikad nije odgovarao zbog učešća u događajima na američkom Kapitolu 6. januara 2021, Bolsonaru – koji je poznat kao „tropski Trump“ – već je zabranjeno da se kandiduje za javne funkcije do 2030.
U pismu brazilskoj vladi u kom je zapretio novim dažbinama, Trump je optužio brazilske vlasti za „podmukle napade na… temeljno pravo Amerikanaca na slobodu govora“, uključujući cenzuru „platformi društvenih mreža iz Sjedinjenih Država“. To otkriva još jednu dimenziju Trumpovih ekonomskih pretnji: krstaški rat njegove administracije protiv svih pokušaja da se govor mržnje zabrani, a digitalna sfera reguliše. U februaru je potpredsednik J.D. Vance kritikovao Evropljane zbog navodnog odsustva poštovanja „slobode govora“. U međuvremenu, State Department je napao istaknutog brazilskog sudiju Alexandrea de Moraesa koji je u jednom trenutku blokirao Muskov X u Brazilu i insistirao na krivičnom postupku protiv Bolsonara.
Velike tehnološke kompanije očigledno su nezadovoljne propisima kojima Evropska unija i Brazil regulišu njihovo poslovanje. Kao i u drugim oblastima – naročito u napadima na visoko obrazovanje – Trumpovi sledbenici koriste slobodu govora kao toljagu protiv navodnih političkih protivnika.
Licemerje je očigledno: dok se zalaže za deregulaciju društvenih mreža, navodno da bi se zaštitila sloboda govora, američka administracija pretresa naloge stranaca na tim istim društvenim mrežama u potrazi za nepoželjnim stavovima (i na osnovu toga im odbija vize ili ulaske u zemlju). Bogougodni razgovori o odbrani demokratije kao zajedničke zapadne vrednosti ne mogu se uskladiti s krajnjim nepoštovanjem prava drugih zemalja da samostalno biraju kako će pristupiti regulaciji društvenih mreža.
Dok krajnje desničarski lideri manjih zemalja ostaju limitirani razlozima realpolitike, Trump sebi može da dozvoli da američku moć koristi za promovisanje sopstvene kazneno-populističke agende kako god poželi. Popustljiva Republikanska stranka očigledno se neće pobuniti zbog zloupotreba zakona o međunarodnim ekonomskim ovlašćenjima u vanrednim situacijama iz 1977. Istina, sudovi bi na kraju mogli oceniti da Trumpova želja za političkom osvetom nije dovoljan zakonski osnov za primenu „vanrednih ovlašćenja“, ali šteta će do tada već biti učinjena. Kao i u drugim domenima u kojima je njegova administracija preduzimala očigledno nezakonite radnje, mnogi od onih koji se nađu na udaru opredeliće se pre za nagodbu nego za otpor. Cena solidarnosti je visoka, ali za Trumpa to ne važi.